Uvod u „školu za život“: Čik, Franjo, čik... Ljuljaj!

Pin It

Delija Momo „angažovan“ je g. 1994. u RSK, a angažiran g. 2019. u RH

Uskoro nas očekuje početak školske godine eksperimenta s dalekosežnim posljedicama tzv. „škole za život“ u režiji inkluzivne vlade Andreja Plenkovića. Škola za život smišljena je diverzija prema hrvatskoj budućnosti.

Sjećam se i Šuvarove inačice škole za život. Rezultat je njegove „reforme“ bio i ostao katastrofalan – srezano je nekoliko naraštaja Hrvata, ukinuta je razina znanja dotad provođena u srednjoškolskoj populaciji. I danas se osjeća intelektualna rupa naraštaja zahvaćenih „šuvaricom“.

Inačica republičkog sekretara Stipe Šuvara naših je dana nametnuta ministrica Blaženka Divjak. Ona je, za razliku od davnog ideološkog prethodnika, zahvatila još dublje. Predmet njezina nepotrebnoga i skupoga eksperimenta spušten je u osnovnoškolsko obrazovanje i preodgoj hrvatske djece. Ne znam sve negativne posljedice „škole za život“, ali znam da u školu za život ulazi sljedeća priča. Naime, kaj. Kulturno umjetničko (ili „umetničko“?) društvo Zvuci Banije iz Jabukovca organizira Treću dječju smotru folklora zakazanu za 7. rujna, dva dana uoči početka „škole za život“.

Lekcija iz prave škole za život

Na dječjoj će smotri sudjelovati HKUD Mošćenica, SKD Prosvjeta iz Maloga Gradaca, SKD Prosvjeta iz Vrginmosta, KUD Šarenica iz Prijedora, KUD Đerdan iz Banje Luke i FUG Motaički vuk iz Srbca. Vjerujem da će sve proteći kulturno, umjetnički i na dobrobit pozvane djece iz Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine. Istina, bilo bi još ljepše da su „Zvuci Banije“ ugostili dječje sekcije kud-ova iz Austrije i Mađarske, ili barem samo iz Gradišća, pa manifestaciju obilježile i sa slovenskim i talijanskim dječjim kudašima, ili onima iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, primjerice, vukovarskom djecom ili onom iz Ljubuškoga, Gruda, Širokoga Brijega..., a svakako ne bi pogriješili da su pozvali i djecu „radnika na privremenom radu u inozemstvu“ od Njemačke do Kanade i od SAD-a do Novoga Zelanda. Tako bi se izbjegle asocijacije na novo širenje „jugoslovenskoga bratstva i jedinstva“, ili asocijacije o potrebi ujedinjenja „okupirane“ RSK s RS, ujedinjenje koje je otpuhala Oluja, zbog čega ju Srbija službeno u nazočnosti Pupovca naziva „pogromom srpskoga naroda“ i „okupacijom RSK“.

Po završetku programa KUD Zvuci Banije poziva djecu „na zajedničko druženje i zabavu. Za dobro raspoloženje pobrinut će se Momo Stanić i Muppet show band“. E, tu sad dolazimo do lekcije iz prave škole za život. Nazočnoj će dječici trebati objasniti tko je Momo Stanić. Budući da imam jakih razloga sumnjati kako će tu jednostavnu lekciju održati ministrica Divjak, još manje ministrica Obuljen-Koržinek, a ponajmanje faktor stabilne nestabilnosti Pupovac, prenijet ću što mi o Momi kažu hrvatski branitelji s Banovine. Iz prve ruke i iz arhivske građe.

Momo je bio delija u RSK

Momo je glazbenik koji je ustao protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku. Imao je i band pod imenom „Dodir“, a vodio je i službeni vojni orkestar 39. banijskog korpusa okupatorske Srpske vojske krajine. Kakav mu je repertoar? Bože sačuvaj! Braća u oružju, više manje za dom opredijeljeni, poslaše mi nekoliko fotografija i linkova, koje ću po vlastitom izboru podijeliti s čitateljima, da mi savjest bude mirna. Uglavnom, Momin repertoar širio je mržnju, veličao postignuća velikosrbijanskoga etničkog čišćenja, međuetničku netoleranciju, prijetio Hrvatima, poručivao im da se nikad ne će vratiti na Banovinu, izazivao mržnju prema Hrvatima... Njegovo pak angažiranje ove godine, 2019., na manifestaciji koja okuplja djecu primjeren je kompliment školi za život kakva nigdje na svijetu ne postoji. Ne znam je li Momo još na platnoj listi Srpske vojske Krajine. Ne znam je li protiv njega i njegova šovinističkoga ratnohuškačkoga orkestra ikad podignuta optužnica, ali znam da postoji poveznica koja ga je, sukladno pedagoškom kriteriju „izvrsnosti“, kvalificirala za uvodni nastup „škole za život“. Evo te poveznice.

Angazovanje Mome 1994jpg

Angažovanje Mome 1994.

Molim sve roditelje hrvatske dječice koja će nazočiti Smotri, i one čija će djeca ove godine ući u ralje „škole za život“, da svakako nekoliko puta preslušaju samo ovu, jednu jedinu od mnogo više Mominih „pesama“. Dragi roditelji, kad preslušate – odlučite hoćete li poslati svoju djecu Momi na „druženje i zabavu“. Valjda ne smatrate da je Momo dobar izbor za ulazak u školsku godinu 2019./2020.? Ako ste još u dvojbi, pokušajte doznati što o toj usporednici misle hrvatsko pravosuđe, Vlada, Sabor i Predsjednica? Ili, ne misle, već samo glume da nešto misle? Uklapa li se Momin nastup u hrvatsku kulturnu, unutarnju i vanjsku politiku, ili u politiku vlade RSK u „rasejanju“? Napokon, čija je Banovina? Srpska ili hrvatska? Konzultirajte se dakle što prije s nadležnom ministricom, ili s ministrom unutarnjih poslova, ili s ministrom branitelja, ili s DORH-om, ili s braniteljicom dječjih i onom ostalih ljudskih prava, ili s institucijama i udrugama za to isto, ili (last but not least) s nadležnim „zaštitnikom“ srpskih manjinskih prava u Hrvatskom saborom. Oni će sigurno znati precizno detektirati o čemu je riječ i mjerodavno „valorizirati“ taj kulturno-prosvjetni događaj.

Momo, naime, nije „bilo tko“, on je u RSK bio faca. Delija. Jedan od dokumenata dokazuje kako je Momin angažman 1994. Srpska vojska Krajine smatrala „vojnom tajnom – poverljivo“ kad je njegov „orkestar 'Dodir'“ planirala „za angažovanje istog u decembru 1994. godine i januaru 1995. godine“. I to diljem okupirane Banovine. Bio je, dakle, važan i čimbenik podizanja borbenoga morala pobunjenim teroristima, dragovoljcima iz Srbije i BiH, arkanovcima, šešeljevcima i onima koji su još nosili odore okupacijske JNA.

Grupa Dodir u uniformi teroristicke vojske srpske krajine

Grupa Dodir u uniformi teroristicke vojske srpske krajine

„Pa da vidiš kako braća Srbi biju“

I dok se u nekim dijelovima Hrvatske zabranjuju nastupi hrvatskih branitelja glazbenika, na primjer Marka Perkovića u FTPuli, srpski okupatorski vojnici slobodno „pevaju“, da stvar bude gora – hrvatskoj djeci i probranim gostima iz inozemstva, naime, kud-ovima na genocidu stvorene Republike srpske.

„Od mora do Kostajnice, od Petrinje do Gline žive samo Srbi i Srpkinje fine“, pjeva Momo. Gospođo vrhovna zapovjednice - što je ovo, ako nije četnički tip fašizma? Ili je Momino ukazivanje danas sukladno politici dogovorenoj s „europskim Vučićem“, koji je u Momino zlatno doba također po Banovini širio fašizam? Što o tome kažu „novi“ predsjednički kandidati? Uglavnom frfljaju ili šute, pa čak i oni koje mediji lažno svrstavaju u desnicu.

„Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako Krajišnici biju!“ Pitanje za ministre Medveda i Krstičevića glasi: Hoćete li dići glas u Vladi protiv dvostrukih mjerila, jednih koja su negativno diskriminirajuća prema hrvatskim braniteljima, i drugih, koja su (poput izbornoga zakona) „pozitivno diskriminirajuća“, prema srpskoj manji i okupatorima u njezinim redovima. Žao mi što moram pitati i ovo: Je li je Franjo Tuđman ili neki inkluzivirani „Krajišnik“ (bio) vašim vrhovnim zapovjednikom? A za Obuljen-Koržinekovu pitanje glasi: Kakva se to kulturna politika provodi na bivšem okupiranom području: tuđmanovska ili miloševićevska, hrvatska ili srbijanska?

„Čik, Franjo, čik dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!“ Pitanje za ministricu Divjak – spada li ova refren-lekcija u „kurikulum“ povijesti ili u „vaspitanje“ bratstva i jedinstva na srbijanski način? Je li tu riječ o obveznom, izbornom ili fakultativnom predmetu? O terenskoj nastavi? Ili o slobodnoj aktivnosti? Što ste, „mlogo“ napredna ministrice, naučili za život iz posljednje srbijanske agresije na Hrvatsku i jeste li to što ste naučili ugradili u „školu za život“?

Pupovcu Zlatna arena, nadmašio je Šerbedžiju

„Gospodine Franjo skini naočale, videt ćeš i bez njih da s nama nema šale!“, šiša dalje Momo. Pitanje za koalicijskoga partnera Plenkovićeve stabilne većine, pravdoljubivog Pupovca (tko je ubio dr. Šretera, kada, gdje i zašto?), glasi ovak: Što ste kao „urbani“ učinili da „ruralni“ ratni huškači poput sirotog sirovog Mome odgovaraju i preuzmu na se „individualizaciju krivnje“ (S. Mesić)? Ništa, znam. Ali zato danas, kao čimbenik vlasti, na maratonskoj tiskovnoj konferenciji pretvorenoj u već više puta ponovljen dramuletić, kažete: „Za nas 'Za dom spremni' ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu drugu konotaciju osim pozdrava ustaške države Hrvatske“. Spada li Momo u „slobodoljubive Krajišnike“ koji su se suprotstavili „ustaškoj državi Hrvatskoj“? Je li Momin orkestar poražen ili je okupiran?

„Mi smo gospon Franjo ovde Srbi pravi, svima nam se sija kokarda na glavi“ – ne odustaje estradni umetnik Momo, kak je krenulo, moguće i budući predsjednički kandidat. Pitanje za kompletan inkluzivno-oporbeno-odnarođeni režim - mislite li hrvatskom narodu malo-pomalo zakucati ili samo žigosati kokardu na glavu? Je li četnik najpogodnija osoba za otvaranje nove školske godine na bilo kojemu dijelu Republike Hrvatske? I je li kokarda i dalje legalna, zakonita i dopuštena u Republici Hrvatskoj?

Pupi

Hoće li itko preventivno djelovati i spriječiti Momin nastup i druženje s djecom s obzirom na njegove prethodno počinjene zločine iz mržnje, dijelom opjevane i u navedenoj „pesmi“? Tko će organizirati tiskovnu konferenciju zbog ovoga kulturološko političkoga šoka koji se sprema na Banovini, onako kako SDSS organizira tiskovne konferencije, a jednu neprobavljivo teatralnu održao je i danas s bradatim Pupovcem u glavnoj ulozi odigranoj za Oscara, da ne pretjeram, barem za pulsku Zlatnu arenu za najbolju manjinsku ulogu. I bez masnoga šešira nadmašio je Radu Šerbedžiju!

Kako bi rekao Pupovac – nama je dosta!

Kako navodi JuL: „Pupovac je rekao da ne isključuje mogućnost da se zbog 'opsesivne mržnje prema Srbima' ponovi povijest, aludirajući na razdoblje za vrijeme Nezavisne države Hrvatske te da će zbog aktualnog razvoja događaja u Hrvatskoj obratiti međunarodnim institucijama“. Vau! Tučnjavu hrvatskih građana u nekoj seoskoj gostionici, koja mu je poslužila kao povod, treba osuditi i riješiti redovnim putem, a ne internacionalizacijom od muhe raditi slona. Pritom ne treba gubiti iz vida da se zbog razvitka i obnove opsesivne mržnje prema Hrvatskoj ne isključuje mogućnost nove pobune i pokušaja uspostave RSK. SDSS je na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama tiskovnom konferencijom uvaljala Hrvatsku u totalitarni kontekst. I taj dramuletić je postao udarna vijest dana, a ne ukop 294 žrtve jugokomunističkoga režima. Uključila se i HTV, prednost je dala Pupovčevoj monodrami. A N1 cijeli dan reprizira Pupovca. Ludilo.

Angaziranje Mome 2019jpg

Angažiranje Mome 2019.

Ako je komu promaknulo, ponavljam poveznicu najpoznatijega hita Mome Stanića koji je za tamo daleku otadžbinu bio spreman, za hrvatski dom nespreman, a kad se je i je li se promijenio, nitko ne zna. Roditelje molim i upozoravam da tu poveznicu ne aktiviraju auditivno pred djecom dok se ne konzultiraju sa spomenutim mjerodavnim dužnosnicima, dakako, RH, a ne RSK.

Ugodno slušanje Momina hita želim posebice inkluzivnoj vladi na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, koji im je ukrao Pupovac, ako dramulet nisu dogovorili na „užem kabinetu“. Velikosrpski totalitarizam, danas ga je na ukopu spomenula i Predsjednica države, na bivšem okupiranom području Hrvatske počinio je strašne zločine iz mržnje, „širenja mržnje“ i „međuetničke netolerancije“ (M. Pupovac). Ali zločini toga totalitarizma, po uzoru na komunističke, nisu u prvom planu. Preživjele žrtve srbijanskoga fašizma, danas moraju slušati „muzičare“ vojnog orkestra terorističke Srpske vojske krajine. I da citiram Pupovca iz spomenutog dramuletića: „Nama je dosta!“.

Nenad Piskač/hkv.hr