Ćaćina dica na djelu: Plenković i Bernardić uvode Hrvatsku u VELIKU KOALICIJU

Pin It

Stoga je samo pitanje dana i trenutka, kada će udruženi, zajedničkim snagama i vođeni Ćaćinom mantrom, povesti Hrvatsku u bolje sutra, dakako ne naše, nego njihovo i njihove djece…

Prije nego li se skrasio u remetinečkim odajama, bivši premijer Ivo Sanader, poznat i kao Ćaća, hrvatskoj je javnosti sugerirao metodu kojoj se potrebno okrenuti zbog neke bolje budućonosti. ‘’Velika koalicija HDZ-a i SDP-a iz nacionalnih, političkih razloga potrebna je – jučer’’, poručio je tako svojedobno otac korupcije u Hrvata, ali i, politički gledano, čovjek pod čijim je skutama u nacionalnog političara stasao aktualni šef Vlade, Andrej Plenković…

Zagovornikom velike koalicije svojedobno se prometnuo i tata svih vanjskopolitičkih stručnjaka u Hrvata, mirogojski konzultant, Mate Granić; na tom je tragu bio i politički analitičar promašenih analiza, Žarko Puhovski, ali i bivša premijerka, Jadranka Kosor. Svako se malo oblak velike koalicije digne nad hrvatskom političkom scenom, poput kakva spina, pa se onda brže bolje gurne pod tepih. No, nemojmo biti naivni, za veliku koaliciju potrebno je još samo staviti potpis na papir…

Jer, sav onaj folklor u Saboru, izbor ustavnih sudaca, lokalne koalicije i potpora za vlastite fotelje, sve je to uvertira u veliku koaliciju. I pritom ideologija nema baš nikakve veze, ona je je zrnje za naivnu naciju, jer da ideologija u hrvatskoj politici postoji, tada HDZ i HNS nikada ne bi zajedno vladali državom u koaliciji, koja se, eto, kao bori za hrvatske interese i školstvo, a ne za energetiku i fotelje u javnim poduzećima.

Vjerovali ili ne, nije samo omraženi Plenković bio taj pod čijom se palicom kalila koalicija demokršćanskog HDZ-a i Vrdoljakovih liberala, veze je tu povukao i Milijan Brkić, za suborce zvan Vaso, koji je s Vrdoljakom povezan preko osječkih, poduzetničkih poznanstava i prijatelja iz PPD-a, Pavla Vujnovca. Upravo je Brkić u veljači prošle godine najavio ono što se u doglednoj budućnosti zrcali kao najizgledniji i gotovo neizbježan scenarij.

Plenkoviću draži Zoki nego Kolinda…

Naime, zamjenik šefa HDZ-a izjavio je kako „nema naprijed dok HDZ i SDP ne sjednu zajedno za stol i dogovore se što je najbolje za naš narod i jedinu nam Hrvatsku…“ Izjava je to koja je ostala visjeti u zraku, te je u međuvremenu isparila, no ideja je ostala na životu…

Tako su sjedanje za stol i velika koalicija, sve izgledniji i po svemu sudeći – jedina realna opcija nakon idućih parlamentarnih izbora. Nikada do sada politička scena nije bila do te mjere uzdrmana, kao što je to trenutno slučaj, a ta politička nestabilnost i urušavanje dualizma, načeli su ono od čega hrvatska javnost, znajući za pozadine političkog djelovanja dviju najvećih stranaka, sasvim, opravdano strahuje – a riječ je o velikoj koaliciji.

A da se velika koalicija već nazire, nakon HDZ-ova debakla na europskim izborima sa četiri osvojena mandata, naslutio je i ugledni odvjetnik, Željko Olujić. ‘’Plenković i njegovi spremaju veliku koaliciju sa SDP-om. Te dvije stranke su zajedno skupile 40 posto, pa će ucijeniti narod tako da se ne može sastaviti vlast. Plenković na čelu HDZ-a i vlade, nije Hrvatskoj donio ništa. On je samo narodnim novcem plaćao gubitke, a ako se ujedine HDZ i SDP, neće propasti samo HDZ, već i hrvatska neovisnost’’, izjavio je Olujić.

A da je Plenković otvorio gotovo širom vrata za veliku koaliciju, potvrdilo je i nedavno glasanje o novim, rekonstruiranim ministrima, koje su podržali i bivši SDP-ovci, Siniša Varga i Milanka Opačić, koja je, podsjetimo, do unazad nekoliko godina slovila za desnu ruku aktualnog predsjedničkog kandidata, Zorana Milanovića. A s njim, kakve li slučajnosti(!?), kave ispija Plenkovićeva desna ruka, Vlado Šeks, agitirajući za njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima. Njegova pobjeda bi Plenkoviću jamčila opstanak na čelu stranke i Vlade, daleko jednostavnije, negoli da Kolinda Grabar-Kitarović zavlada Pantovčakom u posljednjem mandatu.

I Franjo Gregurić za veliku koaliciju

Osim Opačić, koja je podsjetimo bila i v.d. predsjednica SDP-a po odlasku Zorana Milanovića, Plenkovićevu vladu podržao je i SDP-ov nekadašnji župan, Zdravko Ronko, ali i Milanovićevi kadrovi, Mario Habek i Tomislav Saucha, nekadašnji šef Milanovićeva premijerskog ureda. Ta potpora Milanovićevih bivših kadrova Plenkovićevoj vladi, izazvala je negodovanje u SDP-ovim redovima, kojima je protutnjala priča da bivši premijer vodi pregovore i s Opačić, o mogućoj potpori za predsjedničke izbore.

Također se može razmatrati kao iznimno znakovito i to, što se Milanović, zapravo, nije konkretno ogradio od svojih nekadašnjih suradnika po pitanju potpore HDZ-u, a što se od njega, kao predsjedničkog kandidata SDP-a, očekivalo. I baš u to vrijeme, dok je u Partiji počelo ključati zbog „Zokijevih pulena“, u javni je prostor izašao Franjo Gregurić, bivši hrvatski premijer, kazavši da se zalaže za veliku koaliciju.

‘’Zagovornik sam velike koalicije i ne razumijem tu tvrdoglavost da nitko ne želi ni sa kime sjesti i razgovarati. Mnogi tvrde da je to nemoguća misija, a ja i dalje mislim da bi velika koalicija bila korisna za Hrvatsku’’, kazao je Gregurić, pozivajući se naNjemačku u kojoj velika koalicija uistinu funkcionira, pa mu nije jasno zašto ne bi mogla i kod nas. Osobito stoga što je u Hrvatskoj uistinu djelovala Vlada nacionalnog jedinstva, kao prva velika koalicija nastala zbog ratne opasnosti koja se nadvila nad Hrvatsku.

Ni SDP ni HDZ neće imati 76 mjesta u Saboru

No, je li Gregurić ovu temu načeo slučajno, ili se i on proklamira u Plenkovićeva trbuhozborca koji testira spremnost i bilo nacije za ovaj veliki korak u koji bi se moglo krenuti nakon predsjedničkih izbora. Naime, u kampanji prostora za suradnju nema, tada je na djelu igrokaz u kojem se politički oci sukobljavaju. No, kada se kampanja privede kraju, započinje predkampanja za parlamentarne izbore, a kako za sada stvari stoje, rezultati tih izbora mogli bi dvije velike stranke primorati na – veliku koaliciju.

Bacite li oko na posljednja istraživanja rejtinga političkih stranaka od konca srpnja ove godine, popularnost HDZ-a i SDP-a je gotovo zjednačena. HDZ-ov rejting je 24,2, a SDP-ov 21,4 posto, prema Crobarometru, dok se ostale stranke vrzmaju oko izbornog praga. Primjerice, lista Mislava Kolakušića, koja je prema srpanjskom istraživanju u padu, uživa 6,7 posto potpore, Most i Živi zid, ali i nova stranka kojoj je temelje udario Pernar, ispod su izbornog praga, što je pokazatelj da građani više ne vjeruju u – prosvjedne stranke.

S druge, pak, strane, ni Beljak nije uspio oživjeti HSS, kao što je najavljivao, pa bi ih parlamentarni izbori mogli izbaciti iz političkog života u Saboru. Bez „parlamentna“, ostaje i Bandićeva stranka, a ništa bolje ne stoje niti ostale opcije koje se građanima samostalno nude. Dakle, siguran prolazak u parlament imaju samo SDP i HDZ, međutim, problem nastaje onoga časa kada se spozna da ni jedna od tih stranaka nije u stanju dobiti više od 50 posto glasova, odnosno 76 mjesta na Markovom trgu. Istodobno, ni najavljivane koalicije koje su se prezentirale kao prijetnja velikim strankama, ne djelu ju kao opcije koje bi imale ozbiljan potencijal…

Sve ostale političke opcije – irelevantne

Primjerice, Amsterdamska koalicija, koja je obećavala, osula se nakon europskih izbora. Neovisni za Hrvatsku su se također raskolili, a veliko je pitanje imaju li Hrvatski suverenisti, bez Ruže Tomašić, ikakvu težinu, baš kao što ni Plenkovićevi koalicijski partneri HNS i HSLS, nemaju baš nikakvu težinu na političkom tržištu. Sve i da se ponovi rezultat s europskih izbora, Amsterdamska koalicija u suženom sastavu, ali i suverenisti, mogli bi u Sabor ući s par mandata, ali šanse za slaganje stabilne većine s bilo kojom od dviju velikih stranaka – nisu izgledne. Štoviše, čini se kako će se daleko važnija bit ka voditi oko osmero manjinaca.

Šanse da prežive kao parlamentarne opcije, smiješe se tek IDS-u i tek eventualno Bandiću i Čačiću, ali u slučaju da dođe do velike koalicije, sve će ove opcije, zapravo, biti – irelevantne. Prostora za liberale također je teško pronaći, iako se HSLS pokušava osvježiti, no pitanje je koliko će za to biti vremena. Pametno ide u smjeru kakvoga je svojedobno doživio Orah, dok je HNS sam sebi propisao sudbinu, kada je pristao na suradnju s Plenkovićem, temeljem koje je razočarao birače.

Isprika koju je nedavno potencijalni novi šef stranke, Matija Posavec, ponudio biračima, označila je uvertiru u sukobe unutar ove strančice, u kojoj očito ni sami ne znaju što učiniti za opstanak na vlasti, a njihova sudbina mogla bi stići i bivše im kolege iz Glasa, koji nema dovoljan izborni potencijal. Jasno je, dakle, da Gregurić, govoreći o velikoj koaliciji, ne priča u prazno, jer to je jedina opcija koja je ostala i jednoj i drugoj stranci.

Plenkovićeva politika gubljenja rejtinga

HDZ je, očigledno, ostao sam, a Plenkovićevo sumanuto guranje stranke u politički centar, te otklanjanje desnice, rezultirali su padom rejtinga i osvajanjem samo četiri trivijalna europska mandata. Ono što je Plenković u svojem neuspjelom pokušaju vođenja države i stranke uspio, svakako je kirurško odstranjenje potencijalnih HDZovih koalicijskih partnera koje je Karamarko svojedobno mudro objedinjavao u Domoljubnoj koaliciji, dok s druge strane proizlazi da i ljevica s kojom bi SDP eventualno ulazio u ozbiljne političke paktove – ne postoji.

Naime, Start, Radna fronta i sve ostale opcije, prestale su biti atraktivne i prije ngo što su dobile priliku da vladaju i bilo što poduzmu. Podatak u formiranju velike koalicije nije zanemariv, činjenica je da se Plenković nedavno iz Bruxellesa vratio podvijena repa, ostajući bez funkcija, za koje je i osobno lobirao, no taj premijerov pothvat otkrio je da se on uvelike oslanja na politiku kakvu provode europske velesile, poput primjerice, Njemačke u kojoj djeluje – velika koalicija.

Plenković ne spada u skupinu političara koji bi imali nešto protiv velike koalicije, on spada u skupinu debelokožaca koji se bore za vlastite interese – uostalom i prije ulaska u HDZ surađivao je i s Josipovićem i s Pusić, pa stoga ne iznenađuju glasine da je baš on predvodnik ove suradnje, kojoj se Bernardić – javno opirao. No, onaj tko vjeruje političarima, može se opisati kao teški naivac, pa i ovo Bernardićevo javno opiranje valja uzeti s dozom rezerve… Primjerice, nedavno su SDP-ovci s priličnom dozom respekta progovarali o ministru Božinoviću, a srdačno su primili imenovanje novog ministra vanjskih poslova, Grlića Radmana.

S velikom koalicijom u ‘bolje sutra…’

Velika koalicija, zapravo, je posve prirodan nastavak onoga što se u hrvatskoj politici događa – obje su stranke poniknule iz iste Partije, a Plenković se ionako sve intenzivnije trudi približiti svoj HDZ – Berinoj Partiji. Ta, nisu li nedavno zajedničkim snagama izglasali ratifikaciju Istanbulske konvencije? HDZ i SDP se ionako lako dogovore da se ne dira u njihove visoke plaće, a kompromis uspjevaju postići i kada je u pitanju promjena Izbornog zakona, ali i sve ono što bi, eventualno, dovelo u pitanje – njihove debele kože…

Stoga je samo pitanje dana i trenutka, kada će udruženi, zajedničkim snagama i vođeni Ćaćinom mantrom, povesti Hrvatsku u bolje sutra, dakako ne naše, nego njihovo i njihove djece…

7dnevno