Odgojno-obrazovni sustav kao trgovina digitalne robe s greškom

Pin It

Zašto smo kao nacija tako duboko pali da šutnjom odobravamo put u provaliju? Slabo, mlako i nejedinstveno reagirali smo kada se Andrej Plenković izrugao čitavoj naciji te protivno rezultatima izbora, rušeći izborni legitimitet, doveo HNS na vlast u Hrvatskoj. Već se tada upozoravalo na štetne posljedice koju će ta klijentelistička ekipa Soroševih pulena ostaviti za sobom.

Odabrana je lovina: hrvatska budućnost, djeca i mladež, odgojno – obrazovni sustav. Iako je odmah bilo jasno kako će biti pogubno za naciju koja prepušta svoj odgojno-obrazovni sustav jednoj maloj interesnoj skupini kojoj cilj nije unapređenje i poboljšanje hrvatskog odgojno obrazovnog sustava, unatoč upozorenjima stručnjaka i akademske zajednice nismo reagirali kao nacija, a još manje kao roditelji. Sada je potpuno jasno. Posljedice su strašne.

Od 2014. kada je prihvaćena nacionalna Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije do danas se nije izradila najvažnija aktivnost Strategije u sustavu osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, a to je izrada cjelovite kurikularne reforme. Umjesto toga, aktualna ministrica Divjak, uz potporu Plenkovića, nameće svoj projekt Škola za život koji je navodno trebao pripremiti hrvatsko školstvo za uvođenje Cjelovite kurikularne reforme (CKR). Unatoč tome što se i u Izvješću Europske komisije 2018. upozorava kako su pokazatelji uspješnosti obrazovnog sustava stagnirali i pogoršali u većini relevantnih područja, a nastojanja za poboljšanje strukovnog obrazovanja i osposobljavanja nedovoljna te kako je vrlo niska razina sudjelovanja odraslih u obrazovanju, Divjak uz potporu Plenkovića, inzistira na svome projektu za koji, očito je, najveći interes imaju upravo ona i interesne skupine oko nje. Manipuliranje kako je riječ o  projektu kojim će se potvrditi uspostavljanje usklađenoga i učinkovitoga sustava odgoja i obrazovanja koji odgovara zahtjevima modernog i za život potrebnog obrazovanja, pokazao se isključivo kao unosan projekt za ekipu Soroševih pulena. Danas, nakon uvođenja Divjakina projekta u 73 osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, svjedočimo ne samo totalnom promašaju Divjakine Škole za život već nasilju koje se provodi nad djecom i mladeži. Blaženka Divjak je djecu pretvorila u predmet svoga pokusa. Žalosna je i alarmantna činjenica da kao nacija ne reagiramo i ne zaustavljamo ovo eksperimentiranje nad djecom i mladima pa oni ostaju laka meta interesnim skupinama i bolesnim umovima koji ih smatraju pokusnim kunićima. Režim Andreja Plenkovića uz asistenciju Blaženke Divjak, jednako kao svi totalitarni režimi, posebnu pozornost posvećuju djeci i mladima  i to upravo eksperimentirajući s njima.

Stihijska i nepripremljena provedba projekta

Osim rastakanja odgojno-obrazovnog sustava, nametanja protuhrvatskog opredjeljenja, ideologiziranja odgoja, pedofilskih sadržaja, brisanja imena roditelja u svjedodžbama učenika, stvaranja konfuzije i netransparentnosti procesa kako bi se u pozadini mogli kreirati neprihvatljivi ideološki sadržaji, ograničavanja slobode govora  i iznošenja istine u odgojno-obrazovnim ustanovama, samovolji i bahatom ponašanju ministrice Divjak svjedočimo konzistentnim izigravanjem pravila i zakona, namještanju natječaja, stihijskoj i nepripremljenoj provedbi projekta. Nakon blamiranja s informatičkom opremom i stihijskom uvođenju informatike bez udžbenika i kurikula, skromnim i neobaveznim virtualnim edukacijama nastavnika, točka na kojoj ne bismo smjeli šutjeti je alarmantno stanje u koje su dovedeni učenici. Tako se Škola za život svela na igranje igrica djece na tabletima koji nemaju instalirane aplikacije za učenje ni udžbenike. Tako naši učenici ne samo da ne razmišljaju i izvode isključivo površne aktivnosti, već su pretvoreni u potrošače i konzumente skupo nabavljene opreme. anNasrtaj neprimjerene tehnologije ometa razvoj njihova mozga, slabi razinu obrazovnih postignuća što je posljedica intenzivnog korištenja digitalne informacijske tehnologije u djetinjstvu i adolescenciji. Poznati su i podatci recentnih i relevantnih istraživanja koja potvrđuju kako uvođenje računala u školu ne znači djelotovornost poučavanja. Dapače, pokazuje se da više uvođenja računala u škole znači slabije rezultate na testiranjima učenika. Snažna su i upozorenja školskih praksi koja potvrđuju veliko NE računalima u školi  zagovarajući važnost osvješćivanja i razumijevanja posljedica korištenja digitalnih medija na djecu i mlade. Navodno uvođenje informatike i digitalnih tehnologija još je jedna prevara u nizu Blaženke Divjak. Jer umjesto razvijanja kompetencija primjerenih modernom načinu života i digitalnom dobu, ona hrvatsku djecu i mladež pretvara u konzumente koji nemaju sposobnosti samostalnog razmišljanja i kreiranja. A hrvatski odgojno-obrazovni sustav vidi kao trgovinu digitalne robe s greškom.

Dr. sc. Sanja Bilač/narod.hr