Prijedlog zakona o hrvatskim školskim udžbenicima: Dobro došli u Anarhiju

Pin It

Na saborsku raspravu ovoga tjedna dolazi Zakon o udžbenicima (puno ime: Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu), zbog kojega se HNS početkom mjeseca prijetio izlaskom iz Vlade RH. I dok se u medijima stalno pisalo o tome kako se HNS zbog tog zakona ljuti na Plenkovića i obrnuto, ostalo je potpuno nejasno zašto bi se oko nekog zakona koji bi trebao biti tehničke naravi digla takva panika.

Odgovor je jednostavan, ne radi se ni o kakvim novim tehničkim rješenjima, nego o prijedlogu zakonu koji u tišini potpuno preokreće status udžbenika i obrazovnih materijala u hrvatskom školskom sustavu, do te mjere da pisani školski udžbenici za djecu u osnovnoj i srednjoj školi više ne će biti obvezni.

Krenimo redom.

1) Čitajući konačni prijedlog Zakona već u članku 3. dolazimo na kapitalnu promjenu. Naime, iako u stavku 1 piše kako su udžbenici obvezni obrazovni materijali, u stavku 2 objašnjava se kako udžbenik može biti tiskan i/ili elektronički. Drugim riječima, tiskani udžbenici ispadaju s liste obveznih materijala u nastavi, pa se može na kraju Hrvatski jezikkrajeva dogoditi da djeca, ovisno o financijskoj situaciji i školi, hrvatski jezik u prvim razredima uče s interneta i iz elektroničkih materijala, iako nisu svladala čitanje.

2) Iz stavka 3 članka 3. proizlazi pak kako će se tiskani i elektronički udžbenici nužno razlikovati, a ovi drugi bit će u prednosti u smislu maksimalne potpunosti kada netko bude birao u izvođenju/praćenju nastave između tiskanih i elektroničkih udžbenika. Naime, elektronički udžbenici zakonski moraju sadržavati jednu od sljedećih triju značajki koje nije moguće tiskati: dinamičko predočavanje, virtualni pokus i/ili interakciju.

3) U istom trećem stavku, „radi tehničkog i metodičkog unaprjeđivanja“, otvara se prostor za izmjene elektroničkih udžbenika „bez procedure propisane ovim Zakonom“. Kako se u praksi proizvoljno tumače hrvatski zakoni, već smo se nagledali, tako da pod „tehničko i metodičko unaprjeđivanje“ danas-sutra može, naravno, potpasti svašta. U svakom slučaju, elektronički udžbenici pripremljeni za sljedeću školsku godinu koji idu po novom zakonu moći će se mijenjati već godinu poslije toga a da nisu prošli nikakvu recenziju.

4) Iz članka 5. stavka 4 proizlazi kako će tiskani i/ili elektronički udžbenici za strukovne škole moći imati promidžbene materijale. Tako će biti moguće da netko sufinancira u nekom iznosu izradbu udžbenika i time u zamjenu dobije  pravo reklame na zadnjoj stranici. Možda sljedećih godina budemo mogli na toj stranici čitate oglase za rad u cijelom EU-u, tko zna?

5) Iz prijedloga Zakona ostaje potpuno nejasno tko će kupovati elektroničke tablete. Time troškovi mogu pasti na teret državnom proračunu, jedinicama lokalne samouprave, školama, ali i roditeljima. Kakvu to dodatnu anarhiju otvara, s obzirom na tisuće vrsta tableta na tržištu s različitim softverskim i hardverskim rješenjima te različitih cjenovnih razreda, vjerojatno ne treba previše objašnjavati.

6) Ostali materijali poput radnih bilježnica, ali i zbirki zadataka, više ne spadaju u obvezne obrazovne materijale. Drugim riječima, otvorit će se anarhija također i u izboru, pripremi, prodaji i kupnji takvog materijala za izvođenje nastave, podsjećamo, od prvog razreda osnovne škole.

7) U novi zakon uvodi se pojam drugih obrazovnih materijala koji će se nalaziti u tzv. virtualnom repozitoriju. Njemu će se pristupati putem interneta. Neke projekcije kako će to na kraju izgledati moguće je izvesti već i iz prijedloga Zakona, iako je tu mnogo toga ostalo u gustoj magli.

Tako prijedlog predviđa dvije kategorije drugih obrazovnih materijala, komercijalne i besplatne. Komercijalni moraju  Školaući u virtualni repozitorij, nakon podnošenja zahtjeva koji odobrava agencija nadležna za obrazovanje (prijedlog ne određuje koja). O korištenju komercijalnih materijala odlučuje se na razini škole.

Nekomercijalni (besplatni) drugi obrazovni materijali ulaze u školski sustav u potpuno slobodnoj i, čini se, potpuno nekontroliranoj formi. Naime, takvi materijali mogu ući u virtualni repozitorij, mogu biti u nekom neslužbenom virtualnom repozitoriju, ili nekoj drugoj formi koja nije eksplicitno navedena. Odluku o njihovu korištenju donosi učitelj, odnosno nastavnik, a odgovornost za njihovu uporabu snosi škola.

Što sve to s drugim obrazovnim materijalima može značiti? Primjerice, moguće je zamisliti situaciju u kojoj hipotetska udruga, financirana iz nepoznatih izvora, stvara i popunjava besplatni repozitorij drugim obrazovnim materijalima, primjerice za predmet Povijest. S obzirom na to da Upitnikse na repozitoriju nalaze materijali koji nisu prošli nikakvu službenu recenziju, niti imaju službenu odluku o objavi agencije nadležne za obrazovanje, udruga ih može pisati i oblikovati tako da se ključni povijesni događaji interpretiraju na način pogodan financijeru. Ovaj smo primjer izabrali zato što prema trenutačnom prijedlogu kurikula za povijest, „Škola za život“, koji bi sljedeće godine trebao ići frontalno u sve hrvatske škole, nastavnik povijesti sam odabire teme koje želi predavati. Sada dodatno, sukladno ovom zakonu, obrazovne materijale za teme koje je sam odabrao, nastavnik više ne mora uzimati iz zadanog udžbenika, nego za to može koristiti upravo opisani besplatni repozitorij.

Zaključno

Ovim kratkim pregledom prijedloga novoga zakona o hrvatskim školskim udžbenicima svojim smo čitateljima pokušali dati potpuniju informaciju, koja je izostala u napisima u tzv. mainstream medijima. U svakom slučaju, već i iz prvih točaka Zakona koji ide u saborsku raspravu jasno je u kojem smjeru on ide, tako da svatko tko se potrudio pročitati njegov članak 3. ne će moći reći da nije znao o čemu se radi.

priredio: O. Barišić/hkv.hr