Kulturna apokalipsa u Rijeci – Titovim Galebom i transrodnim plesačem do prepoznatljivosti grada?!

Pin It

Što bitno povezuje Atenu, Pariz, Firencu i Rijeku? Ništa, ali nešto zajedničko ipak imaju – titulu Europske prijestolnice kulture (EPK) koja se europskim gradovima dodjeljuje od 1985. godine. Naime, Rijeka će uz irski Galway sljedeće godine postati „kulturna prijestolnica Europe“.

Osnovni cilj projekta EPK je istaknuti bogatstvo i raznolikost europskih kultura, slaviti i poticati kulturne veze među Europljanima te razvijanje osjećaja pripadnosti zajedničkom kulturnom prostoru. Dodatni ciljevi su kulturna transformacija, poboljšanje imidža grada prema unutarnjoj i vanjskoj javnosti te povećanje turističkog prometa.

Od 1985. do danas zbilo se puno toga. Osnovni cilj se ne ostvaruje. Narodi su se izgleda previše dobro upoznali pa je počelo dolaziti i do ozbiljnih neslaganja. Englezima je tog zajedništva u raznolikosti bilo malo previše pa su potegnuli rastavu braka. Prije toga, iako izvan EU-a, ali duboko u Europi, Srbi su zajedništvo u različitosti razumjeli potpuno drukčije od Hrvata i bosanskih muslimana pa je došlo do krvavog razlaza. A desetljećima prije, puno se učilo o zajedništvu. Svi smo znali latinicu i ćirilicu, mnogi su zajedno plesali kolo i palili prvomajske vatre da bi na kraju balade jedni drugima zapalili kuće. Znači, puno se učilo, a malo se toga naučilo.

U okolnostima potrošenog EU entuzijazma, osnovni i dodatni ciljevi su zamijenili mjesta pa težište tog izlizanog i nepotrebnog projekta više nije u slavlju bogate i raznolike europske kulture, nego u stvaranju povoljnije kulturne klime i doprinosu općoj revitalizaciji grada. Da je tome tako, svjedoči i činjenica što je Rijeka u ovom natjecanju pobijedila Dubrovnik, kao i to što na listi europskih prijestolnica kulture nema gradova poput Verone, Venecije, Rima, Budimpešte, Beča, Berna, Londona, Barcelone, a nema ih ni na listi kandidata do 2033. godine.

Izgubljeni u ciljevima

S jedne strane, razumljivo je da se gradovi natječu za spomenutu titulu kako bi došli do europskog novca te uz pomoć vlastite države i sponzora učinili nešto za svoje građane – potaknuli revitalizaciju te grad učinili poželjnijim i boljim mjestom za život. S druge strane, nerealna i megalomanska očekivanja te loše planiranje i još lošija organizacija mogu ugroziti provedbu projekta tako da na kraju od svega ostanu samo gubitci.

Za sada, Rijeka je u ozbiljnim problemima s financijama, ali i s organizacijom posla. Bez obzira na očekivano spoticanje u provedbi projekta, ono što ovih dana obilježava priču oko Rijeke kao tzv. prijestolnice kulture je promotivni video uradak, autora Dalibora Matanića. Taj spot, po redatelju i rukovodstvu trgovačkog društva „Rijeka 2020“ želi izazvati gledatelja, pokazati mu „hrabrost, neobičnost, progresivnost i ambicioznost“ grada. Kažu da su se htjeli odmaknuti od klasičnih obrazaca koji promoviraju destinaciju i učiniti nešto neobično što će snažnije privući pažnju.

Greška u koracima! Autor navodno nije htio raditi turistički nego kulturni uradak i tu je bio u krivu jer prema natječaju društva „Rijeka 2020“ radilo se o „snimanju promidžbenog spota Rijeke za turističku i opću javnu promidžbu destinacije“ pa je stoga to trebao biti promotivno-turistički uradak, usklađen s jednim od službenih ciljeva projekta – „poboljšanjem imidža destinacije i povećanjem turističkog prometa“. Uostalom, spot su financirale Turistička zajednica Grada Rijeke i Turistička zajednica Primorsko-goranske županije, a to nisu kulturno-umjetničke, nego turističke organizacije čiji je osnovni posao promocija turističke destinacije. Pored toga, uradak svoju međunarodnu premijeru nije doživio na njujorškom Video Art & Experimental Film Festivalu, nego na turističkom sajmu, ITB u Berlinu, u ožujku ove godine. Znači, radi se o turističko-promotivnom materijalu, koji to nije.

Jahačica Apokalipse i zalutali astronaut

Usprkos navedenom, umjesto atraktivnog promotivnog materijala dobili smo „eksperimentalno“ djelo u skladu s mokrim snovima grada koji ne zna što jest, ali voli glumiti nešto što nije. Osim što pokazuje da ne zna što bi pokazao, taj „promotivni“ film je na razini video spota lokalnog benda u traganju za svojim identitetom koji se dočepao 550.000 kuna (koliko je spot koštao) pa uz dostupnu tehnologiju i nasumične asocijacije grada temeljene na predrasudama, na tržište izbacuje nezanimljiv poluproizvod koji mnogo više sliči na noćnu moru i pokušaj nadraživanja malograđanske pretencioznosti, nego na učinkovitu promociju grada.

Što na primjer u spotu znači ne previše originalan prikaz smione jahačice na crnom konju? Možda se šalju poruke dominacije, slobode, mudrosti, brzine, pobjede? Simbolika je mnogostruka i nedokučiva, međutim, crni konj u pravilu nije dobar predznak. Prva asocijacija koju poznavatelj stanja u Rijeci može dobiti je dolazak jahačice Apokalipse koja stiže ravno iz duhovnog, moralnog i gospodarskog propadanja te gradu najavljuje konačan pad od kojeg ga nikakav ad hoc napuhani projekt ne može spasiti.

Sljedeći „upečatljiv“ lik uratka je astronaut koji zalutalo šeće ispražnjenim dijelovima grada, kao da traži davno izgubljenu ili nikad nađenu civilizaciju. Autor kaže da je on simbol pozitivnog futurizma, grada u kojem se razvijaju najviše ideje; da predstavlja uzdignuće Rijeke iznad balkanskog blata i slične snove. Naime, sve to za Rijeku je u doglednoj budućnosti realno koliko i sutrašnji smak svijeta. U Rijeci nema moćnih tvrtki visoke tehnologije, snažne intelektualne, političke i umjetničke scene, a bogami nema ni instituta za istraživanje svemira. Iako, duh pozitivne budućnosti koji je stvarao svjetski relevantna otkrića postojao je u Rijeci u 19. stoljeću, ali „oslobođen“ je i već 74 godine ne stanuje u gradu.

Jedina stvarna veza astronauta i EPK 2020 koju nalazim leži u činjenici da je u cijelom sustavu tog projekta zaposleno više ljudi nego što je potrebno za planiranje izgradnje svemirskog centra. Nije mi jasno ni zašto astronaut mora biti američki ili i američka zastava na odijelu ima neku suptilnu poruku koju ne može razumjeti baš svaka „neuka seljačina“ kako autor krsti one koji kritiziraju njegov uradak.

Hotspot svemirskog turizma

Kad smo kod „seljačina“: Što ako neki neuki „čoban“ koji ne razumije hrvatsku visoku kulturu i marketinšku etiku, nakon što pogleda spot pomisli da će u Rijeci naići na europski Cape Canaveral, ili barem hotspot svemirskog turizma? Uplati putnu kartu i smještaj, dođe i vidi da nema ništa od svemiraca, raketa i sličnog – samo gladni penzioneri koji u redu čekaju besplatnu porciju srdela, milodar gradonačelnika.

Što će mu u Turističkoj zajednici reći kad im ljut čovjek pokuca na vrata i požali se na lažni marketing? Nadam se da će u međuvremenu nabaviti nekoliko crnih konja za kompenzaciju nezadovoljnim i prevarenim turistima koji u grad nisu došli tražit razmjenu najviših ideja i uzdizanje iznad balkanskog blata, nego puku zabavu.

Ako već iz Rijeke ne mogu barem do troposfere, nadam se da će im Turistička zajednica moći ponuditi turu jahanja po gradu. Ako je gostu stalo i do visoke kulture, dovoljno je skinuti svu odjeću sa sebe i gol projahati centom grada. Tako će i aktivno sudjelovati u stvaranju lokalne kulture što je navodno ultimativan cilj svakog „kulturnog turista“. Znači, doživljaj „golog jahača“ predlažem kao oplemenjivanje turističke ponude i pod obvezno da se stavi u brošuru Turističke zajednice, u dijelu „sportsko-kulturni“ turizam.

Titovo nasljeđe kao kulturno dobro

Što se tiče dosadnog furanja na riječku različitost i neobičnost, ona se najbolje ogleda u tome što gradom „avangardno“ vlada jedna stranka od 1945. godine pa je drukčiju političku misao (kao i svjetonazor) osim njihove, u riječkom mikrokozmosu gotovo nemoguće jasno prepoznati, kao ni artikulirati. Po tome Rijeka stvarno jest posebna i neobična, ne samo u hrvatskim nego i u svjetskim razmjerima. Inače, imati jednu stranku na vlasti 74 godine u kontinuitetu vrhunski je dokaz različitosti i tolerancije prema drukčijem!

Što se tiče multikulturalnosti – nje naravno nema odavno, točnije, ona je nestala nakon II. svjetskog rata kad su idoli i mentori aktualne vlasti počeli s uništavanjem svega građanskog u Rijeci (od ljudstva do gradske infrastrukture), što njihovi štićenici uspješno čine do danas. Kao što je poznato, početkom 20. stoljeća u Rijeci je živjelo ca. 46% Talijana, 33% Hrvata, 8% Slovenaca, 7% Mađara, 5% Nijemaca itd. Točno sto godina kasnije u gradu živi ca. 83% Hrvata, 7% Srba, 2 % Bošnjaka te svega 1,8% Talijana. Ostali narodi broje se u tragovima, a sukladno tome i multikulturalnost.

Naravno, spot nije mogao proći bez oronulog broda Galeb čija je revitalizacija dio samog projekta. Kao što je poznato, Drug Tito je brod koristio uglavnom kako bi u dekoloniziranim državama raznim diktatorima prodavao komunističke ideje, sovjetsko i jugoslavensko oružje, promovirao sebe i uživao. Na stranu i to što ga je priznati američki profesor Rudolph J. Rummel, koji je karijeru posvetio istraživanju kolektivnog/državnog nasilja te bio u najužem krugu za Nobelovu nagradu za mir, u svojoj knjizi Death by Government, svrstao na popis najozloglašenijih masovnih ubojica. To za riječku nomenklaturu nije bitno. Po njima, radi se sigurno o nekom poremećenom američkom desničaru koji pojma nema, a osim toga povijest nije diplomirao u Jugoslaviji i sigurno nije pogledao filmove Neretva i Sutjeska pa stoga ništa ne može ni znati o slavnom ratovanju Druga Tita. Ah da, vjerojatno ne zna ni koliko je državnika pohodilo njegov sprovod.

Luka različitosti?

Upotreba pojma „luka“ u nazivu spota također je nespretna. Naime, riječka luka već 30 godina propada i jednako toliko vremena ne predstavlja bitan čimbenik gospodarstva u gradu. To odavno nije značajna nego sporedna luka koja svojim velikim dijelom ne služi za prekrcaj tereta, nego kao sigurno i prostrano utočište štakorima i golubovima. Naime, u poznatim okolnostima, na sjevernojadranskim prostorima slovenski je Koper još 1990-tih preuzeo važnu ulogu pomorskog mosta između Europe i Dalekog istoka, a Rijeka je ostala na margini gdje svoju poziciju čvrsto čuva i danas. Ulazak Hrvatske u EU ni na koji način nije pomogao u revitalizaciji riječke luke, a to će još manje učiniti titula EPK 2020.

Asocijacije na brodogradnju nas također odvode u krivom smjeru budući da i ona nestaje, a po nekim kadrovima u spotu gledatelj bi mogao zaključiti da se brodovi isporučuju svakodnevno. Dok oko glumice sve iskri od zavarivanja, majstori iz stvarnog života već mjesecima bježe glavom bez obzira iz riječkog u talijanska brodogradilišta kako bi tamo zaradili za kruh. Upravo ovih dana svjedočimo propasti brodogradnje u Rijeci čime je ispisana nova stranica u debeloj knjizi o gospodarskom potonuću Rijeke; knjizi koja se piše već 30 godina, a kraj joj se ne nazire.

U spotu se još pojavljuje i ronilac koji bi također trebao biti poveznica s industrijskom baštinom – opet mrtvom. Jer uz navedeno, u Rijeci je zbog posve neplanirane deindustrijalizacije propalo još mnogo toga, npr. Tvornica konopa, Tvornica papira, Brodomaterijal, Vulkan, Torpedo, Rikard Benčić, nekoliko velikih građevinskih firmi, brodar Croatia Line, Transadria, Rafinerija nafte na Mlaki, itd. Osim lošeg stanja u luci, grad obilježava prometna izolacija na kopnenom dijelu pa tako imamo otužno praznu željezničku stanicu, pust aerodrom i tzv. autobusni kolodvor.

Spoj propale prošlosti s nepoznatim planovima za budućnost

U hrpi floskula iz dugoročne strategije razvoja grada, vidljivo je da jasno određenog razvojnog smjera nema. Gradska uprava tapka u mjestu i svoj politički rejting bilda na projektima poput ovog i izmišljanju neprijatelja. Međutim, koliko god se strukture trudile da nam dokažu drukčije, Rijeka je trenutno na najnižoj točki u svojoj novijoj povijesti. Takvom stanju znatno je pridonijela stogodišnja tradicija ideološke netolerantnosti i višedesetljetno „srođivanje“ aktualne vladajuće klase koje je istu onesposobilo za sagledavanje stvarnosti i rezultiralo dugotrajnim trendom nazadovanja grada u svakom smislu.

Osim već spomenute propasti gospodarskih stupova (a da za nove nisu izgrađeni ni temelji) žalosna je činjenica da i zbog opće kulturne obamrlosti mladi ljudi iz Rijeke bježe prema Zagrebu i dalje. Iseljavaju se bržim tempom nego građani Hrvatske iz svoje domovine što dovoljno govori o gradskoj energiji, različitosti, slobodi i sličnim lijepim stvarima koje Rijeku obilježavaju samo u mašti neupućenih. Rijeka je s gotovo 200.000 stanovnika u 1980-im, danas pala na manje od 120.000, s tendencijom daljnjeg nestajanja.

Dok jeu samostalnoj Hrvatskoj Rijeka u svojoj umišljenoj posebnosti propadala, svi gradovi na Jadranu doživjeli su značajnu renesansu urbanog života. Za to im nije trebala titula EPK nego zdrava (i promjenjiva) klima u gradu. Nikakav EU projekt nijednom gradu neće udahnuti kulturnu živost i gospodarski prosperitet. To može učiniti samo lokalna uprava zajedno s građanima, ali ne od danas do sutra, ne do 2020., nego dugoročno.

Pretenciozna estetika

Sve u svemu, riječkim spotom dominira nakupina asocijacija na sve što u gradu više ne postoji niti ima veze s njegovim aktualnim identitetom. Jer Rijeka već dugo nema ni različitosti, ni značajne pomorske industrije (luka, brodogradilišta, brodari, ribari), ni kulturne živosti; o visokoj tehnologiji da i ne pričamo. U spotu ima samo neumjerene, teatralne i pretenciozne estetike koja u stvarnosti ne predstavlja poziv za pozitivan doživljaj i posjet gradu, nego svojevrsni rekvijem za grad. Istini za volju, fanovi dark turizma i LGBT-ovci iz „regiona“ mogu naći nešto zanimljivo i privlačno u ovom filmu, ali, je li to bio cilj naručitelja usluge? Mislim da nije.

Promotivni filmovi za projekte ove vrste nikako ne bi trebali biti uratci koji će gledatelje neugodno iznenaditi i razviti „stručnu“ debatu oko njegova smisla – npr. transrodni touch u spotu koji se ogleda u plesu mladića u balerinskoj haljini. Takvi radovi uz potrebnu atraktivnost kadrova moraju biti jednostavni i jasni širokom gledateljstvu koje će bez nepotrebnog razmišljanja o tome što je autor htio reći, dobiti osnovne informacije o životu u gradu. Spot bi na razumljiv i inspirativan način trebao povezati prošlost, sadašnjost i budućnost grada; njegove zanimljivosti, atrakcije i mogućnosti. Nešto poput spota irskog grada Galway koji s Rijekom zajedno nosi titulu EPK 2020. Građani Galwaya su zadovoljni sobom, svojim dosezima i nemaju potrebu posezati za nečim što nisu, niti će u doglednoj budućnosti biti.

Možda upravo zbog drukčijeg, realnijeg sagledavanja sebe, broj stanovnika Galwaya iz godine u godinu raste, dok u Rijeci rapidno pada. Možda zbog sklada između stvarnog, percipiranog i komuniciranog identiteta irski grad (koji će 2020. godine imati oko 100.000 stanovnika) bilježi preko 2 milijuna turističkih posjeta godišnje, što rezultira s oko 400 milijuna eura prihoda svake godine. Suprotno tome, nesklad među spomenutim identitetima u „neobičnoj i progresivnoj“ Rijeci rezultira s oko 130.000 turista godišnje, što je oko 17 puta manje u odnosu na Galway.

Možda je uzrok različitog doživljaja sebe u vodi koju Irci uopće ne plaćaju jer smatraju da je to njihovo opće dobro, a u Rijeci je od 1. travnja ove godine ponovo poskupjela, ovog puta za ca. 14%, iako je Hrvatska jedna od vodom najbogatijih država Europe.

Ali što sve to ima veze – mi ipak nismo irske seljačine! Ako i nismo neobični, mislimo da jesmo; to želimo biti po svaku cijenu pa gradsku i vanjsku javnost iz radionice „srođene“ riječke vlastele redovito bombardiramo frljićevskim uratcima u kojima „šokira“ jedino njihova pretencioznost.

Dr Hrvoje Pende/narod.hr