Dok Hrvatska europeizira Srbiju, Beograd ulazi u područje prirodnoga hrvatskog interesa i utjecaja

Pin It

U isto vrijeme dok se Hrvatska bavila navodnim europeiziranjem Srbije (nakon čijeg ulaska u EU Hrvatska ne bi dobila sigurnije okruženje, ali bi izgubila i ono malo vanjskopolitičkih prednosti u odnosu na Srbiju) Beograd je gradio snažne veze i kontakte na području srednje Europe koje je trebalo biti područjem hrvatskog interesa i utjecaja

Ideja o povezivanju država srednje Europe svoje korijene ima još u razdoblju srednjeg vijeka. Tada se stvaraju prve personalne i realne unije, Hrvatske i Ugarske te Moravije i Bohemije. Kulminacija povezivanja država srednjoistočne Europe bila je Poljsko-litavska Unija nastala 1569. godine. Radilo se o najvećoj državi tadašnje Europe na čelu koje je bila dinastija Jagelovića.

Reaktualizacija ideje o ujedinjenoj srednjoistočnoj Europi bila je međuratna koncepcija Međumorja koju je ponajviše promicala poljska inteligencija na čelu s poljskim državnikom Józefom Piłsudskim, a koja je uživala potporu Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. 

Potpora SAD-a i Velike Britanije koncepciji Međumorja bila je očekivana jer ova koncepcija nastaje u iznimno složenim geopolitičkim i sigurnosnim okolnostima jačanja s jedne strane nacional-socijalističke Njemačke, a s druge strane komunističkog SSSR-a. Međumorje (u nekim inačicama i Jugoslavija je trebala postati dio tog projekta) je trebalo predstavljati branu država srednjoistočne Europe protiv nacističke i komunističke opasnosti. Na kraju, plan Međumorja nije realiziran, a bojazni su se pokazale opravdanima jer su sve zemlje koje je Međumorje trebalo obuhvatiti bile okupirane ili od strane Berlina ili od strane Moskve. S obzirom na to da je ideja Međumorja nastala kao brana protiv njemačke i sovjetske dominacije, razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata razdoblje je stagnacije ove ideje s obzirom na pobjedu komunističkog SSSR-a.

Osnivanje Višegradske skupine

Ideja povezivanja srednje Europe ponovno je oživljena nakon raspada SSSR-a. U veljači 1991. osnovana je Višegradska skupina koju su činile Poljska, Mađarska i tada još Čehoslovačka. Višegradska grupa je osnovana s ciljem poticanja europske integracije članica te suradnje u područje energetike, ekonomije i obrane. Od navedenih država samo Poljska ima izlaz na Baltičko more, a niti jedna na Crno more i Jadransko more. Radi toga se reaktualizacijom ideje Međumorja može smatrati tek ideju Inicijativa triju mora koja je formirana u Dubrovniku u ljeto 2016. u poljsko-hrvatskoj suradnji.

Iako je Franjo Tuđman Hrvatsku geopolitički i kulturološki pozicionirao kao državu između Jadrana i Baltika, Republika Hrvatska, na žalost, nije se devedesetih godina priključila Višegradskoj skupini što se može shvatiti kao opreznost od novih integriranja nakon izlaska iz jugoslavenske federacije. Ta je činjenica nakon 'trećejanuarskog thermidora' 2000. bitno olakšala ponovno političko, geopolitičko, sigurnosno i duhovno-kulturološko reintegriranje u prostor bivše Jugoslavije. 

Umjesto integracije sa srednjom Europom – vezivanje uz balkansku nesigurnost

Ni nakon ulaska Hrvatske u EU Hrvatska nije učinila ništa kako bi se priključila Višegradskoj skupini, skupini zemalja s kojima dijelimo stoljeća zajedničke prošlosti, kulture, vjere i tradicije. Umjesto da se povežemo sa zemljama s kojima dijelimo zajedničku prošlost, a i u budućnosti imamo kompatibilne interese (zajednički nastup prema Bruxellesu, migracije, gospodarski, infrastrukturni i prometni projekti), Hrvatska je nakon 2000. pristala na geopolitičku ulogu tzv. lokomotive Zapadnog Balkana za EU. Ta uloga slabila je kapacitete za jačanje srednjoeuropske inicijative te je istodobno Hrvatska i dalje vezivala uz nesigurno balkansko okruženje. 

Više puta Hrvatska je otklonila neformalne pozive i signale za priključenjem Višegradskoj skupini. Najprije devedesetih godina, ali i nakon ulaska u EU. Dana 25. kolovoza 2014. na redovitom godišnjem okupljanju mađarskih veleposlanika u Budimpešti mađarski ministar vanjskih poslova Tibor Navrascisc izjavio je da bi vrijedilo razmotriti da se u Višegradsku skupini, kao "jedan od najuspješnijih regionalnih saveza", prime i Hrvatska i Slovenija. Slično je 2017. govorio i češki premijer Andrej Babiš. Hrvatska diplomacija nije, naravno, učinila ništa vrijedno spomena kako bi se priključenje Višegradskoj skupini realiziralo niti je adekvatno odgovorila na diplomatske probne balone u tome smjeru. Valjalo je, radije, odrađivati poslove Bruxellesa i Berlina oko priključenja "Zapadnog Balkana" Uniji, iako je svakome tko iole poznaje situaciju u državama ovoga područja jasno da one ne će ispuniti kriterije za članstvo u sljedećih 20 godina. 

Dok Hrvatska europeizira Srbiju, Beograd ulazi u područje prirodnoga hrvatskog interesa i utjecaja

Što je Hrvatska, osim tapšanja po ramenu, dobila od prihvaćanja politike "lokomotive"? Dobila je mentalni, kulturološki i geopolitički ostanak u balkanskome blatu. A u isto vrijeme dok se Hrvatska bavila navodnim europeiziranjem Srbije (nakon čijeg ulaska u EU Hrvatska ne bi dobila sigurnije okruženje, ali bi izgubila i ono malo vanjskopolitičkih prednosti u odnosu na Srbiju) Beograd je gradio snažne veze i kontakte na području srednje Europe koje je trebalo biti područjem hrvatskog interesa i utjecaja. Ne održavaju se danas sjednice hrvatske i mađarske, nego srbijanske i mađarske vlade, a na prošlotjednom sastanku država Višegradske skupine gost je bio nitko drugi nego - Aleksandar Vučić koji je dobio potporu država Višegradske skupine za ulazak Srbije u EU. 

Srbija danas ima snažnije veze i utjecaj u državama srednje Europe od Hrvatske. I pritom za to nisu krivi masoni, reptili niti nekakva urota protiv Hrvatske (dežurna opravdanja hrvatske desnice), nego je kriva nesposobnost, servilnost i stupidnost hrvatske diplomacije. Nisu, primjerice, Poljaci krivi za što za Srbiju imaju veće simpatije, nego za Hrvatsku. Krivi su hrvatski diplomati koji nisu Poljake upoznali s protukatoličkom mržnjom koja je sukus srpskoga nacionalizma. Krivi smo mi. 

Hrvatska povijest proteklih dvadesetak godina i na vanjskopolitičkom je planu povijest propuštenih prilika koje bi nam vrlo brzo mogle doći na naplatu. S visokim, visokim kamatama…

Davor Dijanović/direktno.hr