Pater Ike o zločinima u Domovinskom ratu: Sramota je živjeti, a nešto ovakvo ne znati

Pin It

Image result for pater ike mandurić

– Branitelji i Domovinski rat nisu dovoljno dostojanstveno tretirani. – Dakle, poniženi smo!

– Državne institucije ne ulijevaju povjerenje, i ne pokazuju sluh za vitalna pitanja nacionalnog identiteta. – Dakle, nemamo nikoga!

Postoje zločini koji su preteški za uobličavanje u riječi, a sama pomisao da ih je itko mogao počiniti ledi krv u žilama.

Jučer smo pisali o jednom takvom zločinu s Ovčare, ubojstvu Ružice Markobašić i njezina nerođena djeteta. Naime, Ružicu je srpska vojska ubila u šestom mjesecu trudnoće ispalivši joj metak u trbuh, a zatim, prema svjedočanstvima, i cijeli rafal u utrobu s djetetom.

Bila to osveta nad nevinom ženom i djetetom jer je njezin suprug Davor Markobašić bio prvi Vukovarac koji je obukao odoru hrvatskog policajca u Raktiju, slavnih Tigrova iz kojih je nastala 1. gardijska brigada.

Najstrašniji zločin Ovčare – Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće

O tome zašto se o ovom, ali i mnogim drugim slučajevima, javno ne progovara, kao i zbog čega se to ne čini, na Facebooku je svoj stav iznio pater Ike Mandurić. Njegov status prenosimo u cijelosti:

“Zašto ljudi u Hrvatskoj znaju toliko malo (ili nimalo) konkretnih priča o strašnim zločinima koje su činili srbo-četnici nad Hrvatima, pa čak i o samom Domovinskom ratu; o velikim bitkama, o svojim herojima Domovinskog rata? A da ne govorim o političkoj situaciji u kojoj se nalaze Hrvati BiH.

Ako mislite da se odgovor krije u činjenici da mediji i udžbenici ne govore dovoljno o tome, varate se. Razlog je zapravo psihološke naravi, ali očito vrlo težak.

Postoje razna iskustva i događaji o kojima čovjek ne može govoriti. Neke teške traume, nelagodne situacija, neke ogromne nepravde koje nadilaze našu moć integriranja tih događaja u stvarni život. Takve događaje potiskujemo i izbjegavamo čuti pa i znati. Ne možemo se suočiti s njima, jer bi nam stalno vraćanje i gledanje u njih dovodilo pred pitanje o smislu svega, i teško bi, vraćajući se iz takvih uvida, sačuvali bilo kakvu nadu. Nemogućnost da takve situacije opravdamo nekim smislom, uništila bi nas.

U tom smislu mi imamo potrebu bježati od prisjećanja i otkrivanja novih teških priča iz Domovinskog rata. Jednostavno se preteško nositi s nekim konstatacijama koje bi se dodatno produbile do neizdrživosti. To su barem ove:

– Ratni zločinci nisu kažnjeni. Što više, nisu ni gonjeni. – Dakle, zanemareni smo!

– Hrvatski narod nije dobio satisfakciju: život se u Vukovar i Baranju nije vratio kako bi trebao. – Dakle, izdani smo!

– Branitelji i Domovinski rat nisu dovoljno dostojanstveno tretirani. – Dakle, poniženi smo!

– Državne institucije ne ulijevaju povjerenje, i ne pokazuju sluh za vitalna pitanja nacionalnog identiteta. – Dakle, nemamo nikoga!

Uz sve ovakve činjenice ponovno i ponovno se vraćati na stradanja, vrlo je teško. To je barem moj razlog zašto i sam imam velikih poteškoća suočiti s ovom stvarnošću. To je također i razlog zašto se branitelji teško nose sa svojim sjećanjima. Oni ipak ne mogu odmaknuti pogled od vlastitih iskustava. Ali i cjelokupna javnost ima tendeciju odvraćanja pogleda od svih ovih činjenica.

Da bi čovjek, na primjer, mogao pročitati jednu ovakvu dramu kakva je ovdje opisana, morao bi se, nakon što je pročita, imao gdje vratiti: u pravdu koja je zadovoljena, i u kojoj se živi. Inače, kad je, iz ovog ambijenta, Hrvatske koja je daleko od pravde i vlastitog dostojanstva, pročitamo, otvore nam se vidici kako nam je država jadna. Tako da, čim dođemo do polovice ovakvoga teksta, naslutimo što bi nam se moglo dogoditi, te smo prisiljeni odustati.

Rezultat toga je da vrlo malo znademo. Čuvamo ono malo snage i optizmizma, ono malo ponosa, da nas sramota ne ubije. Da ne umremo od srama.

Doista, da se više ne bi ovako skučeno i sputano suočavali s našom prošlošću, sve to se hitno mora promijeniti. Moramo naći mehanizme da prisilimo sve institucije da učine sve ono što se moralo već davno učiniti, da se stvore uvjeti da Hrvat napokon s optimizmom i ponosom prione u čitanje i proučavanje svetog Domovinskog rata u kojem je rođena ova naša Hrvatska, i s poštovanjem prouči svaku teško dramu – kao što je, na primjer, i ova.

Ja osobno doista nisam siguran da u vrhu hrvatske politike itko razumije ovaj problem, a da se njime može i baviti. Na to imam pravo, čak ako se i varam. I svi drugi koji osjećaju isto. I tako će biti sve dok se doista stvar vidno ne promijeni.

Tek jedna stvar, prije konačnog rješenja svih ovih problema, možda bi mi probudila nadu: kad bi državni vrh izrijekom pokazao da razumije ovaj problem, precizno ga definirao, te kad bi se uz to, u ime svih dosadašnjih vlada ispričao za sav ova nacionalna vladina zlodjela. Svih vlada do sada. Naravno, SPD-ovih daleko više više nego drugih (zločin tandema Milanović/Matić će se, ako Bog da, tek mjeriti i suditi), ali i svih dosadašnjih vlada. Kako prema Domovinskom ratu u RH, tako i prema Hrvatima BiH.

Uz to, i uz sve što se čini, Vlada treba hitno osnovati jedan novi institut: za braniteljska pitanja i Domovinski rat, koji će angažirati najbolje neovisne stručnjake, koji će onda argumentirano pritisnuti vladu, i prisliti je na poduzimanje potrebnih koraka kako bi se sve ovo riješilo. Ni jedno ministarstvo, koje je uvijek podložnije političkim trendovima i brzim promjenama, ne može napraviti jedan takav posao.

Takav institut bi se trebao baviti i promicanjem vrijednosti Domovinskoga rata. Treba bi imati svoj posebni mali HAVC – posve neovisan od lijevo-kulturnjačkih floskula, ali morao bi biti puno širi od toga. Osnivanje takvog instituta, u kojem bi bili angažirani najbolji stručnjaci, branitelji, psiholozi, sociolozi, povjesničari, umjetnici, zvučalo bi obećavajuće.

Potičem sve na malo žrtve i malo hrabrosti, i, ma koliko vam bilo teško, molim vas pročitajte ovu strašnu priču.

Sramota je živjeti, a nešto ovakvo ne znati.”

Zrinka Bertović/narod.hr