Dođe Islam ode Kršćanstvo

Pin It

Image result for islam cross fire

Gubi se svaka kontrola nad muslimanskim radikalizmom u Bosni i Hercegovini, i već na početku biva ili ušutkana ili poražena. Razbuktao se, stoga, i raširio po svim bošnjačkim segmentima taj vjerski islamski fundamentalizam i poprima u Europi sliku nekog novog nacifašizma.

Poput paukove mreže u svoju sklopku hvata sve slojeve deeuropeiziranog i islamiziranog bošnjačko muslimanskog društva, koje postaje sve veća opasnost za bosanskohercegovačku i europsku mirnu i prosperitetnu budućnost.

I kao što je bošnjački narod radikaliziran u svim svojim segmentima, tako isto žestoko, ne birajući sredstva, cilj opravdava sredstva, udaraju po svemu hrvatskom i srpskom. Po svemu kršćanskom. Svi se ti muslimansko bošnjački udarci na hrvatstvo i srpstvo, na katoličanstvo i pravoslavlje, baziraju u najvećoj mjeri na vjerskoj mržnji prema kršćanima i kršćanstvu, što je zapravo nit koja i povezuje cijeli muslimanski svijet.

Neometano se nacionalno i vjerski čiste beha gradovi od kršćana, zbog čega dobivaju izgled muslimanskih gradova diljem islamskog svijeta. Neki su već danas čisti muslimansko bošnjački, neki ih ubrzano slijede.

Nekadašnji glavni grad beha nacionalno vjerske šarolikosti, Sarajevo, gotovo je izgubio sve kršćansko i europsko, te u svim kockicama poprima izgled Teherana, glavnog grada Islamske Republike Iran. Nogostupi i pješački prijelazi, nazivi ulica i fasade zgrada, pozelenili su u tolikoj mjeri da je lakše dobiti na lotu negoli naći neku drugu boju. Učenici i studenti, radnici i državni namještenici, prekidaju sve aktivnosti u vrijeme muslimanske molitve. Svinjetina i alkohol u Sarajevu je davno zabranjena, kao što je zabranjeno i muslimanskoj djeci u vrtićima bilo kakav spomen na Djeda Mraza, ili ne daj Bože Svetog Nikolu s njegovim darovima koje dijeli jednako svima, bez obzira na vjeru.

U Sarajevu glavnom gradu suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Hrvata i Srba, postaje opasno nositi kršćanski simbol, križ o vratu, ili kršćansko ime. Neka od kršćanskih imena našla su se na isilovskom udaru zastupnice SDA u Skupštini kantona Sarajevo, Samre Ćosović-Hajdarević. Da bi bila što više uvjerljiva i da bi je se shvatilo sasvim ozbiljno u mržnji prema Hrvatima i Srbima, prema kršćanima, i pokazala budući izgled Bosne i Hercegovine kakvu gradi po zapovijedi partije u čijim je ratnim redovima, Samra napada ispod hidžaba.

Sve žene, napose koje ne nose na glavi taj vjerski islamski ogrtač, hidžab, nemaju šta tražiti u Bosni i Hercegovini, napose ne na nekim funkcijama u beha društvu. Mjesto kršćanki u Samrinoj i u SDA-ovoj Bosni i Hercegovini je u haremima s muslimanskim agama i begovima, isto onako kakva im je sudbina bila u turskom zloglasnom periodu okupacije te kršćanske zemlje i prisilne islamizacije kršćana.

Napisa tako kao poruku nastavka turske prisilne islamizacije, i muslimanskog etničko vjerskog čišćenja nemuslimana, napose kršćana, pripadnica ratne i poratne muslimanske partije SDA, Samra „Ode Mevludin, dođe Milorad. Ode Selim, dođe Vera. Ode Hajrudin, dođe Vlastimir. Ode Edina, dođe Kristina”.

I nastavljaju sada bošnjačke isilovke, iste kao one što se vraćaju iz terorističkog rata s Bliskog istoka gdje su kršćanima zameli svaki trag, s progonom kršćana iz Bosne i Hercegovine, kako bi napravili mjesta povratnicima isilovcima, islamskim migrantima, i silnoj toj nekontroliranoj muslimanskoj vjerskoj vojsci koja juriša na Europu i njene stečevine.

Samra je svojim nacifašističkim prijetnjama kršćanima poput svojih sunarodnjaka i sunarodnjakinja, u patološkom zanosu mržnje koja se u njoj skupljala „s majčinim mlijekom” kako to kaže jedan francuski povjesničar za muslimansku mržnju prema Židovima, zamijenila imena i time rekla, zapravo, pravu beha istinu.

A ona je, ode Anto, dođe Alija, ode Milorad, dođe Mustafa, ode Kristina, dođe Samra, ode Ana, dođe Sabija. Odoše kršćani dođoše islamisti, odoše Hrvati i Srbi dođoše Turci i Arapi. Ispred Samre ode Europa i europejstvo, dođoše isilovci i islamizam. Zasamra se Bosna i Hercegovina pod vjerskom palicom turskih nostalgičara i njenih ostataka. Ostade Samra i ne odoše Turci ni sto godina poslije oslobađanja zemlje.

Samraju i esdeaiziraju, turciziraju i islamiziraju svaki pedalj beha zemlje, i svaki segment još uvijek neturciziranog beha društva, koje je uz velike žrtve ostalo u svom nacionalnom i vjerskom identitetu, u imenima Ilije umjesto prisilno islamiziranog Alije, u imenu Mije umjesto pojanjičarenog Muje, u imenu Kristine umjesto prisilno islamizirane Samre.

Ostade tako i Ilija, i Mijo, i Kristina, kao trajni spomenici kraljevske, hrvatske, katoličke Bosne i Hercegovine, kao smetnja, branik pred okupatorskim procesom samraziranja i islamiziranja, turciziranja i isiliziranja, asdeaiziranja i izetbegovićiziranja tog predziđa kršćanstva.

I tako u polutisućljetnoj muslimanskoj okupaciji dođoše Turci odoše Hrvati, dođe Turska ode Bosna i Hercegovine. Dođoše, i dolaze, Iranci i Afganistanci, odoše i odlaze Hrvati i Srbi.

Dođe islam ode kršćanstvo, dakako pod prisilom Samre i njene partije.

Vinko Đotlo/kamenjar.com