Manoliću se davno trebalo suditi

Pin It

Na novinarsko pitanje je li se Bleiburg trebao dogoditi, Josip Manolić, koji je i sam sudjelovao u jugokomunističkom poslijeratnom teroru, odgovorio je "Da, morao se dogoditi".

Za početak se Bleiburg nije 'dogodio', nego je on naređen iz vrha zločinačkog komunističkog režima Josipa Broza Tita. Radilo se o masovnim ubojstvima stvarnih i potencijalnih političkih protivnika, vojnika i civila, muškaraca, žena i djece, svećenika, sa stotinama tisuća žrtava u konačnici, Huda jamačije kosti i danas leže razasute u više od tisuću masovnih grobnica širom Slovenije i Hrvatske. Također, danas se točno zna tko je te zločine izvršio, nakon kraja Drugoga svjetskoga rata. I nakon što se sve to zna, ali očigledno u nedovoljnoj mjeri u javnosti, Josip Manolić može si dopustiti da novinarima, umjesto istražiteljima, govori konstrukcije od kojih se svakom normalnom čovjeku mora dići kosa na glavi.

Izdvajamo dio razgovora, iz kojeg se vidi sva nakazna logika bivšeg oznaša, što ujedno i dobro objašnjava zašto je Hrvatska iznutra i izvana još duboko okovana u svojoj komunističkoj i jugoslavenskoj prošlosti. Razgovor je također podsjetnik na potpunu promašenost Plenkovićeva Vijeća za suočavanje s prošlošću na čelu s akademikom Kusićem, jer je poslužila u prvom redu da se ta prošlost zacementira u obliku kakvom to žele ljudi poput Josipa Manolića.

To znači da se budućnost vraća u povijest.

Pustite naše povjesničare. Oni su uglavnom jako ograničeni.

Zašto? Imaju pravo na svoja razmišljanja.

Oni, nažalost, ne shvaćaju koliko je važna povezanost određenih pojava, recimo, u društvu.

Možete dati neki primjer?

Kod nas dominira Bleiburg, kao negativno-pozitivna priča, ovisno o kutu gledanja. Naši bojovnici protiv komunizma, posebno u emisijama o zločinima komunizma u Hrvatskoj, ne gledaju na povezanost određenih događaja. Oni ne gledaju što se sve događalo u jednom razdoblju na jednom širem području. Nemaju tu percepciju. Bleiburg gledaju izolirano, izvan pravog konteksta. Svoj Bleiburg su imale i druge velike pobjedničke zemlje antihitlerovske koalicije, ali se to zaboravlja.

Kako to mislite?

Svoj Bleiburg ima i Amerika koja je atomskom bombom uništila Hirošimu.

Ali u Bleiburgu su stradali i civili.

Kad samo tako kažete, to je čista laž.

Zašto?

Jer su tamo stradali civili koji su tamo silom odvedeni. Ustaše su ih pokupile i povele sa sobom. U Hirošimi civili nisu bili nasilno dovedeni na stratište, kao na Bleiburgu. U Hirošimi su stradali u krevetima, nemoćno su spavali.

No, Bleiburg je ipak, kako ste i sami rekli, stratište.

Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo.

Pa još najbolje da je! Što su djeca mogla biti kriva?

Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.

Je li se Bleiburg morao dogoditi?

Da, morao se dogoditi. Ali on se nije dogodio samo nama. Bleiburg se dogodio čitavoj antihitlerovskoj koaliciji. Amerikanci ga imaju u napadu atomskom bombom na Hirošimu. Japancima su time poslali poruku – dosta je vašeg krvoprolića! Drugi primjer je Engleska – njihov je Bleiburg, zbog terora bombardiranja Londona u Drugom svjetskom ratu, napad na Dresden. Englezi su ga potkraj rata temeljito razorili. Nije ostao kamen na kamenu.

Vae victis! Jao pobijeđenima! Pobjednici su se osvećivali.

Pobjednici su ostali dosljedni svojoj orijentaciji da neprijatelja treba kazniti. Došlo je do toga da je svaki od pobjednika u Drugom svjetskom ratu rješavao to na svoj način. Kad uzmete u obzir Bleiburg, civilne žrtve Hirošime i posljedice napada atomskom bombom pa sa zemljom sravnjen Dresden, onda vidite da je Tito ostao najdosljedniji – on se borio protiv vojnika! Borio se protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto, a oni su opet ostajali opasni jer su proklamirali da će se opet boriti ako budu imali prilike.

Je li to što se dogodilo na Bleiburgu, bez obzira što su tamo uglavnom bili zarobljeni vojnici, kršćanski? Koliko je to ljudski? Koliko se taj pokolj može opravdati ratnim strahotama koje su počinile ustaše u prethodnim godinama? Može li se jedno ubojstvo opravdati drugim? Ili, može li se jedno ubojstvo kazniti drugim?

Ako ćemo to svoditi na kršćanstvo, onda rata ne bi ni trebalo biti. Ona strana koja ga je započela nije ga trebala započeti. Oni koji su rat započeli, nisu poštivali nijedno kršćansko pravilo. Sada je na povjesničarima da sve istraže i ispravno poslože. No, ako će povjesničari Bleiburg prikazivati jednostrano i jednodimenzionalno, kao pokolj pobjednika pred poraženima koji su godinama činili pokolje gdje god su stigli, a da pritom izoliraju sve ostale Bleiburge koje su velike sile primijenile prema svojim neprijateljima, onda je to licemjerno i netočno. Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem.

hkv.hr