Predsjednice, dno je još dublje

Pin It

Plenković se poziva na prvog hrvatskog predsjednika samo kada ima potrebu ‘neukom’ članstvu stranke i ostatku svijeta objašnjavati pojam mirne reintegracije. I to je sve. Kakav njezin sadašnji predsjednik – takva je većina članova predsjedništva HDZ-a.

Vodstvo HDZ-a ne mari za Tuđmanovu ostavštinu. Svatko tko bi postavio pitanje: Što sadašnje vodstvo zna o politici utemeljitelja najveće hrvatske stranke, što je njezin temelj, došao bi do zaključka da njezin sadašnji predsjednik o ostavštini dr. Franje Tuđmanovoj ne zna puno, a to što o njoj zna posve je nebitno. Plenković se poziva na prvog hrvatskog predsjednika samo kada ima potrebu ‘neukom’ članstvu stranke i ostatku svijeta objašnjavati pojam mirne reintegracije. I to je sve. Kakav njezin sadašnji predsjednik – takva je većina članova predsjedništva HDZ-a.

Konkretno: Znaju li predsjednik HDZ-a i članovi predsjedništva, a i hadezeovi zastupnici u Saboru koliko je izjavâ ili interviewa tjedniku Nacional dao utemeljitelj HDZ-a? Da znaju, shvatili bi kakve medijske operacije provodi tiskovina s naknadom od 3750 primjeraka. Evo im odgovora: Slovom i brojkom – nijedan, 0.

Što je u temeljima HDZ-a?

Ali ima članova HDZ-a koji se mogu hvaliti da su utemeljitelji stranke, da su nekoć bili članovi predsjedništva a sada su Plenkoviću s desna, koji znaju da je utemeljitelj HDZ-a savjetovao svojim suradnicima da izbjegavaju svaki doticaj s novinarima i redakcijom Nacionala. Ako je i takvima sjećanje ishlapjelo, neka se dohvate stranačke arhive od 1995. godine pa nadalje i neka pročitaju zapisnike sa sastanaka Predsjedništva stranke, Nacionalnog vijeća ili Glavnog odbora pa će doznati nešto više o antidržavnom poslanju Nacionala i njegovim sponzorima. Usput će saznati da je suverenost temelj stranke čiji su članovi.

Znatiželjnim čitateljima i onima koji to do sada nisu znali tek informacija da je u Tuđmanovo doba za dužnosnike HDZ-a vrijedilo pravilo distance u odnosu na Nacional, Globus, Imperijal i Slobodni tjednik

Toga se nepisanog pravila nije držao ‘najbliži predsjednikov suradnik’ Hrvoje Šarinić. Pravila se nisu pridržavali Mate Granić i Ivo Sanader i još neki visoki dužnosnici, ali njih dvojica na perfidan i urotnički način: obojica su bili duboka grla (izvor informacija) Globusovom novinaru i uredniku Davoru Buli Butkoviću. Ovaj je to objavio u jednoj od svojih kolumni u Jutarnjem listu, ali nije objasnio koja je to nevidljiva ruka spojila gastro-novinarčinu kakav je Butković s velikanima političke misli Sanaderom i Granićem. Bez sumnje, taj koji ih je spojio imao je u ruci njihove suradničke dosjee.

Granić je pod kraj devedesetih bio duboko grlo i Ivi Pukaniću. Kasnije, 2002. g., promaknut je kao komentator u novini koju je do 2008. godine uređivao do oholosti zaigrani Puki, zatim uposlenik Nacionalove novinarske škole. Toliko o dijabetologu Milke Planinc i ministru-lašcu koji je kompromitirao dobar odnos ondašnje vlasti s Kaptolom, posljedično i s Vatikanom u svezi politike prvog hrvatskog predsjednika prema BiH, koji se nakon propasti vlastite stranke popeo na Pantovčak i zasjeo u fotelju savjetnika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Tko je tko u hibridnom ratu protiv Hrvatske?

Analiziraju li se ovi odnosi od prije dvadesetak godina i ovo što se u novijem vremenu čitateljstvu Nacionala i nekih izdanja Styrine kuće nudi kao ‘afera elitna prostitucija’, ‘afera SMS‘, afera F-16’, ‘afera Tolušić’, jasno je da je u temelju ovih i prethodnih instant afera jedino konstantna afera Nacional. Nije li prvorazredni skandal da Nacional sve odreda sumnjiči za suodnos s paraobavještajnim podzemljem a tekstovi koje iz broja u broj objavljuje ova opskurna tiskovina bivaju jasan dokaz da je upravo Nacional poligon preko kojega se selektivno objavljuju dokumenti iz policije, Dorha i arhive bivše Udbe. Od stotine dokaza dovoljan je tekst Orhideje Gaure-Hodak objavljen pod naslovom ‘Službeni popis ljudi koje je obrađivala UDBA’ (Nacional, br. 897., 7. srpanj 2015. g.) pa da se zaključi tko je tko u specijalnom iliti hibridnom ratu protiv Hrvatske.

Nije problem da se objavljuju popisi ljudi koje je komunistička policija uhodila, ali je problem selektivnog publiciranja dokumenata u interpretativnoj verziji na primjer Borisa Rašete ili Orhideje Gaure Hodak. U spomenutom tekstu Gaure-Hodak tvrdi se između ostalog da je Žarko Puhovski bio predmetom obrade tajne policije pod sumnjom da je ‘građanski desničar’. Zanimljivo: u Udbinom registru na koji se poziva novinarka Nacionala Puhovski se ne sumnjiči da je bio rezident KOS-a, kao što se u nekoliko tekstova kroz priloženu dokumentaciju Udbe sumnjičilo Vladimira Šeksa (Kolegu) da je bio u suradničkom odnosu s kontraobavještajnom službom JNA. Puhovski i Šeks nisu iznimke u Nacionalovoj obradi Udbinih popisa i ‘bijelih spomenara’, ali su u ovome slučaju dobra ilustracija izvrtanja činjenica i novinarske pristranosti.

Na kraju, nije sporno to što radi Nacional, što radi Express iz Styria grupe, nije čak problem i to tko su stvarni vlasnici tih tiskovina, problem je u tome što većina državnih dužnosnika ne zna čitati takve novine. Iz postupaka, komentara i izjava predsjednice i predsjednika Vlade u kontekstu instant afera koje je u zadnja tri mjeseca lansirao Nacional jasno je da ovo dvoje poliglota osim što puno znaju malo toga razumiju. O pojedinim članovima Vlade da se i ne govori.

Reciklaža jedne policijske istrage iz 2011. godine.

Što bi trebao zaključiti netko kome je stalo do istine iz sljedećeg teksta:

‘Dosje u čiji je posjed došao Nacional vrlo je debeo i detaljan, sastojao se od više desetaka dokumenata, ukupno preko stotinu stranica službenih spisa, a riječ je o zapisnicima saslušanja svjedoka i osumnjičenih, službenim zabilješkama istražitelja, dopisima vodećim ljudima kriminalne policije u kojima ih se izvještava o stanju i napretku istrage’.

Što bi trebao učiniti netko tko odgovorno obnaša vlast i tko je ovlašten skrbiti za nacionalnu sigurnost pod uvjetom da razumije nešto iz citiranog teksta? Nije li logično da bi trebao u najkraćem roku doznati tko kome i po kojoj zapovjednoj liniji iz policijskog arhiva dostavlja klasificirane dokumente? Samo to i ništa više. To bi bilo dovoljno da sijači lažnih događaja znaju da će žeti svoju propast. Jednom za svagda. Ali, kroz slučajeve takozvanih afera od prije tri mjeseca jasno je da sve što se u medijskom prostoru događa da je suprotno logici uređene države. Klasificirani dokumenti cure s najviših razina represivne i pravosudne vlasti. Primjera je na pretek. Citirani tekst iz Nacionala jedan je od njih.

Iz citiranog Nacionalovog teksta iz listopada prošle godine jasno je da su iz policijskog arhiva dostavljeni dokumenti poslužili medijskoj reciklaži jedne kriminalističke istrage iz 2011. godine koja je okončana izricanjem sudskih presuda.

Koji je cilj reciklaže?

Publicirati pseudo politički događaj, izvesti predstavu na temelju konfabulacija obične policijske istrage, konstrukcijom indicija skandalizirati javnost, skandal nazvati ‘aferom elitne prostitucija’ i kompromitirati čovjeka koji je bio uključen u istragu, Milijana Brkića i to tvrdnjom da je on kriminalcima odavao da su pod tajnim mjerama. To nije točno.

Svatko se na jednostavan način mogao uvjeriti da su dva policijska dužnosnika bila otpuštena iz službe upravo zbog onoga za što Nacional sumnjiči Milijana Brkića. Kako? Praćenjem suđenja akterima ‘elitne prostitucije’. Ako je vjerovati Hini koja je izvještavala o sudskom postupku, jedan je policijski dužnosnik bio pritvoren sedam mjeseci i nečasno otpušten (inspektor Mislav Merkaš), a drugi je bio zaštićen ‘višim autoritetom’ (G. K.) pa se svojom voljom otpustio. Sudski postupak pokrenut 2011. godine okončan je za osmero aktera iz ovoga slučaja nakon nagodbe i njihovog priznanja prijestupa, a u slučaju inspektora Markeša postupak još traje.

Zanimljivo: voljom ministra Davora Božinovića bivši je policijski dužnosnik (G. K.) ponovo  primljen u službu u siječnju 2018. godine. I što bi sada iz ove činjenice čovjek zdravog razuma i jednostavne logike trebao zaključiti o curenju informacija iz ‘afere elitna prostitucija’?

Franjo Varga i puzajući udar na Plenkovića

Upravo je to što Nacional potencira (curenje informacija) poveznica s ‘aferom SMS‘ kako bi se preko bivšeg policijskog službenika, notornog Varge, te Tolušićevog vozača Curića uvuklo Milijana Brkića u priču o ‘puzajućem udaru’ na predsjednika Vlade. Budući se prije tri i pol godine Varga dva puta sastao sa zaposlenikom HDZ-a Vladom Galićem i da je u međuvremenu Galić imenovan savjetnikom predsjednice, to je bilo dovoljno Gauri-Hodak i Jeliniću da stožer operacije svrgavanja Andreja Plenkovića premjeste na Pantovčak, u Ured predsjednice. I tako je natezanjem teza o puzajućem udaru Nacional nategnuo ne samo lakovjerno čitateljstvo nego i svekoliku oporbu, stabilno-vladajuće, te, čini se, i samog predsjednika Vlade.

Zašto istraga pisca SMS poruka toliko dugo traje?

Je li kraj ožujka onaj tajming do kada bi se zamjenika predsjednika HDZ-a trebalo stalnim medijskim denunciranjem maknuti na što veću udaljenost od središnjice u kojoj se nešto demokratski, slobodnom voljom i po savjesti odlučuje?

Što je u slučaju SMS poruka tako zamršeno? I tko je Vargi dometnuo epitet vrhunskog informatičara? Očito oni koji nemaju znanja iz informatike. Dva njegova uratka iz donesenog materijala, servirana tajkunima u nevolji (Todoriću i Mamiću) dokaz su da se radi o iznudi. Vargine sms-poruke bile su toliko dobre da su i sami korisnici posumnjali u njihovu autentičnost i uz pozornost javnosti proslijedili ih Uskoku. Nesuđenim Varginim odvjetnicima Staniću i Mandiću trebao je jednominutni razgovor s klijentom da zaključe o kakvom se liku i djelu radi pa da otkažu zastupanje. ‘Sam svoj racketeer’.

Ovisno o nagodbi, koristi od spornih sms-ova mogao bi imati sam Varga, koristi imaju i oni koji su ga u ime stabilne vlasti reprogramirali u ključnog aktera afere koja to nije. Naravno, koristi od slučaja Varga ima i svekolika oporba. Uskok neka se bavi Varginim uracima, a od mailova grupe Borg neka nitko ne pravi problem. Zato istraga tako dugo traje.

Josipovićev povratak

Na koji je način predsjednica otklonila Nacionalovo brdo sumnji da nije ni na koji način povezana s ‘puzajućim udarom’ na predsjednika Vlade? Umjesto da novinsku priču o udaru nazove izmišljotinom, običnom političkom spletkom onih koji su je pustili u javnost, KGK je svojom prozaičnom izjavom otvorila mogućnost da se Vlado Galić, njezin savjetnik za nacionalnu sigurnost, opravdava (pred kime?) za nešto što je novinarska konstrukcija i podvala, s čim nema veze. Neizravno je dopustila da joj Nacional određuje što joj je činiti, koga treba udomiti, koga otpustiti, u koga se uzdati. Drugim riječima, predsjednica je pristala da državnu politiku vodi jedan opskurni tjednik. Galić se uvjerio da se našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, podnio ostavku, sačuvao čast i kuvertirao potez do okončanja istrage. U Uredu predsjednice ostali su Nacionalovi pouzdanici, uz Matu Granića i neki Josipovićevi spavači kako bi mu – ako se sve dobro u oporbi posloži – osigurali povratak na Pantovčak. Povratak Ive Josipovića nije nerealan: ima naklonost svih državnih medija, o novinstvu da se i ne govori. Treba mu dvije tisuće glasova više u odnosu na broj glasova iz prethodnih izbora i paraliza glasača u dijaspori. Tjednima je u kampanji: Pupovca je prekrižio, dogovorio se sa Simom Raićem, ostalo je briga Saše Jr. i Marka Rakara.

Državna tvrtka u potpori Nacionalu

Jedno od uporišta političkog utjecaja navezanog na Nacional je i Abesinčev kružok, kojega čini skupina umirovljenih kadrova tajnih službi iz vremena Jugoslavije. Skupina u kontinuitetu opskrbljuju redakciju Udbinim ‘bijelim knjigama’, ali i drugim relevantnim saznanjima političko-sigurnosnog karaktera

A tko je u pozadini nominalnih vlasnika Nacionala, Ninčevića i Jelinića, čitatelju će biti jasno ako odgonetne ime osobe s londonskom i zagrebačkom adresom, koja se u Nacionalu pojavljivala kao gost kolumnist. Bit će mu jasno gdje se nalazi uporište struktura novcem i utjecajem navezanih na Nacional. K tome, bilo bi od koristi da javnost zna kojom je linijom zapovijedanja odlučeno da se stožerna državna tvrtka HEP reklamira u tako opskurnoj novini. Radi li se o medijskom reketu ili o potrebi da se oglašavanjem izravno pune džepovi Beri Jeliniću, konzultantici Vrabec Mojzeš, drugarici Jeleni Lovrić i svim drugim promotorima lijeve ideje od Kumrovca do Jajca? Kome je to stalo da HEP troši novac na gubitak vlastitog ugleda?

U skoroj budućnosti državna firma u rangu važnosti HEP-a (HP) također planira izravnu pogodbu s direktorima Nacionala. U igri je i PPD. Bit će zanimljivo vidjeti po čijem će nalogu i čiji će potpisi na višemilijunskom ugovoru ugledati svijetlo dana.

Otvaranje crnim figurama

Činjenica da je Blaž Curić službeni vozač ministra poljoprivrede poslužila je uredniku Nacionala u konstrukciji ‘afere Tolušić’. Kako? Tako da se nešto što je laž u jednom primjerku dokazuje da je laž u 3750 primjeraka. Opet iz donesenog materijala. Jelinić i njemu nadređeni odlučili su zaigrati crnim figurama.

‘Moguće je da se Tolušiću htio osvetiti netko blizak Brkiću, nezadovoljan njegovim ranijim reakcijama u SMS aferi, kada je na njegovom samom početku čestitao na razotkrivanju Brkićeva kuma Blaža Curića, inače njegova vozača koji je odao Franji Vargi da je pod tajnim izvidima policije i sugerirao mu da uništi dokaze’, piše Berislav Jelinić na kraju teksta ‘Kurva i kokain u vrhunskoj montaži za kompromitaciju Tomislava Tolušića. (Nacional, 22. siječnja, st. 16)

Jelinić podrazumijeva da sumnjičenjem Brkića zadobiva naklonost predsjednika Vlade. Dobar potez, maštovito otvaranje, nema što, ali s discipliniranjem ministra Tolušića nastaje zaplet:

Slobodni strijelci iz drugih medijskih kuća otkrivaju da bi u Nacionalovoj kompromitaciji Tolušića mogao imati učešća Claude Jambrušić, lik iz Nacionalu bliskog PR-miljea. Jambrušić se iz svijeta propagande i estrade prije par godina odmetnuo u poljoprivrednike, točnije u uzgajivača stoke. Vidjevši da je osumnjičen i prozvan, potvrđuje da je u prijeporu s ministrom poljoprivrede, objašnjava razloge zbog kojih je kritizirao ministra (manji poticaji), ali niječe da bi mu fotomontažom prijetio i negira bilo kakvu povezanost s aferom. Ima logike. Što bi dobio objavom fotomontaže poduzetnik koji je imao lukavstva, veza i pameti izvlačiti milijunske poticaje?  Dobio bi kaznenu prijavu za povredu ugleda i časti javne osobe jer bi se na sudu vještačenjem utvrdilo da se radi o krivotvorini. Zato se igra igra.

Tko igra dvostruko?

Da je uredniku Nacionala stalo do istine odbio bi posrednika, ne bi objavio krivotvorinu ili bi rekao njegovo ime. Štiteći posrednika ne dovodi li sebe u sumnju da igra dvostruku igru: ne dobije li od vlasnika kompromitirajućih fotografija dogovoreni iznos – reći će ime posrednika, dobije li – održat će zavjet šutnje pod izgovorom da štiti svoj izvor informacija. Ako mu nije do istine stalo, do čega jest?

Algoritam denuncijacije

Formula denuncijanata u medijima je poznata: objavit ću što hoću, pozvat ću se na izvor; uvjerljivost će biti veća ako se pozovem na izvor blizak Vladi, ovom-ili-onom-ministru, predsjedniku Sabora, Uredu predsjednice; sve može biti indicija; izvor može biti stvaran ili izmišljen ali štićen šutnjom; pozvati ću se na kodeks zaštite izvora informacijâ; pozvat ću se na slobodu pisane riječi – imat ću potporu i zaštitu poslanstava slobodnog svijeta; inertnost pravosudnog sustava uvijek je faktor prevage; lakovjernost čitatelja trajna je motivacija; kampanja denuncijacije je nesvrhovita ako nije u kontinuitetu.

Prema ovoj formuli laž i kleveta u većini slučajeva prolazi nekažnjeno.

Dobar primjer

Ali, postoje slučajevi u kojima novinarske izmišljotine ne prolaze nekažnjeno sudsku instancu. Dobar primjer je upravo slučaj suvlasnika Nacionala: zbog klevete je nakon sudske presude morao platiti četrdesetak tisuća kuna Milijanu Brkiću, a kako stvari trenutno stoje na dobrom je putu da posrne s višestruko većim iznosom. Neprežaljenih 40 tisuća Jelinić je kroz tekst Gaure Hodak oplakao u svom Nacionalu od 15. siječnja 2019. godine i to na četiri stranice. Jadanje! Ali i radosno čitanje: Beru i Gauru koštalo impulsa i truda, obnovili su znanje iz elementarne matematike i zbrojili da bi Brkić iz 25 tužbi protiv medija mogao doći do solidne dobiti. Zato su Orhideja i Bero u svojim javnim nastupima zavapili za više razumijevanja, za ono što oni misle da je sloboda pisane riječi. Tko bi se dosjetio takvom izlazu za nuždu?

Tko su akteri u slučaja ministra Tolušića?

Uz Nacional i Clauda Jambrušića, akteri su neimenovani posrednik (istodobno izvor) i prvi vlasnik fotomontaže. Akter je i Vlaho Orepić, ali manjeg značaja.

Akter je i SOA. Proslijedila je svoj forenzički nalaz uredniku Nacionala i potvrdila da je prozirna laž vješto montirana laž. Opet, kao i u Varginom slučaju naglašava se da se radi o ingenioznom informatičkom uratku. Kao da to nije bilo dostatno pa je Nacional posegnuo za drugim, i to ‘službenim mišljenjem Slovenskog instituta za forenziku informacijskih tehnologija’.

Za sada je nevažno kako je SOA došla u posjed fotomontaže. S obzirom da svoj nalaz nije proslijedila DORH-u, nego tiskovini u privatnom vlasništvu, nije li razložno i logično zaključiti: Ima tu sistema?

Takva pitanja ne postavljaju ni ministri, ni članovi saborskih odbora, ni predsjednici parlamentarnih stranaka, ni predsjednik Sabora. Takvo pitanje ne postavlja ni predsjednik Vlade. On odobrava, potvrđuje i zahvaljuje uredniku Nacionala na dobro obavljenom poslu, daje do znanja (kome?) da je Nacionalova obrana Tolušića bila uspješna. Ovakvom je izjavom predsjednik Vlade prema sebi pokrenuo lavinu kontradikcija. Kakvih, doznat će kako se budu približavali parlamentarni izbori.

Poruka

Ni ministar Tolušić a ni oni koji na Markovom trgu iz dana u dan verglaju ‘neka institucije rade svoj posao’ nisu uočili ključnu činjenicu: da je fotografija nastala u Zemunu. Nisu shvatili da je to poruka.

A što ako se u ključnom trenutku pred parlamentarne izbore pojave fotografije pojedinih dužnosnika (članova Vlade) slične ovoj s Tolušićem i damom u njegovom krilu. Što ako se isti taj Nacional pozove na mišljenje Slovenskog IFIT-a i dokaže se da nije riječ o falsifikatu. Kandidata u Vladi za ovakvu priču ima. Što ako i SOA ‘dođe’ do istog zaključka?

Zasada je KGK cilj medijskog opkoljavanja jer su na redu predsjednički izbori i kampanja je već počela. Ali, predsjednica ne vidi da je deset zadnjih brojeva Nacionala fokusirano na njezinu destrukciju. Ona je, eto, do gadljivosti iznenađena objavom fotomontaže. ‘To je dno dna‘, kaže.

Predsjednice, dno je još dublje, ali vi to ne vidite.

(Ivan Mihael Ban/Kamenjar.com)