Udbaška bajka Ante Nobila: Hvali ubojice i zločince, a napada njihove žrtve

Pin It

Anto Nobilo je fasciniran radom zloglasne Udbe, u nekim istragama koristio je i njene metode i njene veze. Zato nema puno lijepih riječi o sadašnjim hrvatskim vlastima, pravosuđu i politici. Samo su dobri Udba i Josip Perković, a svi ostali su vrijedni prijezira

U dobro ispunjenom Novinarskom domu odvjetnik Anto Nobilo predstavio je knjigu „Obrana hrvatskog obavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu”.

Probrano društvo hvalilo je takozvanu „odvjetničku prozu”, biranim riječima govorilo o udbašima i Perkoviću kojega su predstavljali kao komunističkog James Bonda, ali zato, sudeći po medijskim izvješćima, nisu pokazali empatiju prema ubijenom Đurekoviću, njegovoj obitelji i svim ostalim žrtvama udbaških egzekucija koje su organizirali Perkovićevi drugovi iz zloglasne komunističke tajne službe,

A takva je i Nobilova knjiga, piše Dražen Ćurić za portal Teleskop.hr

Posebno je znakovit način na koji je opisao žrtve udbaških progona, Perkovićeve protivnike i napose svjedoke koji su govoreći istinu pomogli da se zadovolji pravda. Nobilo nema ni mrvicu empatije, o žrtvama piše hladno, bez imalo emocija i s jedva prikrivenom mržnjom.

Predgovor je napisao poznati odvjetnik Čedo Prodanović koji se pohvalio da poznaje Nobila još iz sredine sedamdesetih godina kada su kao mladi i ambiciozni komunistički aparatčici sanjali o velikim karijerama javnih tužitelja. Prodanović u predgovoru priprema terene za Nobila koji je očito napisao knjigu ne smo da brani svog klijenta, nego i zato da kroz obranu Perkovića amnestira represivni aparat komunističkog sustava.

Prodanović se požalio da se Nobilo zbog obrane Perkovića morao sukobiti s dva politička, obavještajna i pravosudna sustava. Iako je stručnjak za kazneno pravo, Prodanović se pravi nevježa i konstatira da knjiga ne daje do kraja odgovor na pitanje zbog čega toliki interes i uloženi napor hrvatskog pravosuđa da se izruči Perkovića i Mustača koji su, „osim što su bili rukovoditelji Službe za zaštitu ustavnog poretka, kolokvijalno zvane Udbe, nakon raspada SFRJ imali nemale zasluge za organizaciju sigurnosno-obavještajnog sustava u samostalnoj Hrvatskoj”. Kao vrstan pravnik zna odgovor, ali ga namjerno prešućuje.

Perković je izručen jer je naručio ubojstvo nedužnog čovjeka koji je dobio politički azil u Njemačkoj. Hrvatsko pravosuđe gotovo četvrt stoljeća nije učinio ništa jer su strukture koje su štitile Perkovića bile prejake.

Prodanović se pita jesu li to političari koji „putem medija kondicioniraju javnost i u ovom slučaju unaprijed stvaraju društvenu atmosferu pogubnu po Perkovića i Mustača”. No, stvari se ovdje mogu gledati i drugačije, jer znamo da su političari i dio medija dugo vremena stvarali atmosferu pogubnu za pravdu. Štoviše, sramota je za hrvatsku državu da se glavni organizator likvidacije slobodno šetao po zemlji te da je dugo vremena bio jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, svojevrsni vladar iz sjene.

Prodanovića ne zanima pravda i sve svodi na političke obračune, kao da u slučaju izručenja Perkovića ne postoji očiti sukob dobra i zla. Ali zato Prodanović napada desne političke stranke, neke medije i Katoličku crkvu.

„Po svemu sudeći u konkretnom „slučaju Perković” željelo se iskoristiti priliku da se, kad već od nekih dugo zazivana lustracija u hrvatskom društvu nije provedena, barem u ovo slučaju lustriraju eminentni pripadnici i zaštitnici starog „jugokomunističkog” sustava. Pritom proizlazi da su vladajuća politika i pravosuđe tek ustrašeni taoci takvih sve glasnijih tendencija i zahtjeva radikalno desnih političkih stranaka i udruga, medija, crkvenih krugova, naglašava Prodanović koji dodaje da ne treba zanemariti niti činjenicu da je, donoseći takvu odluku, hrvatsko pravosuđe pokazalo podanički odnos prema zahtjevima „jače strane”- Savezne Republike Njemačke.

Navodi da nema bitne razlike između Hrvatske i Njemačke kad se politika i ideologija umiješaju u sudski postupak i kada, kao što to autor na jednom mjestu navodi, za takve slučajeve ne vrijede klasična pravila suđenja. Prodanovića očito smeta što je uopće došlo do suđenja Perkoviću i što je, zasluženo, dobio doživotni zatvor.

Autor knjige Anto Nobilo tvrdi da je do izbijanja „slučaja Perković” vjerovao, kao i drugi ljudi u Hrvatskoj, da je u zemljama duge demokracije, za razliku od tranzicijskih zemalja, sudstvo čvrsto odvojeno od sudske vlasti.

„Ta tranzicijska romantika bila je jedan od mojih velikih problema sve dok nisam našao način da se suočim s tom svojom predrasudom”, piše Nobilo.

Opisuje ubojstvo Đurekovića, odnos Krunoslava Pratesa i Perkovića koji ga je osobno vrbovao za suradnju s Udbom.

I on se žali na medijsku kampanju, kroz koju su se prelamali različiti politički interesi, od kojih su svi, tvrdi, bili na štetu Josipa Perkovića.

Uvjeren je da su stručne službe pripremile „lex Perković” te tako amnestira tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i ministra Orsata Miljenića. Teško je povjerovati u ove tvrdnje jer je puno realniji scenarij da su Perkovićevi prijatelji i Milanović bili na istom zadatku u spašavanju bivšeg udbaša.

Napada Šeksa kojeg naziva agentom Sova ističući da je on bio jedan od najvećih zagovornika izručenja Perkovića Njemačkoj. Citira i izjavu kardinala Bozanića na misi za domovinu koji je, sasvim opravdano, kritizirao vlast koja donosi zakon koji štiti zločince.

Knjiga je mješavina šturih pravničkih formulacija, nekih vrijednih i manje vrijednih povijesnih podataka, ali i čudnovate fikcije koja je na razini žutog tiska. Nobilo „otkriva” kako je provodio vlastite istrage koje su loša mješavina metoda iz starih udbaških priručnika i špijunskih filmova. Tako iznosi podatake da ga je u njegovom specijalnom zadatku u privatnoj istrazi pratio bivši policajac izvjesni Bobo Rodić. Opisuje kako su ulazili u neke gostionice, sjedali za različite stolove, a Rodić pratio sve što se događa oko njega.

Nobilo u više navrata ističe da je njemačko pravosuđe korumpirano te pod kontrolom politike pa čak i tajnih službi. Paranoičan je da se u obranu Perkovića ne ubace agenti BND-a. Zapravo, nevjerojatno je kako jedan odvjetnik ima tako malo povjerenja u pravosudni sustav.

Možda Nobilo i nesvjesno na njemačko pravosuđe prenosi one karakteristike komunističkog pravnog sustava u kojemu je stasao i iz čijeg mentalnog sklopa nikada nije izišao.

Da bi sebi pripisao puno veću važnost, uporno piše da ga prate razni agenti i provokatori.

Perkovića predstavlja kao dobrog čovjeka i jako moćnog obavještajca koji i dan danas, dok je u zatvoru, ima dobre veze u Njemačkoj.

Nobilo opisuje i sastanak s dva agenta u nekom berlinskom hotelu koji mu objašnjavaju da suđenje neće biti pravedno. Navodno su mu rekli: „Ovdje vrijede neka druga pravila.”

Vodio je privatnu istragu protiv Bože Vukušića, a često je imao pomoć nekih neimenovanih Hrvata koje je, navodno, slučajno sreo ili ih je slučajno nazvao.

Anto Nobilo je fasciniran radom zloglasne Udbe, u nekim istragama koristio je i njene metode i njene veze. Zato nema puno lijepih riječi o sadašnjim hrvatskim vlastima, pravosuđu i politici. Samo su dobri Udba i Josip Perković, a svi ostali su vrijedni prijezira. Promotori knjige hvale ovaj uradak kao odvjetničku prozu, a mi je s punom odgovornošću ocjenjujemo kao plitku i neiskrenu udbašku bajku.

maxportal