Kome još treba HDZ?

Pin It

Doista, kad bi istinski i iskreno priznali Franjinu veličinu i zasluge, i sami bi postali veći u očima svoga naroda. Nažalost, ti naši narcisoidi najsustavnije provodeći (ne znam po čijem nalogu, pretpostavljam dobro plaćenom nalogu) detuđmanizaciju, sami su sebe srozali u svakom smislu, a da Tuđmanu, štono se kaže, „nisu pera odbili“. Ali, moj je dojam, sebe dobro ne vide i mnoge stvari ne razumiju

Nakon smrti Utemeljitelja samostalne Hrvatske i siječanjskih izbora 2000. godine, kad je poljuljani HDZ izgubio vlast, u Hrvatskom slovu objavio sam kratki tekst pod istim naslovom. Tada sam, sve potpisujem i danas, napisao kakav nam HDZ treba, a kakav nikako ne treba. U tekstu stoji da HDZ „ne treba onima kojima je Hrvatska poslužila za lov u mutnom; onima kojima ništa nije sveto osim njihovih interesa.“

Također sam konstatirao da nam treba HDZ kao „čuvar nacionalne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, stranka s kojom ćemo u Svijet, ali ne protiv naše volje i naših interesa, stranka s kojom ćemo u Europu, ali ne kao narod bez ponosa, bez imena, bez identiteta. Treba nam stranka koja će graditi Hrvatsku u kojoj će biti zadovoljan hrvatski težak, ribar, učitelj i vojnik.“

Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, mislim isto, ali bih sadržaj TREBA – NE TREBA zamijenio.

Podsjećam, član sam stranke koja je započela hod u dobro znanoj Baraci. I nije mi  žao! Sve bih opet ponovio, ali sam ponešto promijenio mnijenje.

Naime, ovaj poslijetuđmanovski HDZ me često zbunjuje, ponekad toliko da ne razumijem stranku s kojom sam se identificirao i u koju sam vjerovao, stranku koju sam smatrao hrvatskom stožernom strankom.

Današnji HDZ zbunjuje

Današnji HDZ (hrvatsko društvo zbunjujućih) me uistinu zbunjuje.

Ne razumijem više njen odnos prema Tuđmanu, utemeljitelju stranke i samostalne Hrvatske.

Dok gledam HDZ-ove prvake kako blijedo izgledaju i bez emocija kad u raznim prigodama MORAJU nešto promucati o Tuđmanu, bude mi ih žao.

Kako maleno i otužno izgledaju kad ih se usporedi s Franjom!

Doista, kad bi istinski i iskreno priznali Franjinu veličinu i zasluge, i sami bi postali veći u očima svoga naroda. Nažalost, ti naši narcisoidi najsustavnije provodeći (ne znam po čijem nalogu, pretpostavljam dobro plaćenom nalogu) detuđmanizaciju, sami su sebe srozali u svakom smislu, a da Tuđmanu, štono se kaže, „nisu pera odbili“. Ali, moj je dojam, sebe dobro ne vide i mnoge stvari ne razumiju.

Zbunjuje me i njihov odnos prema najvjernijim pripadnicima i glasačima HDZ-a. Dobro oni znaju da na naše glasove uvijek mogu računati jer nikada nećemo dati glas onima kojima je Hrvatska slučajna država ili država slučaj. Stoga HDZ-ovo vodstvo ne mora voditi računa i misliti o našim stavovima. Oni unaprijed zbrajaju naše glasove i prave kalkulacije, znajući da mi uistinu nemamo, nažalost, komu drugome dati glas. Važnije im je dodvoravati se onima iz suprotnih tabora koji su hladni bili i ostali na sve hrvatsko. I koji nikada nisu sanjali ni htjeli slobodnu Hrvatsku.

Ne mogu u Hrvatskoj ništa čestito organizirati

Ne razumijem (u svojoj naivnosti, valjda!) kako ti „vješti majstori“ ne mogu u Hrvatskoj ništa čestito organizirati. Ne mogu organizirati poljoprivredu koja može nahraniti pet puta više ljudi nego što nas ima. Oni, doduše, isplaćuju obilate poticaje (ne daju ćaćino!), ali ponajviše onima koji ništa ne siju niti žanju. (Čemu proizvoditi kad možemo tuđi otpad (i otrov!) uvoziti?!)

Turizam, kojim se hvale, organizirali su na način da su privukli bjelosvjetske nomade, često bogate dokoličare, koji obeščašćuje našu obalu i otoke te kvare našu mladež i ruše svaki moralni sustav vrijednosti, a mi stariji se pitamo: moramo li to svetogrdno ponašanje po našim divnim mjestima gledati? Hvala im na takvom turizmu!!! Da su samo te dvije grane čestito organizirali, da su poljoprivredu i turizam skladno spojili, Hrvati ne bi trebali ići u Svijet „trbuhom za kruhom“.

Zbunjuje me također HDZ-ov odnos prema Crkvi u Hrvata, bez koje nam se ne bi znalo ni „za ime ni za sime“. Kako bljedoliko, odsutno i hladno izgledaju kad slušaju glas hrvatskih biskupa o zaštiti nacionalnih interesa! Da bar tada znaju pognuti glave! Jesu oni, da operu savjesti, spremni Crkvi dati golem novac, ali bih volio da im se biskupi zahvale na tom novcu. Neka ga izravno proslijede potrebnima u Hrvatskoj pa Crkva ne će morati raditi poslove koje bi vlast morala po svojoj funkciji obavljati umjesto Crkve.

Nekako mi se čini da je „novokomponovanim“ HDZ-ovim vođama bliži odnos prema SPC-u (Srpskoj pravoslavnoj Crkvi). Nemam ništa protiv da im itko od nas Hrvata čestita Božić sa „Hristos se rodi!“ Dapače! I sam bih tako učinio. Jedan je Krist, jednako naš i njihov, jednako katolika i pravoslavnih!

Ali, još nisam čuo da je vođe SPC-a itko upitao zašto su blagoslivljali tenkove kad su krenuli zbrisati Hrvatsku. Zašto naša braća pravoslavci nisu tada pozvali srpske voždove da ne naude braći Hrvatima katolicima? Zašto ih nitko nije upitao zašto su bili sukreatori Memoranduma SANU? Protiv svega  “drugog nemam ništa protiv. Neka pomažu i financiraju pravoslavne bogomolje i neka nahrane gladnu srpsku starčad i nejačad. I sam bih rado sudjelovao u takvom činu.

Ne osluškuju bilo naroda

Također ne razumijem odnos HDZ-a prema drugim strankama u Hrvatskoj. Nažalost, vidim da HDZ-ove vođe nikako ne mogu uspostaviti suglasje sa strankama kojima je Hrvatska pri srcu. S druge strane, lako se dogovore i dogovaraju sa strankama kojima je na srcu i u srcu NDH, što će reći NIKAKVA DRŽAVA HRVATSKA.

Počesto me zbunjuje i dodvornički odnos stranačkih vođa prema svjetskim imperijalistima kojima je Hrvatska odličan poligon za vlastito bogaćenje. Strani „dobročinitelji“ nam često drže lekcije kako ćemo se ponašati, a nitko im ne kaže onu drevnu matoševsku „Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!“

Zbunjuje me poslijetuđmanovski HDZ i kada donosi razno-(p)razne (tko zna čije?) deklaracije, a ne osluškuje bilo svoga naroda, ni glasove naših velikih sinova iz hrvatske prošlosti. Tada se (nekad) naš HDZ pretvara u HIZ (hrvatsku interesnu zajednicu).

I da zaključim: znamo mi Hrvati kakav nam HDZ treba, a kakav ne treba. Na vođama je da i oni znaju što Hrvatskoj treba. A za to je, osim nešto znanja, potrebno puno više srca.

 Šimun Čagalj/hkv.hr