Buka oko ničega

Pin It

Eto, da politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati i transhrvati) imaju malo više pameti, oni bi masovno izašli na ove izbore za europski privid, a glasovanjem bi najavili da su spremni očistiti političku pozornicu od nečisti koja naciji zastire pogled u budućnost. No to se ne će dogoditi. Koliko zbog toga što politički Hrvati imaju premalo pameti, toliko zbog toga što HDZ-u i SDP-u ta nečist treba

Tri, četiri – sad! Red je zaustiti uznosno: Predsjednica je prije tjedan dana raspisala Druge izbore za zastupnike u hrvatskomu nad-parlamentu, parlamentu „naše šire Domovine“ iliti jednostavno – u Europskom parlamentu. Dakle, za manje od dva mjeseca, točnije 26. svibnja, politički će Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati i transhrvati) izabrati 12 (ako Britanci odu) ili 11 (ako Britanci ne odu) od 751 zastupnika u Europskom parlamentu!

Nezahvalno bi bilo ne prisjetiti se u ovoj visokoj prigodi kako smo dospjeli u to blaženo stanje.

Nacija se nakon preminuća Franje Tuđmana, iscrpljena Domovinskim ratom i ubitačnom ljubavlju tzv. međunarodne zajednice, bila sunovratila u ružan san. Ali nekim se čudom, nakon desetljeća i pol teške pokore, na posljetku ipak ponosno probudila u Europskoj uniji.

To je prisjećanje kanonski „dobro ugođeno“. Nekanonsko zvuči drukčije. Nije bilo nikakva sna i nikakva čuda! Da nisu „ustaše i partizani“ (onih manje od jedne trećine birača na referendumu bez kvoruma!) poslušno slijedili Vladimira Šeksa i Peđu Grbina, vitezove hrvatskoga državnog prava, kada su im minirali „Tuđmanovu tvrđavu“ – što bi bilo od hrvatskoga članstva u Europskoj uniji? Ništa.

Tako je, misli Tvrtko Jakovina. Ali treba pisati „korisnu povijest“.

A narod, tumače dalje štovatelji Vladimira Šeksa i Peđe Grbina, što hoće taj narod? On, kao što je davno rečeno, hoće biti prevaren (populus vult decipi).

Pristojan se čovjek križa: Apage! Ali napasnici se ne odustaju. – Nije to – vele oni – tako loše kako misle moralisti. – I vitlaju argumentima kao sabljama krivošijama: Da nisu Šeksovi i Grbinovi „ustaše i partizani“ prevarili narod, ne bi pisac ovoga otrovnog članka i njemu slični mudrijaši danas bili ponosni građani Europske unije. Vjerojatno bi na zapadu Zapadnoga Balkana „mrčili hartiju“ ili trabunjali na Međumrežju o slobodi, neovisnosti i suverenosti. To su neprosvijetljeni ljudi. Nije ih prosvijetlilo ni slavno komemorativno svjedočanstvo Zdravka Tomca. Taj je politolog na Gornjem Gradu u svečanim okolnostima priopćio da mu je Tuđman [valjda za života?!] u četiri oka nogometnim rječnikom odao tajnu: Borba za slobodu, neovisnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za njezino članstvo u Europskoj uniji [što će reći: borba protiv slobode, samostalnosti i suverenosti].

To je, dakako, ludo. No, ima tu i jedna naoko razumna, ali gola laž. Tvrde da se ja i meni slični ljudi ponosimo time što smo onako spraćeni u Europsku uniju. A mi se, upravo suprotno, toga sramimo. Gledamo kako nam Europska unija robi i pustoši Hrvatsku, a na zbivanja u Europskoj uniji možemo, kako reče Nigel Farage, utjecati koliko zatvorenik na zatvorski jelovnik.

No, vratimo se izborima. Vlada je prije nekoliko dana suparnicima znatno povisila dopušteni izborni trošak – s dosadašnjih jedan i pol (1,5) na sadašnja četiri (4) milijuna kuna. Time je naglasila koliko su Hrvatskoj važni njezini nad-parlamentarni izbori. Političke stranke, stranački savezi i skupine građana odmah su se dali na posao. Slažu se kandidatske liste, objavljuju programi, napuhuju brojevi mandata kojih se tko nada domoći na izborima. Agencije za propitivanje (i stvaranje) javnoga mnijenja bez prestanka rade punom parom. Sve u svemu, vrlo živahna agonistika.

Čemu tolika buka oko ničega?

Kako ničega?! Europski parlament ne donosi zakone, pa je, gleda li se izravno, hrvatsko sudjelovanje u tom parlamentu, doista čisti politički privid.

Ali to sudjelovanje u ničemu ima i druge protege osim političkih. Ono je ponajprije unosan oblik privatnoga poduzetništva, a zatim i sjajan demokratski ures i Europskog povjerenstva i Republike Hrvatske. Istina, prilično skup ures. Ali nema, rekli bi gospodarstvenici, besplatna ručka. A izbor je, kao takav, dobar. Eto, da politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati i transhrvati) imaju malo više pameti, oni bi masovno izašli na ove izbore za europski privid, a glasovanjem bi najavili da su spremni očistiti političku pozornicu od nečisti koja naciji zastire pogled u budućnost. No to se ne će dogoditi. Koliko zbog toga što politički Hrvati imaju premalo pameti, toliko zbog toga što HDZ-u i SDP-u ta nečist treba.

Benjamin Tolić/HRsvijet