Antifašistička ofenziva iz istočnog susjedstva

Pin It

Svečana obljetnica u Varšavi pokazala je da su nedemokratski istočni režimi i njihove ideologije presvučene antifašizmom ipak pročitana priča. Ali stalna hrvatska defenziva prema kampanji iz susjedstva pokazuje da je hrvatske institucije još nisu pročitale. I da su one najveći hrvatski problem. A ne ni fašizam kod kuće, niti priprosta i prozirna "antifašistička" kampanja u susjedstvu

Obilježavanje 80. obljetnice Hitlerova napada na Poljsku, kojim je započeo 2. svjetski rat, odaslalo je značajne poruke. Uzvanici u Varšavi bili su predstavnici država članica NATO-a i država partnera, čime je NATO predstavljen kao savez za obranu Europe, ne samo u teritorijalnom, već i u vrijednosnom smislu.

A zbog takvog formata bez pozivnica su ostali danas najglasniji pronositelji istočne varijante antifašizma (koji se svodi na zamaskirani komunizam) i detektori fašizma u Europi: ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov srbijanski politički brat Aleksandar Vučić. Time je ujedno Zapad postavio granicu temeljnoj naraciji nove Putinove imperijalne politike, naraciji o velikoj ruskoj pobjedi u 2. svjetskom ratu, prema kojoj je Staljinov Sovjetski Savez svojom Crvenom armijom oslobodio Europu, što Putinu danas gotovo nameće obvezu da i dalje "čuva" Europu od neofašističkih inačica.

A neofašizam se dakako nalazi uvijek ondje gdje Putin ili njegova braća u pravoslavlju, poput Aleksandra Vučića, trasiraju svoje velikodržavne interese: od Poljske i Ukrajine do Hrvatske, Crne Gore ili Kosova.

Poruka svečane obljetnice u Varšavi jest da oslobađanje ne podrazumijeva samo teritorij, već i demokratske države i slobodne ljude. I dakako, naljutila je Vladimira Putina i Aleksandra Vučića. Osobito ih je zaboljela vidljiva prisutnost hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Jer u današnjem regionalnom maršu srpskog velikodržavlja, kao i bošnjačke panislamističke opcije, hrvatska je predsjednica personifikacija nadirućeg fašizma. Pa čak i kod premijera Plenkovića primjećuju fašistička skretanja.

No umjesto analize sadržajnog besmisla te velike antifašističke ofenzive iz istočnog susjedstva, zanimljivo je pogledati: tko nam to govori?

Srpsku ekipu predvode Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i kao džoker za posebne prigode Aleksandar Vulin. Predsjednik i najmoćniji čovjek Srbije Aleksandar Vučić učio je politiku kao šegrt četničkog vojvode Vojislava Šešelja, koji je u velikosrpskom ratnom pohodu na Hrvatsku i BiH služio kao paravojna poveznica između JNA i politike Slobodana Miloševića. Velikosrpski ratni pohod od 1991. do 1995. sadržavao je tipične elemente naci-fašizma: priču o ugroženosti Srba kao povod za agresiju, ideologiju krvi i tla kao opravdanje za osvajanja, mitomaniju o vlastitoj veličini (nebeski narod), etničko čišćenje i zatiranje kulturnog nasljeđa na etnički očišćenim "srpskim" teritorijima. I tradicijsku kulturu laži, koju je lijepo i s ponosom uobličio i "otac nacije" Dobrica Ćosić. Vučić je bio mladi, ali vrlo vatreni dio projekta.

Pragmatični savez

Ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik vlade Ivica Dačić u to je vrijeme bio prvi šegrt (glasnogovornik) operativnog šefa velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića. A ministar obrane Aleksandar Vulin politički je ponikao pod krilom generalštaba JNA i Mire Marković-Milošević u Pokretu za Jugoslaviju, dok je ta JNA u ime tekovina revolucije sravnjivala sa zemljom hrvatske gradove i sela, osvajajući prostor za veliku Srbiju i kasnije nastavila djelo u BiH. Do danas nisu odustali od ostvarenja velikodržavnog srpskog projekta.

Sarajevska antifašistička ekipa ne zaostaje u demokratskoj legitimaciji. Prije nekoliko tjedana sam pisala o demokratskoj legitimaciji bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, nakon što je otvorio antifašističku paljbu po hrvatskoj predsjednici. Da podsjetim ukratko: gospodin Džaferović je devedesetih bio glavni operativac Alije Izetbegovića za koordinaciju sunitskih mudžahedina i iranske revolucionarne garde s bošnjačkim oružanim snagama, na prostoru na kojem su se tada dogodile prve džihadističke dekapitacije na europskom tlu nakon pada Osmanskog Carstva.

Ovih se dana, brizi za nedemokratsko skretanje Hrvatske krajnje primitivnim "esejističkim" napadom (časopis STAV) na hrvatsku predsjednicu pridružio i Faris Nanić, nekad vidljiviji član Izetbegovićeve stranke SDA u Hrvatskoj. Demokratska legitimacija F. Nanića je također impresivna: u vrijeme rata je bio šef zagrebačkog ureda i član uprave islamističke agencije TWRA, koju je osnovao stari prijatelj Alije Izetbegovića, sudanski liječnik i radikalni islamist El Fatih Hasanein, a koja je nakon 11. rujna 2001. stavljena na listu terorističkih organizacija. I popis suradničke gospode je impresivan: Osama bin Laden, radikalni šeik Omar Abdel Rahman, Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Alija Izetbegović, Džemal Merdan... i dakako Faris Nanić. To je ekipa koja je uvezla radikalni islam u BiH i šire na Balkan.

U pragmatičnom savezništvu s beogradskim drugarima iz istog se miljea danas šalju ilegalni migranti na hrvatske granice i u Europu. Dok istodobno "strahuju" od porasta fašizma u Hrvatskoj.

Svečana obljetnica u Varšavi pokazala je da su nedemokratski istočni režimi i njihove ideologije presvučene antifašizmom ipak pročitana priča. Ali stalna hrvatska defenziva prema kampanji iz susjedstva pokazuje da je hrvatske institucije još nisu pročitale. I da su one najveći hrvatski problem. A ne ni fašizam kod kuće, niti priprosta i prozirna "antifašistička" kampanja u susjedstvu.

Višnja Starešina/SD