Hoće li europske izbore obilježiti trijumf desnih političkih opcija?

Pin It

Oči svih analitičara i političara ovaj će tjedan biti uprte u glasačke urne diljem još uvijek 28 članica Europske unije. Ususret izborima za Europski parlament Europom kruži bauk tzv. populizma. Odlazeći predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker upozorava na mogući trijumf radikalne desnice i radikalne ljevice. Bivši savjetnik Donalda Trumpa Steve Bannon radi na povezivanju europskih nacionalista i tzv. populista.

"Poslije izbora svaki će novi dan u Bruxellesu biti novi Staljingrad. Nacionalisti će nastupati zajedno“, poručuje Bannon koji želi stvoriti "nacionalističku internacionalu“.

Jačanje desnice

O fenomenu jačanja desnice diljem Europe mnogo smo puta pisali na ovim stranicama. Nema nikakve sumnje da je taj fenomen uzrokovan snažnim intenzitetom migracija u Europu, ali i otporom prema bruxelleskome Levijatanu koji, prema mišljenju europskih desničara, tendira dokinuti još suvereniteta država članica i od EU-a stvoriti Sjedinjene Europske Države. Teško je predvidjeti koliko će glasova u Europskom parlamentu osvojiti desne političke opcije, no u nekim projekcijama, koje pisac ovih redaka ipak smatra upitnima, spominje se mogućnost osvajanja 1/3 glasova. 

Trećina glasova u Parlamentu značila bi veliki trijumf desnice koji bi joj omogućio blokiranje određenih procesa unutar Unije, među kojima i one koji se odnose na migracije. Desna skupina ENF (Europa nacija i sloboda), koju mainstream krsti pridjevom "ekstremna desnica“, mogla bi gotovo udvostručiti broj mandata.

Europska pučka stranka (EPP) i dalje će predstavljati najsnažniju opciju, no mogla bi osvojiti osjetno manji broj mandata u odnosu na prošli saziv. Lagani pad predviđa se i Europskim konzervativcima i reformistima (ECR).

Bitno je za spomenuti da uz antisistemsku desnicu, koncentriranu u ENF-u (Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, Salvinijeva Liga, austrijska Stranka slobode, njemačka AfD), desne političke opcije koje nisu omiljene bruxelleskome mainstreamu, imamo i u EPP-u (Orbanov Fidesz koji je pod suspenzijom) i ECR-u (poljska Pravo i Pravda).

Velika kriza ljevice

Istodobno s jačanjem desnice, ljevica u Europi je u velikom padu. Riječ je o možda najvećoj krizi socijaldemokratskih stranaka u posljednjih četrdesetak godina. Ljevica ne da stagnira, nego je, ako tu izuzmemo nekoliko država, u konstantnom padu čak i u državama s tradicijom snažnih socijaldemokratskih stranaka. Na ljevici danas ne vidimo jake političke lidere, ali vidimo kroničan nedostatak kvalitetnih ideja. 

Uslijed bezidejnosti i počesto anakronih narativa (posebno o ekonomiji i novim tehnologijama), radništvo se sve češće okreće radikalnoj ljevici (koja jača diljem Europe), ali i tzv. ekstremnoj desnici što vidimo na primjeru Marine Le Pen u Francuskoj. Kriza ljevice nesumnjivo će se odraziti na manji broj zastupnika Socijalista i demokrata (S&D) u Europskom parlamentu. Moguće je da prvi put od 1979., kad je uvedeno izravno glasovanje za Europski parlament, pučani i socijaldemokrati ne će imati većinu u Parlamentu.

Lagani rast liberala?

Lagani rast na izborima bi mogla polučiti liberalna opcija. Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE) mogao bi profitirati od potencijalnog ulaska Macronove stranke – pokreta République En Marche u liberalne redove. Međutim, Macron, koji se profilirao kao glavni protivnik desnih, suverenističkih i nacionalističkih opcija, na izborima će pokušati privući i glasove socijaldemokrata i umjerenih konzervativca. Hoće li se nakon izbora Macron pridružiti liberalima ostaje pitanje, jer je poznato da nema dobar odnos s liderom ALDE-a u Europskom parlamentu, s bivšim belgijskom premijerom Guyom Verhofstadtom.

Proeuropske/proimigrantske i euroskeptične/protuimigrantske stranke

Neovisno o rezultatima europskih izbora, jasno je da se europska politička scena sve više diferencira na proeuropske/proimigrantske i euroskeptične/protuimigrantske stranke. Pritom se kod potonjih sve manje radi o strankama koje se zalažu za raspad Europske unije, a sve više za redefiniranje njenih temelja. Naziv "Europa nacija i sloboda“ ponajbolje definira što euroskeptične stranke žele: one nisu protiv jačanja suradnje između europskih naroda i država, ali žele da ta suradnja bude dragovoljna i da uključuje ravnopravne i suverene države i nacije. 

Douglas Murray u knjizi "Čudna smrt Europe“ upozorava na nužnost proširenja političkog konsenzusa: "Bit će nužno proširiti politički konsenzus i prihvatiti ozbiljne, očito nefašističke stranke koje su se za političkim stolom prije opisivale kao 'krajnje desne'. Ne samo da ne bi bilo mudro i dalje marginalizirati ljude koji su godinama upozoravali na ono što će se dogoditi baš u trenutku kad se njihova upozorenja doista ostvaruju, nego bi bilo mudro uspostaviti situaciju u kojoj se sve doista fašističke stranke koje će se ubuduće pojaviti (…) mogu identificirati precizno i bez optužbe da se ta etiketa prišiva gotovo svima. (…) U Europi bi se upozorenja na fašizam trebala upotrebljavati iznimno oprezno. Posljednjih su se godina tako istrošila i raširila da su postala gotovo besmislena. Najzad, za političke i medijske elite bilo bi neodrživo da se nastave pretvarati da su stavovi većina javnosti neprihvatljivi, a da su stavovi zagovornika masovne migracije, male i rubne skupine u usporedbi s većinom, jedini legitimni stavovi srednje struje europske politike“.

U budućnosti imat ćemo, dakle, dva moguća scenarija: ili će europski tzv. mainstream uzeti u obzir one opravdane i razumne zahtjeve tzv. populista i euroskeptika (primjerice zahtjev da migracije moraju biti kontrolirane i poštivati određene sigurnosne standarde) ili će uživati sve manju potporu birača. Računica je jasna…

Davor Dijanović/direktno.hr