Bleiburg ove godine 2019.

Pin It

Mislila sam da je nemoguće da se Crkva u susjednoj nam prijateljskoj državi Austriji usprotivi komemoraciji žrtava Drugoga svjetskoga rata. Bar jedan njen dio. Nastojala sam zaboraviti onaj milijun Austrijanaca koji su dočekali Hitlera prilikom ulaska u Beč slaveći ga kao vođu i ujedinitelja s nacističkom Njemačkom, iako su imali svoju državu koju je isti dragi Dolfi obezglavio.

Oduševljenju nije bilo kraja. Također sam nastojala shvatiti kako je brojna vrhuška njemačkoga ne samo Wermachta, nego i SS-a bila izvorno austrijska. Ne mogu se sjetiti nekoga hrabrog i velikog otpora u samoj Austriji protiv tih nacističkih zvijeri. Ne mogu doista napamet nabrojati sve nacističke logore smrti u Austriji, i to blizu naselja koja i danas tvrde da nisu znali za njihovo postojanje.

Ipak mogu se sjetiti Mauthausena, petnaest kilometara od Linza, osnovanoga 8. kolovoza 1938., a oslobođenoga 5. svibnja 1945. Prilikom otvaranja divnoga logora gauleiter August Eigruber je rekao između ostaloga: “... kako će Gornja Austrija za svoju borbenost u pripajanju Austrije nacističkoj Njemačkoj biti nagrađena koncentracijskim logorom , predviđenim za sve izdajice Austrije...“ Kroz njega je prošlo 200 000, ubijeno preko 100 000, a bilo je i žena i djece. Natpisi kao „Eine Laus dein Tod“ (Jedna uš je tvoja smrt) nisu bili samo ukras i rječitost ss-komandira. Ubijali su svakoga zatvorenika kojem bi se našla uš u kosi. O izmislicama kao Stepenicama smrti, Padobrancima itd., da ne govorimo. Otvoren je i bordel u logoru, a prisilno dovedene zatvorenice koje su umirale od zaraznih bolesti, nasilnih pobačaja, pokusa na tijelima, nisu sve do devedesetih godina prošloga stoljeća, bile smatrane žrtvama pa nikada nisu dobile odštetu, ako su preživjele.

Bila su još 52 nacistička logora u Austriji, a nama najbliži su Klagenfurt, Leibnitz i Aflenz. Dakle, nadomak našega tragičnoga Bleiburga ili Olovnoga grada kako bismo preveli. Dobro je ime za to mjesto stradanja naroda i vojske Hrvata.  To nam je bilo drugi puta u novijoj povijesti da smo razoružani-prvi puta 1918., drugi puta 1945., pa onda 1990. godine.

Nitko ne poriče da je postojao Jasenovac, ali tijekom  njegova postojanja pod pritiskom režima postojala je i naša Crkva na čelu s besmrtnim svecem Alojzijem Stepincem čiji glas je odjekivao Europom i svijetom. O tome je pisano i pisat će se. Najviše i taksativno činio je to i čini msgr. Juraj Batelja, zadužen za kauzu našega blaženika. Unatoč mračnim silama koje Stepinca ne proglašavaju svetim, on je to već odavno u svijesti svoga naroda kojega nije napustio ni za vrijeme srbijanske strahovlade u staroj Jugoslaviji, ni za vrijeme NDH, a ni kasnije dolaskom onih sa zvijezdom na čelu. Čak i ja neznatna napisah roman „Kardinalovo srce“ da spasim književnost od šutnje i more koja pritišće hrvatski narod, a služeći se dokumentima i tragajući za istinom. Sve Stepinčeve propovijedi možete čitati, ako imate volje i snage, da se naoružate istinom i njegovim krikom za jednakost svih rasa na Zemlji.

Prvi dolazak na Bleiburg

Ne mogu se sjetiti jauka Crkve u Austriji tijekom Drugoga svjetskoga rata. Možda sam kriva i neobaviještena. Dozvoljavam. Ni kasnije se ne ističe ni jedno ime koje bi zauzelo toliko uznosito mjesto branitelja nevinih kao što je Alojzijevo. Stepinac nadvisuje svojom žrtvom, ljudskim i kršćanskim nastojanjima sve ove koji sada potpisaše sramotnu listinu kojom nam brane komemoraciju nad žrtvama. Tijekom Drugoga svjetskoga rata ostali su u austrijskoj šutnji i oni koji su mogli i oni koji su znali i oni koji su bili dužni po svojoj vjeri u Krista. Sigurno postoje  zatajeni događaji i čestiti ljudi koji su patili zbog zla u toj nama danas prijateljskoj državi. Čekam da sada, kad nema opasnosti po njihove glave, kriknu, pa makar i tišim glasom od ovih koji mi ne daju da oplačem Olovni grad moje povijesti.

Prvi moj dolazak na Bleiburg bio je 1990. godine. Skupina od dvadesetak povjesničara iz domovine i dijaspore ostala je nakon mise da prvi puta iznesemo neke činjenice i za stolom progovorimo o zločinu nad Hrvatima. Bilo je to čudesno računanje vremena i žrtava, tragično prisjećanje i suzno spoznavanje u dolini Olovnoga grada. Nitko nas nije tjerao, nitko ometao. Bilježili smo podatke jedni od drugih, obećali objavljivanje knjiga, prvi puta susreli one koji su prošli Dolinu smrti i otišli na Zapad. Nitko nije sanjao da će nakon za nas još jednoga rata i novih patnji, postojati neki odvojak Crkve u Austriji koji će nam zabraniti mise na tom polju gdje se nije sijalo ništa, kazali su nam domaći ljudi, niti je raslo dugih desetljeća. Kažu od krvi.

A mi ćemo ipak poći. Nosit ćemo svoj KRIŽ. Gledat ćemo u lice narogušene policajce koji su ometali i misu 2018. na tom istom polju i hvatali djevojke te ih zatvarali. Bez ustaške kape. Ne ćemo pokleknuti, ništa ne ćemo činiti što ne bi učinio i naš sveti Alojzije Stepinac. A onima koji nam pišu da ne smijemo doći poručit ćemo: Er ging für seine Überzeugung in den Tod. (Pošao je u smrt za svoje osvjedočenje.) Za domovinu je bio spreman.

Nevenka Nekić/hkv.hr