Karadžić između Suda, Mehanizma i realpolitike

Pin It

Image result for karadžić haag presuda

Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše

Ovih je dana u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

Devet godina, koliko je Karadžić proveo u haaškom pritvoru prije zatvaranja suda krajem 2017., nije bilo dovoljno za okončanje sudskog postupka jednom od najpoznatijih haaških optuženika. Pa je tako umjesto Haaškog suda u završnici morao uskočiti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove i preuzeti žalbeni postupak.

Mehanizam bi se opisno mogao nazvati i kao posljednje utočište za najupornije osoblje nekadašnjeg Haaškog suda, za one koji se baš nikako nisu dali potjerati iz Haaga i skinuti se s lijepih UN-ovih plaća.

Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.

Odnos međunarodne politike prema Radovanu Karadžiću jedan je od najzornijih primjera te političke uvjetovanosti tzv. međunarodne pravde.

Medijska zvijezda

U vrijeme kad su svjetski mediji dnevno donosili priče o brutalnim srpskim ratnim zločinima i etničkom čišćenju u BiH, Radovan Karadžić nije se skrivao u tajnim i nedostupnim skloništima Tora Bore. On je bio glavna medijska zvijezda međunarodnih mirovnih pregovora u Ženevi, u kojoj je 1993. godine i provodio više vremena nego u svome službenom sjedištu na Palama.

Noću je kockao u casinu "Hiltona", poslije doručka ga je intervjuirala Christianne Amanpour za CNN, prije večere Martin Bell za BBC, a u međuvremenu je u tom čudnovatom mirovnom procesu pod UN-ovim plaštom i faktički britanskim vodstvom, zajedno s ostalim sudionicima crtao karte, krojio granice, prozivao sve i svakoga za antisrpsku zavjeru.

A kad je gospođi Ljiljani (Karadžić), koju su predstavljali kao prvu damu i humanitarku, hotelski smještaj u "Hiltonu" postao neuvjetan, uselili su se u vilu pokraj Ženevskog jezera, koju su predstavljali kao rezidenciju predsjednika.

Dok još nije bilo Haaškog suda, međunarodna politika tumačila je kako ga ne mogu uhititi i suditi mu jer nema takvog suda. Nakon što je u svibnju 1993. osnovan Haaški sud, tadašnji glavni mirovni meštar lord David Owen optuživao je sud da bi mu mogao uništiti mirovne napore dirne li u doktora Karadžića. I tužiteljstvo ga nije dirnulo.

U međuvremenu je srpska vojska pod Mladićevim vojnim i Karadžićevim političkim vodstvom počinila genocid u Srebrenici. Tek nakon toga ga je i haaško tužiteljstvo dirnulo, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, podigavši optužnicu.

Nakon okončanja rata nadzor nad BiH praktički su preuzele postrojbe NATO saveza. Optuženik Karadžić mirno se mimoilazio s njima – jer nisu imali mandat za uhićenje. Kad su dobili mandat, nisu ga koristili za uhićenje Karadžića, nego su se s novim mandatom prvi put iskazali zračnim desantom na obiteljsku kuću i uhićenjem jednog tamburaša iz Viteza (Vlatko Kupreškić).

A pred Karadžićem su se skrivali, da se slučajno ne bi susreli. Kad su ga kao počeli tražiti, Karadžić je navodno netragom nestao. Desetak godina kasnije, u ljeto 2008., uz prigodni performans su ga "otkrili" u Srbiji prerušenog u paradoktora Dragana Dabića. "Otkrile" su ga srbijanske službe koje su ga i skrivale u trenutku kada je američki politički pritisak bio dovoljno snažan da ih motivira na "otkriće".

Isto bi učinili i pet godina ranije, da je to bio politički prioritet. I nakon toga su mu sudili gotovo dvanaest godina, pred Sudom i pred mehanizmom. U međuvremenu se Republika Srpska učvrstila kao politička činjenica. Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe. Kad je već tome tako, draža mi je realpolitika bez maske. A i puno je jeftinija.

Višnja Starešina/SD