Antihrvatska histerija – terminalna faza mirnodopskog pokoravanja Hrvatske

Pin It

Kolektivna antihrvatska histerija ili paranoja podižu se po potrebi izmjenično poput plime, kao poremećaji izgubljene veličine i važnosti i nisu nikakav modernizam današnjeg vremena, već isprobani efikasni obrazac pokoravanja Hrvatske, prekrivanja povijesnih i suvremenih istina i negiranja hrvatskih civilizacijskih vrijednosti, nacionalnog identiteta i razvojne potrebe kroz koncept uključivanja i povezivanja ukupne hrvatske populacije

Hrvatskom se javnom društvenom, političkom i stranačkom vladajućom koalicijskom scenom šire anacionalni valovi i globalna pomicanja i primicanja nalik tektonskim gibanjima ili transverzalnim S valovima velike destrukcijske snage za zemlju. Društveno-politička razarajuća tektonika s vremenom sve više supstituira i kažnjava hrvatski pobjednički ratni idealizam nad srbijanskom agresijom, odlazak iz čvrstog, nikad prežaljenog zagrljaja bivše zajednice i napuštanje internacionalne ideologije zarobljavanja uma kolektivnom paranojom. Sličnoj novovalnom globalnom i europskom ispiranju osobnosti i kontroli promišljanja pod uvijek dobrodošlim i nezamjenjivim revolucionarnim parolama zajedničkog interesa, sigurnosti, stabilnosti, uređenosti, otvorenih granica, slobodnog tržišta, mobilnosti radne snage, ljudskih prava, slobode kretanja i sličnih diplomatsko-političkih zamagljivanja stvarnosti, u čijoj su pozadini, zapravo, uvijek financijski, materijalni i sebični profitni interesi malog broja vladajućih ljudi i interesnog kruga oko njih.

Običnim, jednostavnim, svakodnevnim i prikovanim za priziv dostojanstva internacionalno ili, pak, globalno zarobljavanje i usmjeravanje uma u pravilu nikad ne donosi promjenu na bolje. Kolektivno je internacionalno udruživanje manifestnog tipa samo zamijenjeno globalnim vladanjem i prenošenjem vazalnim putem na niže razine glavnih naputaka postupanja i načina kontroliranja emocija, identiteta, osobnosti i svega onog što pojedincu daje posebnost. Uloga starog zanata u javnom je djelovanju danas u Hrvatskoj tražena, dobrodošla i nagrađivana, a izgubljeni ideali šire regionalne zajedničke prošlosti vrlina kojom se primarno negira hrvatska autonomnost, posebnost, postojanost i budućnost. Prema vani se to uvijek prikazuje kao nastavak moderne europske politike uređivanja hrvatskog društva i prostora, ali je manje-više svima jasno kako se, ipak, radi o iracionalnoj fazi izgubljenosti pri oslanjanju na nekad zajedničku prošlost i političku nazadnu jednosmjernost pri pokušaju odmaka od hrvatske nacionalne razvojne koncepcije.

Novi/stari oblik pokoravanja

Novi/stari obrazac pokoravanja Hrvatske i prekrivanja hrvatskog identiteta, najjednostavnije je provoditi negiranjem svakog oblika nacionalnog vrednovanja i povijesnih dostignuća. Kolektivna antihrvatska histerija ili paranoja podižu se po potrebi izmjenično poput plime kao poremećaji izgubljene veličine i važnosti i nisu nikakav modernizam današnjeg vremena, već isprobani efikasni obrazac pokoravanja Hrvatske, prekrivanja povijesnih i suvremenih istina i negiranja hrvatskih civilizacijskih vrijednosti, nacionalnog identiteta i razvojne potrebe kroz koncept uključivanja i povezivanja ukupne hrvatske populacije.

Svjedoci smo nevjerojatnog friziranja nedavnog vremena i događanja u njemu, danas kad su još uvijek živi akteri velikih zbivanja početkom devedesetih prošlog stoljeća i kad nam još uvijek nisu blijede slike razorenih hrvatskih gradova i sela, velikih stradanja ljudi i razarajućih srbijanskih napada na Hrvatsku. Brisanje iz hrvatske zajedničke svijesti nije uspjelo, usprkos svim novovalnim koalicijskim uvjeravanjima i postupanjima i posebno antihrvatskoj histeriji svjesno i proračunski financiranih marginalnih manjinskih glasila s ocvalim novinarskim pristupom, izgledom i idejama prepunim frustrirajućih reminiscencija i svakodnevne nemoći njihova povratka.

Programskim udaljavanjem od istine u obrazovnom procesu, proglašavanjem svake hrvatske osobnosti totalitarnim i nazadnim oblikom, svrstavanjem hrvatskih intelektualaca u podskupinu i proglašavanjem svake hrvatske posebnosti nastavkom i oblikom samo u njihovoj antihrvatskoj paranoji zamišljanog nacionalističkog djelovanja, moguće je u današnjim složenim socijalnim i gospodarskim uvjetima postići i podići samo bunt protiv njihove i svake druge privilegirane etabliranosti nove, čvrsto posložene hrvatske mladosti koja želi promjene i drukčiju Hrvatsku.

Hrvatska, unatoč svemu, nije pokorena vojnim putem i usprkos je silnim naporima drukčijeg tumačenja tijeka agresije, rata i oslobađanja u ovoj terminalnoj fazi navlačenja prošlosti, iz rata izašla kao ratni pobjednik i samostalna i neovisna država. Kakva je danas u socijalnom, gospodarskom, demografskom i razvojnom smislu i kakvi ju ljudi vode, drugo je pitanje. Činjenice koje nije moguće popraviti njihovim anacionalno-paranoičnim načinom, pa im preostaje samo njezino/naše usmjeravanje prema nekom novom obliku zajedništva, stalno javno ponižavanje hrvatskog identiteta, sustavno negiranje nedavne pobjedničke prošlosti i korištenje hrvatskog političkog bljedila u zaustavljanju demografskog i ukupnog razvoja. Pritom su interesna povezanost nametnutog stranačkog okruženja i obrazovna limitiranost, kao suvisli dodatak glavne poluge produžavanja anacionalne agonije.

Isti obrazac, isti ljudi i isti način djelovanja

Podizanje antihrvatske histerije na visoku oktavu ovih naših dana nije slučajno, niti se događa stihijski bez plana, suglasja i koncepcije. Tektonski su poremećaji samo simbolizam jačine udara u današnjim uvjetima posvemašnje demografske destrukcije i općenito velikog nezadovoljstva većinske hrvatske populacije. Hrvatska se udara na najosjetljivijoj problematici u vremenu najintenzivnijeg demografskog nestanka iznutra, po istom obrascu kakav se koristio kroz cijelo 20. stoljeće, a posebno pred srbijansku vojnu agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih. Isti obrazac, isti ljudi i isti način djelovanja u funkciji pokoravanja hrvatske ideje samostalnosti i povezanosti ukupne hrvatske populacije…

Negira se sve, ne biraju se trenuci i pojedinci i dovodi se u pitanje, pa čak i ismijava svaki hrvatski sportski, gospodarski, iseljenički, politički, inovacijski, intelektualni i ini uspjeh. Ustaše, nacisti, fašisti, nacionalisti, klerofašisti, katolibani, nazadnjaci, hercegovci, primitivci, primitivni branitelji, navijači i ostali, antisemiti, mrzitelji migranata, Srba, Roma.. i svi ostali slični, svuda su oko nas u Hrvatskoj u njihovoj planski stvaranoj slici o Hrvatskoj koju treba pokoriti kad to već nije bilo moguće vojnim putem. Smetaju im galaktički uspjesi hrvatske nogometne i teniske reprezentacije, smetaju im hrvatske pjesme, smetaju im svi hrvatski simboli, smeta im hrvatska predsjednica, smetaju im hrvatski osloboditelji, smeta im hrvatska vjera, smetaju im hrvatski intelektualci, smetaju im hrvatski političari, smeta im vukovarska kolona mirnog i dostojanstvenog hoda i uglavnom im smeta sve što simbolizira hrvatsku državu. Koja ih financira i mirno promatra njihovu paranoju…

Zabluda terminalne faze borbe za izgubljenom državom, totalitarnim političkim pripadajućim okvirom i hrvatskim željenim teritorijem ostavit će velike negativne tragove u hrvatskom društvu i prostoru, kao uostalom i vojni napad, i ponovo se neće izvući pouka na drugoj strani. Hrvatsku ne moraš voljeti, ali jedino što možeš, kad si već fizički u njenom teritorijalnom okviru, je uvažavati njezinu posebnost i djelovati u interesu hrvatske populacije različite po puno osnova. Svjesno, planski i politički uvjetovano nagrađivanje i financiranje antihrvatske koncepcije i anacionalnog načina djelovanja, isto je ili još gore postupanje prema zemlji i njezinom stanovništvu kojeg vodiš, usmjeravaš i po puno osnova takvim postupcima negiraš.

Politička simbioza

Ništa od prethodno razmotrenog ne bi bilo moguće provoditi bez suglasja nalik društvenoj i političkoj simbiozi koja, preuzeta iz biološkog svijeta, podsjeća na mutualizam, odnosno odnos obostrane koristi i uzajamnog interesnog djelovanja. Obostrana korist simbioznog povezivanja u društvenim je okvirima potvrda obostrane sebičnosti u kojoj negativne konotacije takve simbioze za druge i za cijelo hrvatsko društvo ne postoje, niti predstavljaju političku relevantnost u procjenjivanju, odlučivanju i postupanju. Zato primarna odgovornost za nametanje antihrvatske histerije ne leži u njihovim željama, planovima i povijesnim zabludama oko kontrole hrvatskog društva i teritorija, nego u simbioznim primateljima čija korist nije u suglasju s nacionalnim potrebama. Njihove želje, planovi i načini djelovanja nisu vremenski promjenjivi, pa je uvijek ključno pitanje – odnos hrvatskih vlasti prema iracionalnim težnjama pokoravanja i devastiranja hrvatskog društva iznutra.

Uvijek kad se hrvatska vlast postavi iznad strateških nacionalnih interesa i priklanja užim i širim regionalnim potrebama, podižu se s druge strane tenzije prema hrvatskom vrijednosnom sustavu. Tada opetovano na površinu isplivaju iz dubina ideje, akteri, obrasci, želje i zahtjevi za bezuvjetnom promjenom Hrvatske, a službe se starog zanata, u javnim glasilima upregnu i financijski usmjere do izravnog djelovanja. Suvremeni obrazac antihrvatske histerije, zapravo, je poboljšani inovativni i nigdje drugdje u svijetu primjenjivan model napada na vlastitu državu i njezin identitet, financiran izravno iz državnog proračuna. Hrvatski model vlastitog ponižavanja apsolutno neprimjenjiv i neprihvatljiv u bilo kojoj drugoj zemlji i teško igdje ponovljiv…

Koliko može trajati mirnoća u ovakvoj simbiozi, pitanje je koje se logično nameće, pogotovo s obzirom na negativne gospodarske i demografske pokazatelje, uočljivo slamanje dostojanstva hrvatske populacije, jačinu i broj korištenih antihrvatskih vulgarnosti, negaciju hrvatske države, mijenjanje povijesnih istina i slično, te pogotovo obzirom na partnersko sudjelovanje vladajućih.

Gornja granica

Hrvatska je u 45-godišnjem razdoblju jugoslavenskog totalitarizma pokazala koliko dugo može mirno podnositi ponižavanja, uvjeravanja u vlastiti krivnju i potpunu kontrolu svega, međutim sad su, ipak, druga ubrzanija i povezanija vremena. Brzo prolaze i malo tko svjestan više može prihvatiti vladajuću nemoć kao opravdanje za nedjelovanje protiv devastacije hrvatskog društva, bez obzira s koje strane dolazi. Velikom silinom iseljavanja, prirodnog odlaska i ugrožavanja osnovnih državnih sustava, velikom se brzinom približavamo i gornjoj granici tolerancije prema destrukciji Hrvatske, razdvajanju domicilne i iseljene Hrvatske i devalvaciji gotovom svih nacionalnih atribucija.

Ne, nisu to ukazivanja na promašenost, nesposobnost i neučinkovitost političkog i inog postupanja, već paranoična djelovanja protiv s pozicije protivnika hrvatske slobode, pobjede, samostalnosti, posebnosti, uspješnosti, hrvatskog načina života i u konačnici hrvatske izvjesne budućnosti. Gornja je granica, slikovito rečeno, omeđena zidom i već jasno vidljiva i vremenski blizu…

Dr Stjepan Šterc/7dnevno