Najveći protivnik komemoracije na Bleiburgu otišao uz Božju pomoć ili uz blagu potporu "nekog Varge"?

Pin It

Već samo Stracheovo prijateljstvo s bivšim srbijanskim predsjednikom, Tomislavom Nikolićem, koje traje još otkako je „Toma Grobar“ bio drugi čovjek Šešeljeve radikalne stranke, trebalo je radišnom hrvatskom istraživačkom novinaru, ili radišnijem još djelatniku koje hrvatske službe, ukazati na moguće posljedice politički štetne po hrvatski politički korpus i hrvatsku državu

Domaći su mediji, uvijek u službi istine i činjenica, uvjerili cijelu hrvatsku javnost da su Austrijanci toliko protiv komemoracije na Bleiburgu zbog „ustaškog“ znakovlja i „osviještenosti“, odnosno „osjetljivosti“ lokalnih (koruških) vlasti na „totalitarna“ obilježja.

Pritom su ponosno isticali tamošnje „antifašiste“ ili političare lijevog svjetonazora koji bi s licima izbrazdanim zabrinutošću, a katkad i srditošću govorili o „nedopustivosti“ i „civilizacijskim sumrakom“ nazivali spominjanje bleiburškoga genocida. Politički je pritisak rastao, a suprotstaviti mu se nije mogla ni već poslovično nepokolebljiva i stamena hrvatska diplomacija, pa je cijela stvar eskalirala formalnom crkvenom zabranom služenja mise.

Uzmimo u obzir da su Hrvati s Austrijancima skoro pola tisućljeća proveli u zajedničkoj državi i da su isti ti Hrvati branili katoličku Austriju (i Europu) od Turaka; pridodamo li tomu da je Austro-Ugarska prije samo 100 godina bila najveća katolička zemlja na svijetu, ujedno i najvažnija vatikanska saveznica, onda možemo pretpostaviti da hrvatsko-austrijske veze, napose crkvene, ne će preko noći iščeznuti, čak ni nakon stogodišnjeg jugoslavenskog uzništva. No, kad jedna biskupija zabrani drugoj, pod istim katoličkim krovom, služenje svete mise za pobijene u najvećem europskom poslijeratnom zločinu, onda takva odluka mora biti nečim ozbiljnim uzrokovana, a teško je vjerovati da bi koruška biskupija popustila pod pritiskom ljevičara, soroševaca i inih neokomunista da napravi tako nešto vrlo prijateljskom narodu s kojim je na toliko razina vezana.

Spomenuti pritisak na crkvu u Koruškoj izvršio je ni manje ni više nego Heinz-Christian Strache, čelnik austrijske slobodarske stranke (FPÖ) i austrijski vicekancelar, drugi najmoćniji političar u zemlji, točnije bivši vicekancelar, a uskoro ćemo se dotaknuti i zašto je bivši, jer je usko vezano uz bleiburšku komemoraciju. Dakle, čelnik populističke, antimigrantske, „ultrakonzervativne“, „klerofašističke“ stranke koja je činila vlast s austrijskom narodnom strankom (ÖVP); „ognjištar“, desničar, „islamofob“, „križar“ i što sve ne, uglavnom čovjek izraženih tradicionalnih (katoličkih) stajališta – da je hrvatski političar – bio bi u najmanju ruku proglašavan ustašofilom.

Kad bi već aveti II. svjetskog rata koristili za opis Heinza-Christiana Strachea, morali bismo, nažalost, ustašofiliju zamijeniti četnikofilijom. Vrsno se istraživačko novinarstvo u Hrvata nije potrudilo makar zagrepsti ispod površine (bivšeg) drugog austrijskog najmoćnijeg čovjeka te jednoga od političkih stubova jačajućih euroskeptika; brzo bi se uvidjelo da, barem u Austriji, nije objavljivanja vrijedna vijest vidjeti Strachea sa srpskom pravoslavnom brojalicom (preteča krunice napravljena od uža), kao ni Stracheovu fotografiju te brojne istaknute FPÖ-ovce kako „odvrću žarulje“ po raznoraznim „turbo-folk“ klubovima, a ne radi se o austrijskim narodnjacima.

Prilikom gostovanja u jednoj popularnoj televizijskoj emisiji naziva „Wir Sind Kaiser“, Strache je izjavio: „Ne razumijem odakle dolazi sva ta mržnja (…) Topla sam osoba i ne mrzim. Kad me netko pozdravi na srpskom »Pomoz' Bog'«, ja odzdravljam s 3 prsta. Ja sam multikulturalist.“ Dalje u razgovoru, na pitanje voditelja govori li srpski, Strache odgovara: „Znam nekoliko rečenica, mogu reći 'Kosovo je srce Srbije' (na srpskom, op. a.), na primjer.“ Nakon što mu je voditelj ukazao da se mnogi ne bi složili s tim da je Kosovo srce Srbije, ovaj je kazao: „Gdje ima nepravde, ja sam tamo za svakoga tko je protiv nje i … Kosovo jest srce Srbije.“

Već samo Stracheovo prijateljstvo s bivšim srbijanskim predsjednikom, Tomislavom Nikolićem, koje traje još otkako je „Toma Grobar“ bio drugi čovjek Šešeljeve radikalne stranke, trebalo je radišnom hrvatskom istraživačkom novinaru, ili radišnijem još djelatniku koje hrvatske službe, ukazati na moguće posljedice politički štetne po hrvatski politički korpus i hrvatsku državu. Od 2010. godine, FPÖ-ovo obraćanje srpskoj manjini diljem Austrije i u Beču je konstanta stranačke javno-političke komunikacije, s kulminacijom na bivšim austrijskim predsjedničkim izborima, stoga ne smije čuditi da i brojne položaje u FPÖ-u obnašaju austrijski Srbi, među kojima i jedan dvojac u glavnom stranačkom odboru, najzaslužniji za zabranu bleiburške mise.

Podsjetimo, austrijski mediji skandal u koji je umiješan vicekancelar Strache izbio je 17., odnosno 18. svibnja, a nazivaju ga afera „Ibiza“, jer je tajno snimljeni video uradak nastao na Ibizi gdje Strache i njegov suradnik Johann Gudenusom u vili razgovaraju s jednom ženom koja se predstavlja kao nećakinja ruskog oligarha koji želi uložiti 250 milijuna eura u austrijsko gospodarstvo, nakon čega Strache ruskoj strani obećava pomoć u dobivanju unosnih ugovora u zamjenu za političku potporu svojoj stranci. Strache je u subotu ujutro, baš uoči početka bleiburške komemoracije, dao ostavku, a predsjednik vlade Sebastian Kurz je navečer raspustio vladu i Austrija će na prijevremene parlamentarne izbore.

Jer, isti oni koji su Stracheu i drugim FPÖ-ovcima punili glave o „ustaškom derneku“ na Bleiburgu te što sve ne o Hrvatima i hrvatskoj državi („nastaloj na pogromu i pokrštavanju Srba“), isti su ti znali da predmetnu vilu na Ibizi, gdje je Strache snimljen, koristi ruska obavještajna služba FSB i tako mu (na)sapunali dasku. E da je manje slušao njih, a pokušao barem pristojnosti radi uspostaviti nekakvu komunikaciju s Hrvatima, napose s ovim političkim krugovima koji jesu za održavanje bleiburške komemoracije, čuo bi da modernu i suvremenu hrvatsku povijest možemo svesti na srb(ijan)sko zabijanje noža u hrvatska leđa, a podredno tomu „istragu, našu ili njihovu“. Možda bi, poučen tuđim iskustvom i pogrješkama, Strache bio obazriviji te ne bi nasjedao na „vizantsku“ laskavost, slatkorječivost, patetično prenemaganje i najvažnije, možda ne bi povjerovao u njihovu mitomaniju. Dokle je to išlo, možemo i čuti na predmetnoj snimci, gdje bivši vicekancelar Strache jasno kaže: „Hrvatska je sranje.“

I baš ga to udesi, eto, pred samu bleiburšku komemoraciju protiv koje je toliko činio. Toliki su se sigurno molili, napose biskupi i sveukupni hrvatski kler, da crkva u Koruškoj promijeni svoju odluku, možda je čak i blaženi Stepinac na nebesima upro još jače molitvu ka Svevišnjem, i gle pravoga čuda, dogodi se ovako nešto. Evo dokaza da je sve moguće uz Božju naklonost – i eventualno malu pomoć nekog Varge ili njemu sličnog informatičkog maga.

S obzirom na skorašnji politički krah ne samo Stracheov, nego i u izgledno vrijeme, FPÖ-ov, možemo uskoro očekivati povlačenje odluke o zabrani služenja mise na Bleiburgu od crkve u Koruškoj, a možda i normalizaciju odnosa te prestanak histerije glede bleiburške komemoracije. Šteta što je cijenu za to platio perspektivni konzervativni političar svijetle budućnosti i još perspektivnija stranka, prijeko potrebna u ova paneuropska vremena, ali trebali su do sada naučiti da tko sa Srbima tikve sadi, o podne (ili malo ranije) mu se o glavu razbijaju…

Mila Marušić/HRsvijet