Hrvatska ‘Pravda’

Pin It

Borba protiv lažnih vijesti, o kojoj sam pisao prošlog tjedna, daje sjajne rezultate. Sad hrvatski mediji objavljuju samo istinite vijesti! Jedan primjer žive istine, potvrđene i licencirane od „nezavisnih fact checkera“, je naslovljena: „MNOGI SU NAPALI MERKEL JER JE OTVORILA VRATA MIGRANTIMA, SAD SU STIGLI REZULTATI ANALIZE TE POLITIKE ‘Možemo reći da nam ti ljudi spašavaju ekonomiju’“

Dakle, migranti nisu problem nego blagoslov: Iz teksta preuzetog iz ultralijevog američkog Washington posta, inače u vlasništvu najbogatijeg čovjeka na planetu i jednog od najsurovijih izrabljivača radnika, Jeffa Bezosa (ima li koji milijarder na planetu, osim Trumpa, a da nije ljevičar, i što iz toga možemo zaključiti?) proizlazi da je u Njemačku došlo, samo u 2015., oko milijun i pol izbjeglica. A dalje se navodi da je do kraja 2018., od migranata koji su došli u posljednje četiri godine u Njemačku, zaposleno njih čak 400.000. A nezaposleno je 200.000.

I sve je začinjeno srcedrapateljnim i sentimentalnim individualnim primjerima, kakvi su uvijek super za manipulaciju. Pa tako spominju Ramadana, koji nije baš da radi nego je na obuci u tvornici akumulatora, a od radnog iskustva ima to da je, kaže, doma u Siriji „uvijek nešto radio rukama“. Izgleda da je i za potrebe članka od tih navodnih 400.000 bilo problem naći dvojicu koja stvarno rade. I baš tih 400.000 uglavmom fizičkih radnika spašavaju njemačku ekonomiju, ekonomiju od 80 milijuna pretežno dobro obrazovanih i stručnih ljudi? To nije ni priča za djecu.

No, meni u toj istinitoj vijesti ne štimaju dvije stvari, prva je matematika. Ako je u Njemačku došlo, ajmo reć, samo tih milijun i pol imigranata – a došlo ih je i mnogo više kroz četiri godine, i ako su to kako je i navedeno uglavnom mlađi muškarci sposobni za rat i rad, ako 400.000 radi, a 200.000 traži posao, gdje je njih još skoro milijun?

Ispada da oko dvije trećine imigranata, „tražitelja azila“, niti radi niti traži posao. Vjerojatno i više, trebalo bi prikupiti konzistentnije podatke, prema službenim engleskim podacima na socijali je permanentno 85 posto imigranata, ali eto, prema samom tom članku je tako. Od čega žive? Krađe, šverca, socijale?

A druga je ogavna laž kako su ti radnici spasili njemačku ekonomiju. Od koga ili čega? Koliko znam ona je bila u sjajnom stanju čak i tijekom krize koja je potresla ostatak svijeta 2008. i ne vidim zašto bi je trebalo spašavati? Istina, Njemačkoj nedostaje mladih ljudi jer se Nijemcima ne da zezati s djecom, jer su kao i svi zapadnjaci postali sebični i samodopadni – ali ako se radi o radnicima bez kvalifikacija, onda oni sigurno neće biti od neke koristi njemačkoj ekonomiji. Ako se pak radi o kvalificiranim ili obećavajućim ljudima, onda se postavlja pitanje, tko će spasiti zemlje iz kojih useljenici u Njemačku dolaze.

No, to i nije predmet ovog teksta, predmet je propaganda o blagodatima naseljavanja milijuna Arapa i Pakistanaca koja se velikom žlicom gura Hrvatima niz grlo kroz mainstream medije, dok se lažnim vijestima proglašavaju one u suštini istinite.

I u Sovjetskom savezu su se na sličan način borili protiv lažnih vijesti, tako da bi ih službena glasila prilagodila službenim istinama. Tako je jednom slušatelj radio Erevana, provjeravajući istinost službene vijesti, nazvao i pitao: “Je li istina da je naš sugrađanin Ivan Ivanovič na sajmu automobila u Moskvi dobio na nagradnoj igri na poklon mercedes?”

Odgovor je bio, “Istina je. Samo sajam nije bio u Moskvi, nego u Lenjingradu. I nije bio mercedes nego moskvič. I nije ga dobio na poklon, nego mu je ukraden”.

Na tragu toga su i istinite i sve istinitije vijesti u hrvatskim medijima, naročito one o imigrantima koje su uvijek lažne kad se spominju u kontekstu terorizma i uvijek istinite kad se spominju u kontekstu poštenog rada. Možda najbolje da se i „Jutarnji“ preimenuje u „Istina“. Na ruskom se to inače kaže – „Pravda“.

Bizaran slučaj crkvenih zvona

Hrvatska ne napreduje samo u pogledu sanitizacije vijesti (molim, to nije cenzura, cenzuru provode totalitarni režimi a u demokratskima se to puno ljepše zove). U Njemačkoj je već dugo moda tužiti crkvu jer na svakih pola ili četvrt sata kucne sat na zvoniku, ili zvone zvona, što je inače tako bilo već stoljećima. Naravno, nitko se ne buni na pozive na molitvu sa sve brojnijih minareta, jer bi to bio rasizam.

Pa je tako povratnik iz Austrije, umirovljeni vozač, kupio kuću u Lasinji, kaže – rodnom kraju svoje supruge. I tužio sudu lokalnu župu jer sat na crkvenom tornju otkucava svakih 15 minuta, i to u prvom kvartalu jednom, svaki sljedeći kvartal po otkucaj više, a na puni sat još onoliko koliko kazaljka pokazuje sati. Pa mu je to jadnom oštetilo, kaže, sluh. Ne može spavati.

Smetaju li ga i psi kad noću laju i mačke, pijanci, noćni promet, nije rečeno. No sigurno je da nitko drugi u mjestu ne primjećuje taj sat, jer zvonik sa satom ima manje-više svaki civilizirani grad na planetu. I taj sat nije uvijek ni u crkvi (Big Ben, ili Zelenci u Dubrovniku!).

Sud je presudio u njegovu korist, odnosno njega i njegovog sina, iako tamo provode tek dio godine, a sin nema koliko se moglo razabrati ni prebivalište u Hrvatskoj. Ono što mene fascinira, međutim, nije ta kretenska odluka suda, po kojoj će, valjda, Hrvatska ostati bez satova na gradskim tornjevima i zvonicima. Nego to da je Ante Šitum kupio kuću na 20 metara od crkve, a onda tužio istu jer zvoni!

Što, nije znao kad je kupovao plac da je isti kraj crkve, da crkva ima zvonik, da ima zvona, da je na zvoniku sat koji otkucava? Promaklo njegovoj pažnji? Nije primijetio crkvu visoku tridesetak metara kraj svoje kuće? Nije čuo sat kad je kupovao, ili se samo pravio blesav? Ako mu smeta „buka“ sata sa zvonika trebao je kupiti kuću negdje drugdje. Kraj auto-ceste, zračne luke, noćnog kluba, recimo. Pa bi mogao tužiti njih. Samo, znamo svi kako bi ta tužba prošla, zar ne?

Odron Srbije

Predsjednica je kao i inače jedina odreagirala ispravno: Vlada šuti da se ne zamjeri Miloradu. Jer bez Milorada nema Vlade. Naime, čuveni srpski „antifašista“ Vojislav Šešelj (u zatvorskim krugovima poznat kao Vojka ili Vojislava), odlučio je organizirati kongres svoje bande četnika u Hrtkovcima, selu iz kojeg su Hrvati pod njegovom komandom istjerani i zbog čega je u Haagu osuđen na premalih deset godina, koje na kraju nije ni odrobijao.

Izlišno je pitati, zašto je Vlada Srbije dozvolila taj skup, koji bi svaka civilizirana Vlada svake civilizirane države zabranila. Jer, Srbija nije civilizirana država. Nije ni blizu. Ipak, na taj bezobrazluk, na održavanje skupa genocidnih, bradatih i pijanih antifašista upravo u mjestu gdje su počinili genocid – što je ravno održavanju kongresa KP CK Rusije u Katinskoj šumi, ili njemačkih neonacista u židovskoj četvrti Varšave – je Vlada trebala reagirati.

Ali nije. Mutavi su. I oni i HDZ. Reagirala je Liga socijaldemokrata Vojvodine koja je rekla da je sramotno to što nije zabranjeno održavanje kongresa Srpske radikalne stranke u Hrtkovcima, a od premijerke Ane Brnabić da javnosti objasni zašto nadležna tijela nisu zabranila taj skup. I reagirala je Predsjednica, jednim tweetom.

“Poražavajuće je što srbijanska država u 2019. godini dopušta skup istih tih ljudi u Hrtkovcima, simbolu stradanja Hrvata Vojvodine”, napisala je. “Izrugivanje žrtvama na mjestu zločina civilizacijski je poraz za jedno društvo, neprihvatljiv povijesni revizionizam i rehabilitacija politike kojoj nema mjesta u suvremenoj Europi”.

I to je sve – s hrvatske strane. Nema službene diplomatske note, povlačenja veleposlanika, pritužbe UN-u, sudu u Haagu, bilo kome. I dok neki Srbi u Hrvatskoj kmeče iz svojih fotelja kako je teško biti Srbin u Hrvatskoj, dok Srbija državnu politiku gradi na izigravanju nedužne žrtve u postjugoslavenskim ratovima, Hrvatska baš nikad ne pita – kako je biti Hrvat u Vojvodini? Hrvat u Srbiji?

Od gotovo dvjesto tisuća Hrvata u Srbiji, koliko ih je bilo kad sam ja rođen, ostalo je nekoliko desetaka tisuća, točan broj je teško saznati. Dio je protjeran, dio zastrašen i preveden u „Bunjevce“, što je kao da se nacionalno izjašnjavate kao Zagorac. Na njih se vrši pritisak da se odreknu svog identiteta i svojeg „ja“ već desetljećima, a mi nikad ne čujemo ništa o tome zašto su ti Hrvati nestali, koji je bio njihov krimen? Umjesto toga slušamo o Bljesku i Oluji. Pa, za Srbe u Hrvatskoj se zna zašto su zbrisali iz nje – izgubili su rat kojeg su sami pokrenuli protiv domicilnog stanovništva. Ali izgleda da je više Hrvata istjerano iz Vojvodine, nego što je Srba pobjeglo iz Hrvatske, u postotku. A dok Srbija od toga radi nacionalni mit i temelj za neku buduću agresiju, Hrvatska za svoje niti ne pita.

Kako je biti Srbin u Hrvatskoj, drugi dio

Na pitanje kojim Pupovac i Jović provociraju s plakata „Kako je biti Srbin u Hrvatskoj“, najbolji je odgovor dao jedan – Srbin.

Ali ne Srbin iz redova ugrožene nejači, niti iz redova Pupovčevih potrebitih proračunskih sisača. Ne, nego veteran i dragovoljac Vukovara – Srbi bi rekli „ustaša“ – Predrag Mišić. Kandidat na izborima za europski parlament, ali ne na listi Srba, nego na listi hrvatskih suverenista. Poruka je jednostavna: Biti Srbin u Hrvatskoj je časno, ako ste Peđa. Ili unosno, ako ste Milorad. Kraće to objasniti nije moguće.

Sad samo ostaje vidjeti hoće li Srbi u Hrvatskoj na izborima za europarlament glasovati za časnog Srbina ili za Srbina koji odlično zarađuje na svom srpstvu. Makar, nekako mislim da zapravo znam odgovor. Peđi zato uvijek ostaju Hrvati, i za nadati se je da će ih što više glasati za njega.

Napredak Titovillea

Dobar dio nacije je u ekstazi ravnoj onoj kad je Obersnel spasio „Galeba“ od rezališta i isposlovao da ga se proglasi za nekakvo kulturno dobro ili nešto slično. Dakle, hrvatska je Vlada, umjesto da kao svaka normalna Vlada normalne demokratske države bagerima poravna sva sveta i kultna mjesta komunističke – a u dobroj mjeri i srpske – diktature, te tako spriječi okupljanje svojih neprijatelja na mjestima koja im „daju krila“, prodaje za nešto manje od dva milijuna eura 27.000 kvadrata na kojima je bivša partijska škola u Kumrovcu, odnosno hotel „Zagorje“.

Ponudu za ruševinu je dala već ovdje spominjana nekoliko milijardi teška kineska tajkunica, gospođa Yu. Zanimljiv je taj kineski komunizam, svi su milijarderi ujedno komunisti. Nešto kao u Kaliforniji, samo tamo nisu službeno članovi CK KP, za sad. Ili kao za Tita, nitko nije imao više para od njega, a bio komunist. Imaju ljudi pravo, Tito je bio napredan, navijestio nam je vrijeme kad će komunizam biti ideologija najbogatijih, a ne lumpenproletera. On je prvi skužio da tu ima para, da se to isplati. Njemu, jasno, nama baš i ne.

Hoće li Vlada prihvatiti ponudu – nekih 65 eura po metru zemljišta, što je svakako manje nego što košta metar gradilišta u Zagrebu, ali otprilike onoliko koliko košta građevno zemljište u provinciji, ili će reći odlučno „ne“ krupnoj kapitalistici iz komunističke Kine, kao što je pred 70 godina dječak sa Sutle rekao odlučno „ne“ Staljinu? (Bar tako kaže titoistička verzija povijesti: Ona ozbiljnija kaže da je doznao da ga Staljin misli likvidirati radi petljanja u Grčku i Bugarsku, pa je pretrčao Amerikancima).

Malo vjerojatno, gotovo je sigurno da će uzeti novac i prepustiti gospođi Yu da tamo uredi Titoville, Titoland, kako će se to već zvati. I da tamo sagradi još stariju i ljepšu Titovu rodnu kuću i partijsku školu. Možda dovede i nesvrstane tamo na neki summit, ako to još postoji. A mogla bi na veselje Titoista otkupiti i Brijune i „Galeba“ te ih uključiti u sve skupa. A da bi ponuda bila kompletna može u suradnji s BiH i Srbijom proširiti turističku ponudu na druge značajne antifašističke destinacije – poput Kuće cvijeća, Kozare, Užica, Drvara. I možda napraviti remake Neretve i Sutjeske, na kineskom i s kineskim glumcima.

A opet, možda i griješim. Možda gospođa Yu tamo, umjesto partijske napravi poduzetničku školu. Pa nam se bar neće događati socijalistička čudesa poput Uljanika. Jer, ta ga je škola i izrodila, i njega i ostale skupe i nerentabilne, ali „strateška“ proizvodna postrojenja. Strateška za one koji iz njih izvlače novac.

Povjerenstvo koje nestaje

Iz priopćenja sa zatvorenog dijela 147. sjednice Vlade 15. ožujka ove godine vidljivo je da je Hrvatskom saboru upućen prijedlog za povlačenje iz procedure prijedloga o razrješenju i imenovanju predsjednika i dijela članova Nacionalnoga vijeća za odgoj i obrazovanje.

Taj prijedlog je Vlada uputila Hrvatskome saboru 25. svibnja 2017. godine. Dakle, ima tome skoro dvije godine da prezaposleni nam Sabor ne uspijeva potvrditi prijedlog Vlade o imenovanju članova ključne institucije koja treba odrediti budućnost obrazovanja u Hrvatskoj, a ni o čemu se u te dvije godine nije pisalo i debatiralo više nego o obrazovanju!

U čemu je problem? Sabor je samo trebao to staviti na glasovanje, na dnevni red, ali je Saborski odbor za odogoj i obrazovanje – u kom su bili Milorad Pupovac, Bojan Glavašević i Željko Jovanović, među ostalima – i to uspio minirati jedini put kad je ta točka stvarno i došla na dnevni red. A praksa je da Sabor potvrđuje prijedloge Vlade, zar ne? Potvrda novih članova je trebala biti formalnost!

Ali nije, jer je netko odlučio da su moralno-politički nepoćudni. Portali su negativno pisali o njima jer je među njima bilo tzv. „desničara“, članova Hrasta i ljudi bliskih inicijativi Narod odlučuje. Iako su prošli javni natječaj koliko je poznato bez ikakvih veza, stranačkih ili osobnih. No problem je bio, kao prvo, to što ih je predložio Pavo Barišić protiv kojeg se tada vodila medijska hajka zbog navodnog „autoplagijata“ doktorata u Njemačkoj, za koji je kasnije i sveučilište u Augsburgu potvrdilo da – nije plagijat ni „autoplagijat“. Zato je jednom od onih koji su vodili hajku protiv njega, Tomislavu Janoviću, koji je često napadao kolege zbog minornih ili izmišljenih moralnih prijestupa, oduzeto zvanje jer je, takoreći, „izmislio“ da je napisao knjigu koju nije napisao.

A drugo, problem je bio što Vlada očito nije htjela te i takve ljude, nego nekakve drukčije, zapravo – lijeve. Zato se prijedlog dvije godine nije našao na Saboru, pa je po sili zakona i skinut s dnevnog reda jer je postojećem povjerenstvu ionako istekao mandat.

I sad ministrica Divjak, umjesto Barišićevih, ima priliku imenovati svoje ljude. Koje Pupovac i ekipa ovaj put sigurno neće stopirati. Slatko.

Podmetanje populizma

Sad je, izgleda, i sudac Mislav Kolakušić postao nacist. “Kolakušić je pokušavao biti populist, kao i svi drugi populisti, bez predznaka. Međutim, s populistima je tako da kad ih pustite da malo dulje govore, oni će se sami razotkriti, u skladu s onim starim psihoanalitičkim pravilom – ‘Pusti ga da govori, kad-tad će istina izaći van’. Na kraju se pokaže da su svi trenutni populisti u Europi, desničarski populisti, dok ljevičarskih populista nema, koliko god se o tome sada fantaziralo”, rekao je Žarko Puhovski u izjavi za medije.

Ne podržavam Kolakušića i, iskreno, mislim da priča gluposti na tragu živozidaša, da li radi neupućenosti li čega drugog, ali ne slagati se s njim je jedno, etiketirati ljude – kao „populiste“ ili bilo što derogativno – je nešto drugo, a generalizirati da su svi desničari populisti je ekstremno glupo.

Populizam je jedan od pojmova koji izmiču čvrstoj definiciji, ali generalno se smatra da je to uzimanje strane naroda naspram elita, koje su u populističkoj verziji krive za sve.

Problem Puhovskog , koji je obrazovan čovjek, je taj da bi trebao znati da se pojam „populizam“ izvorno vezivao samo za ljevicu, od kasnog 19. stoljeća kad je ušao u upotrebu. Smiješno je kad o populizmu, koji u osnovi nije ništa nego „narodnjaštvo“ i nije ništa negativniji pojam sam po sebi nego „elitizam“, koji mu je suprotnost, govori netko tko inače pripada lijevoj politici koja je bila i ostala zasnovana na idejama da su homoseksualcima homofobi, cncima rasisti, ženama seksisti, a radnicima kapitalisti krivi za sve nedaće i treba ih kazniti.

Marcel Holjevac/7dnevno