Europska prijestolnica kulture, korupcije i ruševina 2020.

Pin It

Kaži mi tko sjedi u prosudbenoj komisiji - i reći ćuti tko će dobiti nagradu! Politička nekorektnost političke korektnosti, lijevi liberalizam, korupcijski partijski euro-komunizam, ideološka zasljepljenost jednom istinom, “crvena zvijezda Heinekena”, površnost svijeta slika...

Nobelova nagrada za književnost oduvijek je bila vrlo upitna. Nasuprot toj kontroverznoj nagradi stoji, recimo, izbor iz nekadašnjeg vrhunskog bostonskog književnog časopisa “Partisan review” (nema veze s Titinima!). U njihovoj antologiji “Šezdeset godina velike književnosti iz Partisan Review” nalazimo izbor autora koji su objavljivali u tom elitnom časopisu: Walter Abish, James Baldwin, Samuel Becket, Saul Bellow, Italo Calvino, Albert Camus, Eleanor Clark, John Dos Pasos, Ralph Ellison, James T. Farrell, William Falkner, Franz Kafka, Doris Lessing, Bernard Malamud, Andre Malraux, Norman Manea, Mary McCarty, Daphne Merkin, Alberto Moravia, Amos Oz, Cynthia Ozick, Katharine Anne Porter, Isaac Rosenfeld, Philip Roth, Delmore Schwartz, Ignazio Silone, Isaac Bashevis Singer, Susan Sontag, Jean Stafford, Gertrude Stein, William Styron, Tatyana Tolstaya, Michael Tornier, Lionel Trilling, Robert Penn Warren.

Ovo vrlo zanimljivo društvo, kojim vidljivo dominiraju Amerikanci i Židovi, znatno su uvjerljiviji odabir od dobitnika Nobelove nagrade koja se dodjeljuje po ključu čudne političke korektnosti, bizarne društvene angažiranosti, suludog salonskog ljevičarenja, posve apstraktne humanosti (?) i zbunjujućeg anti-amerikanizma - a ne po istinskim literarnim vrijednostima.

No, poslije iritirajuće, bezvezne, pa i uvredljive Nobelove nagrade za Petera Handkea i njegovo anti-američko četništvo s “Pravdom za Srbiju” i Slobodana Miloševića, uslijedila je još bizarnija “nagrada” za vrhunski dilentatizam i upropaštavanje grada Rijeke. Riječ je o tzv. “Nagradi Melina Mercouri” kojom je posve devastirani i ruševni gradić Rijeka, to “najzapuštenije zagrebačko predgrađe”, za svoje napore u daljem potpunom samouništavanju, dobio 1,5 miljjuna EUR-a u sklopu priprema za tzv. Europsku prijestolnicu kulture 2020.!?!

Koja je logika nagrađivanja vidi se iz dodjele te “nagrade” prije godinu dana i Materi (Italija) i Plovdivu (Bugarska), koji su aktualne prijestolnice kulture. Dakle, to je tip klasične komunističke nagrade: daje se potrebitima! Tako su i Rijeka i Galway dobili tu nagradu za “dobre pripreme” događanja. Ta besmislica kad bi se prevela u sport zvučala bi otprilike ovako: “Titulu prvaka Engleske u nogometu za 2019/20. dobivaju svi klubovi engleske Premier League za dobru pripremu sezone”?! Možda su ugledni euro-birokrati mogli dati odmah nagradu i za iduće prijestolnice kulture - a to su Novi Sad (Srbija), Elefsina (Grčka) i Temišvar (Rumunjska). To je logika komunističkih “takmičenja”: svi koji su s nama dobivaju nagradu, a koji su protiv nas... bolje je da ih nema!

Povijest čudne titule Europske prijestolnice kulture pada u davnu 1985. godinu, kada ju je progurala glumica (!) Melina Mercouri, tadašnja grčka ministrica kulture (!). U početku su prijestolnice bile važna kulturna središta: Atena, Firenza, Amsterdam, Berlin, Pariz, Glasgow, Dublin, Madrid, Antwerpen, Lisabon, Stockholm, Weimar, da bi se od 2000. godine koncepcija bitno promijenila - u smislu podjele titule između više manjih urbanih središta kao što su: Avignon, Reykjavik, Graz, Lille, Cork, Patras, Stavanger, Essen, Pečuh, Maribor, Košice, Riga, Mons, Plzen, San Sebastian, Wroclaw, Aarhus, Paphos, Leeuwarden, La Valletta, pa sve do 2019. i aktualnih Matere i Plovdiva. Popis s imenima sve manjih gradova, govori nam da je za Europsku uniju to jedna potrošena tema, te da je, u stvari, riječ o egzotičnim kulturnim mrvicama. A blef se nastavlja s “nagradom” Melina Mercouri, unutar “nagrade” Europska prijestolnica kulture.

No, koliko god, kao i kod Nobelove nagrade, impresionira tek iznos nagrade, treba napomenuti da je tih 1,5 milijuna EUR-a ništa u usporedbi s “nagradama” koje su podijelili neki ugledni Riječani. Naime, Rijeka je u nekim krugovima proglašena “najkorumpiranijim gradom u Hrvatskoj”, a dijelom je to zasluga Američkog ministarstva pravosuđa, koje je pred koju godinu blokiralo tričavih 458 milijuna dolara, koje su izvukli bivši nigerijski diktator general Abacha, njegov sin Mohamed Sani Abacha, bliski suradnik Abubakur Atiku Bagudu, te njegovi dragi prijatelji talijanski milijarder Gabriele Volpi i Riječanin Damir Mišković.

Taj novac koji je nestao u Nigeriji trebao se oprati, između ostalog i kroz velebni projekt novog riječkog stadiona, hotela, trgovačkog centra, marine itd. na Kantridi. Naravno, sve je malo zastalo, jer je Gabriele Volpi, stalno na rubu zatvora, morao malo srezati svoje riječke planove. Sve je, za sada, završilo tako da je Mišković, nekako, uspio otkupiti Hrvatski nogometni klub Rijeku od svog šefa Volpija, pa je stadion Kantrida prepušten propadanju, a “Rijeka” igra svoje utakmice na pomoćnom igralištu, koje se pompozno zove “stadion Rujevica”.

Čudni su putevi Gospodnji! Kako za Nobelovu nagradu, tako i za Nagradu Melina Mercouri, te Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture i   korupcije 2020. Vjerojatno bi grad Rijeka mogao postaviti na ulaze u neslikovite kvarnerske ruševine natpis: “Izgubite svaku nadu vi koji ulazite - 2020.” Uz napomenu da je jučer, tamo dolje, otvorena izložba o višedesetljetnoj građevinskoj propasti velikog lokalnog kazališta “Teatro Fenice” (inače puno većeg od Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca - koje se također raspada u sklopu priprema za EPK 2020!).

F. Perić/HRsvijet