Zašto Pupovac dobiva tri milijuna kuna godišnje za “satiru” za kakvu Đakiću prijete tri godine zatvora?

Pin It

Prije tri dana, oba vodeća dnevna lista, Jutarnji i Večernji, objavili su traktat o neprihvatljivosti kažnjavanja satiričnih tekstova, i o tome da je sramota da se satira tretira kao govor mržnje, nakon što su i jedna i druga novina izgubile neke sudske sporove od ljudi koje ne vole.

Upravo sam mislio napisati ponešto o tome kako se slažem da satiru, kao niti bilo što drugo napisano ili izrečeno, a što nije vjerodostojna prijetnja ili kleveta, ne treba kažnjavati. To sam više puta naveo i pišući o Frljiću ili Vedrani Rudan, uostalom: Neka slobodno kažu što misle o Hrvatima, neka slobodno pozivaju na što god žele (zna se kako treba s “ustašama”, je li). Samo meni dajte da im kažem natrag što ja mislim o njima. Ne bi trebalo biti zabranjeno imati loš ukus, loš smisao za humor, ili biti budala.

I Adolf je imao satirične časopise

Ali sam isto tako mislio upitati, što s rasističkom propagandom, koja se uglavnom kroz povijest plasirala u vidu satire? Ili, što s ismijavanjem homoseksualaca, zašto se na njihov račun ne smije šaliti? Ili na račun Židova i nacista, hladnih Engleza, škrtih Škota, pijanih Iraca, glupih Poljaka, feminiziranih Francuza, lupeža ili kukavica Talijana, svega onog što je oduvijek, pa i u doba moje mladosti, bila tema humora i ismijavanja, najčešće benignog i dobroćudnog, a ponekad – doduše rijetko – i vrlo zločestog? Države danas imaju obvezu kažnjavanja “pozivanja na mržnju”po nacionalnoj, vjerskoj, itd. osnovi, no to se, izgleda, shvaća puno, puno preširoko, pa se svako promišljanje fenomena vjere i nacije smatra automatski govorom mržnje, a bez toga nemamo o čemu ozbiljnom govoriti. O bilo kakvim šalama na bilo čiji račun da ne govorimo.

A što s onom drugom, malignom vrstom “satire”? Neću sad ovdje lijepiti karikature poput lažne brodske karte za crnce koju je nacrtao osnivač američke nacističke partije na koju sam nedavno naletio, njemačke karikature Židova ili Britanaca iz Drugog svjetskog, ili Staljinove propagandne uratke – uglavnom oni dolaze u vidu humora ili karikature, satiričnog osvrta ili teksta. Šovinistička propaganda rasne, nacionalne ili bilo koje druge provenijencije je uvijek najbolje umotana u satiru. Bi li oni pristali da i to bude legitimno, ili bi vrištali “govor mržnje” kad satira nije na račun onog s čime se oni, smatraju, smije šaliti, nego na račun njihovih svetih krava, koje uostalom u demokraciji ne bi trebale postojati?

Božićna čestitka

A onda je mladi Ivan Đakić uspio je završiti kao tema osude na sjednici Vlade, kao prijetnja raspadu vladajuće “bratstvo i jedinstvo” koalicije, na naslovnici svih novina, na sudu, izbačen iz HDZ-a, obilježen za čitav život – a sve zbog facebook statusa koji je bio loša i neukusna šala, odnosno prepucavanje sa Srbima u vidu čestitke. Takve stvari nisu tako neobične na društvenim mrežama – no radi se o sinu saborskog zastupnika i šefa HVIDRE, što je privuklo posebnu pažnju na slučaj. Posebno je slučaj neugodan za Plenkovića jer ga je stariji Đakić podržao oko dosta toga, a Plenkoviću je bila jako bitna potpora HVIDRE za Istanbulsku.

Ivanu Đakiću prijeti tri godine zatvora, a njegov status je uglavnom naišao na osudu i zgražanje na cijelom političkom spektru, od “ustašoidne” desnice pa na lijevo. Je li to povratak verbalnog delikta? Treba li on završiti u zatvoru? Osobno, ne bih nikad podržao niti da se Frljića strpa u zatvor zbog nečeg uvredljivog poput scena iz njegovih predstava. Svatko ima pravo ponašati se kreten dok ne nanosi štetu drugom. Prije trideset ili četrdeset godina, to ne bi bilo sporno, bar u zapadnom demokratskom svijetu. Ostalo bi na zgražanju. No vremena su se promijenila.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, donesena 1950. godine kao temeljni akt o ljudskim pravima i o njihovoj zaštiti, u članku 10. definira, odnosno propagira pravo na slobodu izražavanja, i to kao slobodu mišljenja, slobodu širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ne misli se samo na informacije i ideje koje su blagonaklone, neutralne, dobronamjerne i nevažne nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju, uznemiravaju, koje su neukusne i neugodne. Sjetite se Charlie Hebdoa: Neke stvari tamo su bile podjednako odvratne i neukusne kao i ova Đakićevo, ako ćemo pravo.

Kad su im Arapi postavili bombu i pobili pola redakcije, svijet je stao na stranu Charlie Hebdoa. Opet, ne podržavam njihov “humor”. I ne čudi me reakcija na njihovo vrijeđanje nečeg što je nekom drugom sveto. Ali, ne, ne mislim da se država tu treba miješati i cenzurirati ih, njihova stvar.

Teror političke korektnosti

Danas je teror “političke korektnosti”, te ružne zamjene za dobri, stari kućni odgoj, otišao predaleko. Tumačenje “govora mržnje” – to se u komunizmu zvalo “verbalni delikt” – je otišlo još dalje. Odbacuje se zdrav razum i pristojnost, a nameću se ideološke, moralno-političke norme koje nisu iste za sve, već njihova primjena odražava omjer političkih snaga.

Svatko će vam reći da sloboda govora ne podrazumijeva slobodu vrijeđanja, no to je relativna stvar jer je teško odrediti što bi koga smjelo vrijeđati. Neke ljude vrijeđa i kad im kažete da je zemlja okrugla, jer oni vjeruju da je ravna. Neke ljude vrijeđa kad im kažete da djecu treba cijepiti, odmah ste neprijatelj i agent farmaceutske industrije. Neke vrijeđa zdrava pamet općenito. Neke vrijeđa kad ih nazovete “gospodine” jer su si to jutro umislili da su gospođa: U nekim zemljama, poput Kanade, možete radi toga u zatvor.

Zato sam protiv zatvorskih kazni za ovakve slučajeve – jer se time otvara Pandorina kutija cenzure. Uostalom, je li netko Nikšu Klečka stavio u zatvor zbog poticanja na mržnju kad je napisao da mu je žao da MIG nije pao na Čavoglave i pobio Hrvate? Nije, a nije ni trebao. To što ne nešto neukusno ili uvredljivo, ne znači da treba biti kažnjivo. No vratimo se onom bitnom, a to su kriteriji. Principi.

A da nisu jednaki bilo je jasno već iz Pupovčeve izjave nakon slučaja i nakon onog kako je HRT izvijestila o događaju. Oni su rekli da fotografija koju je podijelio mladi Đakić prikazuje „ustašu koji drži odsječenu glavu srpskog vojnika“. Dakle, ne  „ustaše koji drži odsječenu glavu četnika“ niti „hrvatskog vojnika koji drži odsječenu glavu srpskog vojnika“.

Nisu ustaša i četnik, nego ustaša i Srbin

Lukavo od Pupovca! Inače, po tvrdnjama nekih medija, radi se o fotografiji na kojoj ustaški zapovjednik Jasenovca Maks Luburić drži glavu četničkog zapovjednika Pavla Đurišića. Dotični je ’42. te u siječnju i veljači ’43. u okolici Foče pobio preko 10.000 muslimana, od čega 8.000 staraca, žena i djece, u akciji čišćenja područja od muslimana i katolika. Vjerujem, da je Pupovčev sin objavio varijantu te fotografije s glavama ustaše i četnika u obrnutim ulogama (ta fotografija, za koju nije posve sigurno je li uopće autentična, na internetu postoji masu varijanti i često se koristi u hrvatsko srpskim prepucavanjima), da ništa ne bi bilo sporno, bar ne mainstream medijima.

Usput, inkriminirana slika se može naći u starim knjigama iz povijesti za srednju školu iz vremena socijalizma. Ako tada nije smetala komunistima, a oni su je i plasirali kao dokaz hrvatske genocidnosti, autentičan ili ne, zašto ih smeta danas? Vjerojatno zato, jer je kontekst sasvim drugačiji.

Pupovac je iskoristio ispad malog Đakića, koji je, da se razumijemo, kao i otac mu po svemu što se o njemu zna, da opet razveže o genocidu nad Srbima, iako je zadnji genocid na tlu bivše SFRJ onaj koji su Srbi počinili nad Bošnjacima i Hrvatima. Ovo će sad koristiti kao dokaz “srpske ugroženosti”, iako je internet pun tih i takvih prepucavanja.

Čestitke Hrvatima

A s druge strane, sličnu takvu “satiru” objavljuje i on u svojim Novostima, samo tamo je to antifašizam, a ne potpirivanje nacionalne mržnje. Koja je suštinska razlika između Đakićeve čestitke Srbima za Božić i naslovnica Novosti kojima nama Pupovac čestita Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, pa i Božić? Ako je ovo Đakićevo za zatvor, zašto nitko nije odgovarao kada je na naslovnici Novosti bila glava Marka Perkovića Thompsona odrezana srpom i čekićem? To je satira? Zašto Pupovac nije tako skočio kad je Šešelj govorio da će klati Hrvate po Hrtkovcima, nego je išao na noge njegovom malom od kužine, pivonoši?

Pupovac je ujutro ugroženi Srbin, popodne hrvatski političar u Audiju A8, navečer „satiričar“ koji smišlja „duhovitosti“ na račun Hrvata za koje su duhovite koliko i objava malog Đakića. Na katolički Badnjak je izašao intervju s Rajkom Grlićem, recimo. Uza svo zgražanje nad istupom Đakića juniora, nigdje nisam zamijetio nikakvu reakciju na istup bivšeg režimskog režisera, obilno dotiranog mrskim hrvatskim kunama.

U konačnici, mali Đakić će vjerojatno u zatvor, gdje mu prijete do tri godine, za nešto za što Pupovcu godišnje dajemo – tri milijuna kuna.

Marcel Holjevac/narod.hr