Pakleni bosanski lonac

Pin It

Ma teško, zapravo nikada ne će utihnuti kuhanje u bosanskom loncu. Nema tih vatrogasaca, tih političkih strojeva, da ugase vatru ispod lonca, koji bi svakog trenutka mogao eksplodirati, i beha zajednicu spaliti puno više negoli ju je spržio i spalio građansko vjerski sukob devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Po vatri koja ispod lonca srklja, i prži, i prži, čini se da su sve palikuće i piromani iz cijeloga se svijeta okupili oko nje i potpaljuju je, zajedno sa najbrojnijom beha grupom, koja i ne zna ništa drugo ni raditi osim vatru ložiti. Poput tih beha ložača vatre, onih koji prijete svim drugima koji bi pokušali vatru razgrnuti na tri dijela kako bi se zauvijek ugasila, i Svjetska zajednica se grije oko nje, i time pomaže toj najbrojnijoj piromanskoj beha zajednici da vatra trajno plamti.

Kako bi sakrili svoje piromanske aktivnosti, a uživali u patnjama onih koji gore u vatri kojoj ne daju da se ugasi, iz sveg glasa urliču i viču, držite piromane, sudite im i zatvarajte ih. Hermetički su zatvorili bosanski lonac i ne dozvoljavaju da itko na bilo koji način izađe. Kamo god da se krene oko tog ognjišta triju naroda uvijek se vraća u taj pakleni bosanski lonac, koji ključa na vatri militantnih islamista.

Bošnjačko loženje vatre pod bosanskim loncem razlog je trajanja građansko vjerskog rata. Ne pucaju haubice i granate, ne nišane hrvatsku djecu muslimanski teroristički snajperisti, ali mediji koje su u ratu okupirali i prisvojili, poput Srba u Jugoslaviji, siju mržnju, netrpeljivost i pripremaju Bošnjake na novi rat, ili nastavak u Daytonu zaustavljenog.

Znalo se, na temelju giga nepravde proizvedene u Daytonu, i ojačane samovoljom interesa Visokih predstavnika, napose Ashdowna, Petritscha, Brandta i Schillinga, da će Bosna i Hercegovina doći u ovo smrtonosno stanje, iz kojeg zaudara najsmrdljivijim političkim smradom. Staljinov način vladavine čvrstom rukom i progonom najmalobrojnijeg beha naroda, što je krvava ostavština prošlih svjetskih diktatora u protektiranoj Bosni i Hercegovini, beha problem je stegla u nerazmrsiv čvor kojim prisiljavaju ostatak ostataka hrvatskog naroda na „dobrovoljni“ odlazak sa trinaeststoljetnog ognjišta.

Ono zbog čega su prvog predsjednika svih Hrvata doktora Franju Tuđmana na smrt osuđivali, i to za ono što nije ni izmislio ni kazao, što je zapravo izum i djelo interesni kolonijalnih zemalja iz kojih su došli, i dolaze Visoki predstavnici, danas provode neometano. Riječ je o „humanom preseljenju“ koje visoki predstavnici provode s hrvatskim narodom premještajući ga kao ropsku radnu snagu u svoje zemlje.

Otvorili su svoje granice, ali ne i tijekom rata, mladim hrvatskim radnicima kako bi ih imali kao jeftinu radnu snagu u najprljavijim poslovima, onima koje njihovi narodi ne žele raditi. Svi putevi iz Bosne i Hercegovine vode u zemlje iz kojih dolaze Visoki predstavnici. Plan je iseliti hrvatski narod, i tako na miran način proglasiti diobu zemlje na dva etnički čista entiteta, velikosrpski i velikomuslimanski. Proces iseljavanja hrvatskog naroda koji se ubrzao daleko više poslije rata negoli tijekom građansko vjerskog beha sukoba, zločinački je plan „humanog preseljenja“ Visoki predstavnika, koji vode politiku zemalja iz kojih su došli.

Bosna i Hercegovina pod protektorom Visokih predstavnika zasigurno još desetljeća ne će ući u Europsku Uniju. Dotle dugo dok sav hrvatski narod „humano ne presele“ bilo u svoje zemlje ili u Hrvatsku. Ubrzan ulazak Bosne i Hercegovine u Europsku Uniju značilo bi i „humano preseljenje“ Srba i Bošnjaka, što nikako ne odgovara Visokim predstavnicima u (ne)rješavanju beha problema. Njihov plan je „humano preseliti“ hrvatski narod, i kasnije beha problem rješavati s dvije (ne)poznate, s Turskom i Rusijom.

Politikom „humanog preseljenja“ hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine razotkrilo se čija je to ideja, koju je osmislio, za koje namjere i za koje ciljeve. Demografski opustošene zemlje Visokih predstavnika pronašli su izvor mlade, stručne i jeftine radne snage u Bosni i Hercegovini, i rijekom „humanog preseljenja“ usmjerili u svoje zemlje. Ono što nisu uspjeli ni Velikosrbi ni Velikomuslimani, uspijevaju Visoki predstavnici. Etničko i vjersko čišćenje hrvatskog naroda daleko brže provode „humanitarnim preseljenjem“ negoli su to uspijevali Srbi i Muslimani tijekom agresije na taj najmalobrojniji beha narod.

Potvrđuje se stara povijesna istina kako kolonijalne zemlje nikada ne ulaze u neke zajednice ili entitete bez dobro razrađenog interesnog plana. Tek kada uvide mogućnost realizacije političkog ili ekonomskog interesa, tek tada dolaze „mir graditi“. Na način istrjebljenja označenog naroda.

Kao najveća žrtva u srpsko muslimanskoj agresiji, a zatim u građanskom i svjetskom vjerskom sukobu u Bosni i Hercegovini za teritorij, a koji traje i danas, hrvatski narod se istinski nadao miru, kojeg su mu obećavali moćnici izvana. No u svojoj političkoj naivnosti, i dobronamjernosti u žednoj želji za mirom, zaboravio je povijesnu činjenicu da istinski mir, mir na pravdi i jednakosti, ravnopravnosti i slobodi, niti jednom narodu svijeta nikada nije donio tuđinac. Tuđinac uvijek dolazi s prljavim namjerama, i koristi se još prljavijim sredstvima.

Vinko Đotlo/kamenjar.com