Kip Franji Tuđmanu i teoretičari moderne umjetnosti?

Pin It

Image result for tudjman kip zagreb

Poprilična se prašina podigla zbog novootkrivenog kipa Franje Tuđmana, postavljenom prvom predsjedniku neovisne države Hrvatske i utemeljitelju Hrvatske demokratske zajednice.

Možda se po prvi put, barem u nečemu, lijevi i desni slažu da kip baš „ne odražava“ prvog hrvatskog predsjednika. Tuđmanovi sinovi, Stjepan i Miroslav, sudeći prema pisanju medija, navodno su kazali da ne prepoznaju na tom uratku Kuzme Kovačića „lice svoga oca“.

Nije baš jasno jesu li i lijevi i desni preskočili posljednjih stotinu i više godina takozvane povijesti umjetnosti, ne samo kiparske, nego i sve druge, te je li im promaklo ruglo, naruženost, banalnost, izopačenost („Entartete Kunst“), površnost, nedorečenost, slabost, jalovost ili imbecilnost takozvane umjetnosti od početka 20. stoljeća do današnje „suvremene“ umjetnosti?

Veliki se Marxov učenik i miljenik ljevičarskih piskarala, Adorno, dobrano posvetio estetici ružnoga – što je ironično – jer komunizam/socijalizam jest prije svega ružan, a tek onda zločinački, neodrživ, smiješan i t.d. Neovisno o tom vrlom pripadniku Frankfurtske škole, običnom, prosječnom čovjeku nije jasno po čemu je „suvremena“ umjetnost zapravo umjetnost. Banalno shvaćanje svijeta najčešće je ono najispravnije; svatko tko se susretne s suvremenim „umjetničkim“ djelom, od glazbe, preko kiparstva, do slikarstva, primjerice s plakatom (Warhol), „crnim kvadratom na crnoj podlozi“ (Maljevič) ili pisoarom (nazvanom „Fontana“, Duchamp), bukom (Schönberg, Messiaen…), nije mu baš jasno po čemu je to baš umjetnost.

No zato su dovitljivi nesposobnjakovići, diletanti te ine protuhe diljem svijeta razvile vlastite „umne“ teorijske izraze, nad nečim su praktičnim poput zidarstva ili tesarstva razvili nevjerojatno pojmovno sklopovlje koje zaista zahtijeva studij! Stoga se svakomu tko nema „umjetničku diplomu“ može kazati da naprosto „ne razumije njihovu umjetnost“. I tako oni ostaju „neshvaćeni“ za širu javnost, a nagrade, priznanja i novac si dijele međusobno po svjetonazorskom ključu. Takva je incestuoznost pravilo, a ne iznimka, govorili mi o lijevima ili desnima.

Ne ćemo ulaziti u kritiku (povijesti) umjetnosti; dovoljno je kazati da je umjetnost duhovni odraz (zapadne) (anti)civilizacije, odnosno (europske) (ne)kulture. Neka se pogledaju diplomski radovi od glazbene, preko dramske do likovne akademije diljem Hrvatske pa će svima sve biti jasno, a još će jasnije biti kad se promotre uradci njihovih profesora. Uzgred, članom HAZU-a se najlakše postaje putem pjesništva, što je tragikomično…

Najzad, vratimo se onomu što nazivaju kipom Franje Tuđmana. Desnima se ne sviđa jer im uopće nije niti jasan koncept kulture, zato svu kulturu u Hrvatskoj i drže Yugoslaveni, kojima je do Tuđmana stalo koliko i do njegovog najvećeg uspjeha – samostalne Hrvatske – dakle nimalo. Oni se više ljute jer „njihova“ vlada predvođena Plenkovićem i Obuljen-Koržinek nije taj zadatak povjerila „njihovom“ čovjeku, već Kuzmi Kovačiću, kiparu koji je ipak jedan „promil“ desnije od centra.

Uostalom, umjetnička vrijednost Kuzminog kipa nikad ne će nadići njezinu političku vrijednost, a isto tako valja istaći da u obranu Kuzme Kovačića treba stati ne jer je Kovačić „desno“, nego jer ima puno gorih od njega pa samo dragom Bogu možemo zahvaliti da, od ove „debakl“ Vlade u skoro svakom smislu, nismo dobili debakl u vidu Tuđmanovog spomenika. Ili se, da tako ne bude, pobrinuo Milan Bandić?

Poštenja radi, kad znamo i tvrdimo da postoje gori, treba reći i da postoje bolji. Neka sveznadarski hrvatski puk pogleda skulpture nerazvikanih kipara, primjerice Giovannia Strazze ili  Francesca Queirola. Onda će tek svi oni shvatiti besmislenost tvrdnji da je „Tuđmanovo lice teško“ ili „zahtjevno“.

Mila Marušić/HRsivjet