Križarski rat ljevice protiv kršćanstva motiviran je težnjom za totalitarnim društvom

Pin It

Što ljevičari zapravo imaju protiv crkve? Ništa učinkovito, izgleda. Sveti rat ljevice u svijetu protiv Kristove crkve – prvenstveno katoličke, rjeđe protestantske, gotovo nikad pravoslavne, a apsolutno nikad protiv islama, budizma, hinduizma i ostalih religija koje “duboko poštuju” u Hrvatskoj se najčešće manifestira kroz protivljenje ugovorima sa Svetom Stolicom, kolokvijalno “Vatikanskim ugovorima” i zahtjevima za istjerivanjem vjeronauka iz škola.

Pritom se cinično pokušava igrati na kartu domoljublja, pa se ugovori sa Svetom Stolicom prikazuju kao “izdajnički”, ugovori kojima drugoj državi (Vatikanu) plaćamo neki reket. To koliko je antikatoličkoj ljevici inače stalo do domoljublja, a naročito hrvatskog, je poznato. No istine radi valja spomenuti kako ugovori nisu sklopljeni s Vatikanom, iako niti Vatikan nije “prava” država, nego sa Svetom Stolicom, koja je međunarodna organizacija, odnosno krovno tijelo katolika u svijetu, pa su ti ugovori kao takvi usporedivi s ugovorima s Ujedinjenim narodima, EU, NATO paktom i sličnima. Isto tako, valja napomenuti da bi, i da su sklopljeni s Vatikanom, i dalje bili nesporni s domoljubne strane: Novac koji se daje za crkvu ne odlazi nigdje izvan zemlje, niti se uostalom, osim u onom dijelu gdje se crkvi plaća naknada za otetu imovinu, daje u gotovini, već se plaćaju župnici. Za novac kojim država plaća vjeroučitelje se ne može reći da na bilo koji način ide crkvi, jer su oni većinom ionako laici.

“Nisu svi građani kršćani”

Zanimljivo je da bi ta ista ljevica vrištala “ustaše” kad bi netko htio uskratiti Židovima novac koji im je isplaćen kao naknada za imovinu koja je oteta, a nije vraćena. Što se pak tiče protjerivanja vjeronauka iz škola, vjeronauk u ovom ili onom obliku postoji u gotovo svim državama EU, i uglavnom je obavezan predmet, ne kao u Hrvatskoj fakultativan. No kad bi se ukinuo katolički vjeronauk, naravno da bi se ukinulo i pravoslavni; kad bi se prestalo davati crkvi, valjalo bi prestati davati i ostalim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, a daje im se proporcionalno, prema broju vjernika, isto što i katoličkoj crkvi. Da ne govorimo da bi tada trebalo prestati davati novac i NGO-ima; Argument da “država plaća crkvu iz poreza iako nisu svi građani vjernici” je nakaradan, jer država iz proračuna financira i “Gay pride”, a nisu svi građani homoseksualci, financira feminističke udruge a nisu svi građani žene, i tako dalje.

No o svemu sam tome više puta pisao. Ono što je međutim enigma je – zašto ljevica na zapadu toliko mrzi vlastito kulturno naslijeđe, naročito u vidu katoličanstva? Da bismo došli do toga, valja promotriti kako je Kristov nauk uopće postao moralni temelj Zapada, kako je došlo do toga da kršćanstvo postane službena, pa i jedina dozvoljena vjera u Rimskom carstvu dok su ne tako dugo prije toga rimski carevi kršćane bacali lavovima u Areni i masovno ih tamanili?

Poznato je, recimo, da je Neron optužio kršćane za paljenje Rima, i naredio strahovitu odmazdu nad njima, iako je puno vjerojatnije da je on sam dao zapaliti Rim. Neron je u povijesti ostao zapamćen, osim po tome što je bio poremećen i zao, i po tome što je sklopio prvi dokumentirani “gay brak” u povijesti čovječanstva. Zapravo, sklopio je čak dva takva braka, oba sa dječacima koji su mu bili robovi: Prvi je bio Pythagoras, koji je bio “mladoženja”, dok je Neron bio odjeven kao mladenka, s vjenčanicom, velom i svime što ide uz to, i napravio je veliku svadbenu povorku ulicama Rima. Drugog je oženio kao mladoženja, da bi zamijenio jednog priležnika kojeg je dao ubiti kad mu je dosadio.

Što je kršćanstvo donijelo?

Kršćanstvo nije ponudilo samo obećanje besmrtnosti, budućnost, niti vezu svakog od nas s Bogom: To ne bi bilo dovoljno. Ono je uspostavilo niz institucija koje su život ljudi u Rimu podigle na jednu posve novu razinu, a to je ono o čemu se danas malo zna.

Unatoč moći i bogatstvu Rimskog Carstva, ljudi su živjeli u svijetu u kojem postojalo veliko siromaštvo s jedne strane i ogromno bogatstvo u rukama nekolicine najbogatijih Rimljana. U Rimu je bilo, zbog velikog broja ljudi na malom prostoru, raznih bolesti, javnih zdravstvenih usluga nije bilo, a liječnici su bili vrlo skupi. Rim je njegovao vrlo strog hijerarhijski sustav, u kojem je car na vrhuncu, pa sve do pojave kršćanstva i svi blagoslovi u svijetu koji dolaze ljudima dolaze od njega. Car je “kanal” do svijeta Bogova. A ako ste na dnu te društvene piramide, jako ste daleko od božjeg blagoslova. Ropstvo se polako smanjivalo, ali je i dalje postojalo, a okrutne igre su u godinama širenja kršćanstva i dalje bile glavna zabava puka.

A onda dolazi kršćanska zajednica koja kaže da u Kristu nema ni Židova ni Grka, niti muškog ni ženskog, ni roba ni slobodnjaka. To je sociološka formula koja definira novu zajednicu, ljudi jednakih pred Bogom, pri čemu to nipošto ne valja brkati s komunističkim idejama. Kršćanska zajednica čini svakog svog člana jednakim sa svim ostalim članovima te zajednice, ne u smislu da bogatima otima novac već u smislu da siromašnima vraća dostojanstvo. Briga jednih za druge postaje vrlo važna u kršćanstvu, ljudi su izvučeni iz izolacije. Ako su gladni, znaju kamo ići. Ako su bolesni, kršćani osiguravaju brigu za njih.

Kršćanske socijalne institucije

Do Konstantina kršćani su u Rimu već osnovali mrežu bolnica, određen vid zdravstvene službe, postoji jasna uspostava socijalne službe – sve od narodnih kuhinja do novca za siromašne ako im je potreban , uspostavljene su ustanove za udovice, jer je udovica u rimskom društvu bila na samom dnu društvene ljestvice. Njih je crkva posebno cijenila i spašavala ih, kroz sustav solidarnosti, od bijede.

Upravo zbog toga Konstantin je uvidio da je jedino što može spasiti propadajuće carstvo to da preuzme institucije koje su kršćani već izgradili, uključujući najvažniju – škole. Kršćani su željeli da njihovi članovi budu sposobni sami čitati Bibliju, i radili su na opismenjavanju djece, osnivali su javne škole koje su pohađala i djeca drugih Rimljana. Već prije Konstantina, na kraju trećeg stoljeća, veliki broj ljudi u rimskoj državnoj upravi su kršćani, jer su znali čitati i pisati. Upravo zato su progoni kršćana u drugoj polovici drugog, i naročito trećem, stoljeću postali sporadični; Sam opstanak Rima, u kom tada umire više ljudi nego što se rađa i koji to nadoknađuje migracijama, ovisi od kršćana, koji su kao najobrazovaniji dio populacije postali oni bez kojih Rim i njegova uprava ne mogu funkcionirati; usto, upravo je kršćanstvo onaj dio rimske kulture i identiteta (kršćani prihvaćaju rimske obiteljske i ine vrijednosti i kad Rim ne prihvaća njih!) kroz koji su se imigranti najbrže integrirali u rimsko društvo; Ni carevi to nisu mogli zanemariti.

Uspjeh kršćanstva ne treba promatrati samo na razini vjerske poruke; njega treba promatrati i kroz dosljedno i vrlo promišljeno uspostavljanje institucija koje služe potrebama zajednice. Kršćanstvo nudi zajednicu koja oblikuje temeljne moralne reflekse svojih članova, koja donosi onu vrstu moralne opomene, koju inače u rimskom svijetu nalazimo samo u školama filozofa, koje su namijenjene elitama, patricijima. Filozofske su škole ograničene na vrlo uski krug visokoobrazovanih ljudi: Kršćanstvo čini moralni nauk dostupnim posve običnim ljudima.

Crkva kao čuvar kulture i znanja

Crkva ostaje čuvar znanja antike, kroz mračan period između pada Rima i kristijanizacije Europe, koja je trajala otprilike do 10. stoljeća kad i zadnji barbarski narodi Europe prelaze na kršćanstvo. Upravo institucije koje je sagradilo kršćanstvo – škole, bolnice, socijalni sustavi – omogućavaju uspon Europe u vjerojatno najslavniju civilizaciju ikad, koja je u razmjerno kratkom periodu između renesanse i prosvjetiteljstva dala svijetu gotovo svu znanost kojom danas raspolažemo, postavila temelje našeg blagostanja i tehnološke nadmoći, omogućila Europljanima apsolutnu dominaciju.

Crkva je osnovala i Zagrebačko sveučilište, brojne gimnazije, bolnice koje su bile temeljem današnjih; Svjetovna država razmjerno kasno pokazuje interes za obrazovanje svojih podanika, u većoj mjeri tek tamo negdje krajem 19. stoljeća kad je to i za državu postalo ekonomski korisno; prije toga, velikaši nisu imali previše koristi od pismenog seljaka, u stvari su smatrali da im je pismen seljak više od štete nego od koristi: Neće mu krumpiri rasti veći ako je pismen, ali mogao bi se nešto buniti.

I tu sad dolazimo do toga, zašto danas nekim ljudima ide pjena na usta kad se spomene Crkva? Kako je ona u javnoj percepciji od institucije koja je takoreći izmislila masovno obrazovanje i socijalnu skrb, institucija za koju je neraskidivo vezano čitavo kulturno stvaralaštvo zapada – literatura, slikarstvo, glazba, arhitektura – sve do negdje 19. stoljeća, postala, za neke, neprijateljem humanosti, kulture, obrazovanja? Kako je kršćanin, koji je stoljećima slovio za čovjeka koji je dio civiliziranog i produktivnog društva, pitomog, razmjerno humanog i zakonima uređenog, naspram primitivnih, nasilnih i nerijetko otvoreno barbarskih nekršćanskih zajednica diljem svijeta koje su prakticirale svašta, od žrtvovavanja ljudi poganskim Bogovima do kanibalizma, postali tako omraženi, a oni potonji dobili aureolu mučenika?

Crkva kao arhitekt zapadne civilizacije

Jer je Crkva ispravno prepoznata kao arhitekt zapadne civilizacije koju se želi srušiti. Jedan od tri njena stupa je kršćanski moral; druga dva su rimsko pravo i grčka filozofija. Crkva sa svojim moralnim naukom, jednostavno rečeno, smeta uspostavi totalitarne države. Primjer takve antireligijske države, mrzilačke spram vjere, je bio SSSR: pred 101 godinu, temeljem anticrkvenih nauka koji korijene vuku i davno prije Marksa, uspostavljena je država koja je svijetu trebala donijeti isto ono što je kršćanstvo donijelo Rimu: Socijalnu pravdu, besplatno liječenje, škole za sve, osjećaj pravde. Ali ovaj put, bez Boga u jednadžbi.

Umjesto toga ta država je donijela smrt i bijedu milijunima, nepravde kakve se ne pamte u povijesti civiliziranog svijeta, a sve u ime pravednosti. Svaka iduća temeljena na istoj ideologiji je donijela to isto, u manjoj ili većoj mjeri, sve do Venezuele u kojoj ovih dana gledamo tko zna koju reprizu. Slično je bilo s nacizmom; iako Hitler nije otvoreno proganjao kršćane, znalo se što nacisti intimno misle o crkvi i vjeri – za brojne od njih je kršćanstvo bilo samo produžena ruka Židovstva – i pitanje je vremena kad bi se to dogodilo da je sustav potrajao.

Zašto komunisti, nacisti, “liberali”, jednostavno ne ostave Crkvu na miru? Upravo zato jer crkva uspostavlja moralni kodeks u društvu koji priječi pojavu totalitarizma, koji daje svakoj osobi dostojanstvo, od nerođenog djeteta do starca. Racionalno gledano, kad se moral ostavi na stranu, nema razloga zašto ne bismo ubijali stare ljude kad postanu neproduktivni. Pitanja pobačaja i eutanazije su ona na kojima se inzistira kao da se radi o nečem novom,  a ne o moralnim dilemama koje je još Hipokrat riješio 450 godina prije Krista, kad je u izvornu liječničku zakletvu (“Hipokratovu zakletvu”) ugradio jasnu i neuvijenu zabranu vršenja pobačaja i eutanazije.

Totalitarna društva žele kontrolirati sve institucije i svačiji um

Totalitarna društva žele kontrolirati svaki aspekt života svakog pojedinca; ona stoga ne mogu dozvoliti da postoji vjera koja bi dovodila u pitanje njihove ideologije. Isto tako totalitarna društva su nužno u strukturi hijerarhijska, iako se oslanjaju na široke narodne mase; Crkva je i tu problem za takve tendencije.

Crkva je stoljećima osiguravala da škole naučavaju znanstvene činjenice, pa i tada kad to samim religijskim dogmama nije išlo na ruku, poštujući znanstvenu metodu; Totalitarne ideologije i na njima zasnovana društva moraju iskrivljavati činjenice, krivotvoriti povijest, namještati rezultate znanstvenih istraživanja tako da uvijek daju željeni rezultat – a znanstvenici koji se odbiju pokoriti bit će ekskomunicirani iz znanstvene zajednice. Primjerice, istraživanja koja pokazuju da je za djecu puno bolje da rastu u homoseksualnoj zajednici nego prirodnoj obitelji.

Crkva je, iako ima svojih grijeha i propusta kao institucija, uvijek bila ona koja je pružala utočište pred političkim progonima, što smo vidjeli i ne tako davno u Hrvatskoj tijekom prosvjeda branitelja koji su se pred specijalcima odlučnima da pretuku invalide sklonili u crkvu na Trgu svetog Marka, iako su specijalci pokušali i u crkvi premlaćivati ljude.

Rušenje komunističkog totalitarizma je krenulo od Crkve

Crkva je, u konačnici, ta od koje je krenula pukotina u socijalizmu koja je taj nehumani sustav srušila: Danas je pomalo zaboravljeno da je masovne prosvjede u Poljskoj, koji su se raširili cijelim socijalističkim blokom i koji su srušili Berlinski zid (službeno, “antifašistički obrambeni zid”) pokrenulo ubojstvo jednog katoličkog svećenika, Popieluszka, od strane dvojice agenata komunističke tajne policije.

Svaka totalitarna ideologija želi kontrolirati sve institucije na kojima se temelji društvo, naročito škole, i tu je već i sam vjeronauk nekima veliki problem, a kamoli ideja da bi Crkva imala svoje škole i sveučilišta, iako su neka od njih (KU Leuven npr.) među najuglednijim znanstvenim institucijama svijeta.

Svaka totalitarna ideologija želi da podanici vjeruju da im samo vlast želi dobro, a da im svi drugi žele zlo, naročito oni koji bi tim podanicima jednog dana mogli pomoći da se oslobode okova ideološke indoktrinacije. Zato je Crkva, od ludih rimskih careva do komunističkih velmoža, uvijek bila najveći neprijatelj svih potencijalnih diktatora.

Marcel Holjevac/narod.hr