Novi ljevičari s umjetnim kukovima i gebisima

Pin It

Novu ljevicu pokrenuli su ideolozi koji su na vrijeme shvatili kako marksizam u praksi vodi do Golih otoka, redova za kruh i redukcija električne energije.

Trebamo se najprije dobro psihofizički pripremiti, pa staviti kiruršku masku kako bismo barem dišne putove zaštitili od gomile prašine koja će nas neminovno prekriti (nekakva kapa bi također dobro došla), a tek onda se zavući u najdublje i najtamnije, već i od osoblja zaboravljene, zakutke onkraj visokih polica pretrpanih knjigama, kako bismo se napokon dokopali “samo za rad u knjižnici” filozofskih akrobacija autora Charlesa Wright Millsa i Herberta Marcuse o Novoj ljevici objavljenih početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Da da, još iz dalekih devetsto šezdesetih. Iznenađeni? Jasno, pa i rezultati PISA testiranja vas iznenađuju… a, očito je, ne bi trebali.

Dakle, nije novoosnovana – “jubilarna” tristo i osamnaesta(!) – hrvatska stranka Nova ljevica nikakva izmišljotina Inicijativnog odbora – Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Nikola Devčić, Dragan Markovina, Zoran Pusić i Vesna Teršelič – nego samo jedan prastari lijevo-aktivistički projekt-pokret, zombi koji je trebao zauvijek ostati six feet under, pa makar ga zato trebalo i s glogovim kolcem potvrditi. Najjednostavnije moguće. Kolac i čekić. Bez ulaženja u razmatranje svega dobrog i lošeg što je taj pokret napravio u ludim sedamdesetima, tu avet treba samo hladno umiroviti i to isključivo zato što pripada povijesti, pripada nekom drugom vremenu, nekom drugačijem svijetu, i ama baš ničim ne može pomoći Hrvatskoj u ovim dinamičnim globalnim političkim vremenima. Kolac i čekić za Novu ljevicu, vrijeme će pokazati, su hrvatski birači.

Eh kad bi to bilo samo tako lako… Hladno. Bez razmišljanja. Kolac i čekić. Ali nije. I bolje da nije, uostalom, kakvi bismo uopće bili ljudi da stalno nešto ne propitujemo, da nas neki crv uvijek ne kopa i, evo, pukli bismo da odmah i ovdje ne saznamo: “Što je, u stvari, Nova ljevica?“

To je pokret. Ili, točnije, konglomerat raznovrsnih pokreta iz devetsto šezdesetih koji su kritizirali zapadni kapitalizam, ali i odbacivali SSSRovski državni socijalizam. Pokrenuli su ga ljevičarski ideolozi koji su na vrijeme shvatili kako marksizam u praksi vodi samo put, pojednostavnimo, Golih otoka, redova za kruh i redukcija električne energije, pa su u oportunoj želji za punim stomacima i utopljenim guzicama na brzinu nešto oduzeli- nešto dodali i – tadaaa – mi smo sad Nova ljevica, a vi stare Marxove komunjare – crta! Upravo ta ideja (ideologija) je ljepilo, zajednička i primordijalna značajka na koju su se onda nalijepile brojne organizacije i aktivisti.

Hajdemo, u cilju dubljeg uvlačenja u priču, krenuti na kratak put virtualnim vremenskim strojem…

Za to najprije trebamo pokušati zamisliti hladnoratovski svijet šezdesetih. S jedne strane željezne zavjese je demokracija, ali i socijalno nedovoljno osjetljiv zapadni kapitalizam, a s druge nedemokratski, totalitarni, zločinački, neljudski, utopijski, komunistički itd. socijalizam. I takav kakav je, taj istočni socijalizam je imao značajan utjecaj na zapadne socijalističke stranke koje zato nisu imale nikakvu šansu za izborni uspjeh. Upravo u tome, u propadanju nada u komunizam, u posljedičnom slabljenju zapadnih socijalističkih opcija i u krizi ljevičarske ideologije tradicionalne ljevice treba tražiti iskon Nove ljevice.

Ideologija je, u tom trenutku, bila spremna, ali kako je omasoviti? E upravo u načinu pridobivanja masa za koji su se odlučili leži veliki problem, upravo zato i dan danas imamo s jedne strane desnicu s poprilično jasnim stavovima nasuprot političkom “kupusu” s druge strane, upravo zato današnja ljevica gubi sve bitke, upravo zato je Europska unija danas na koljenima i upravo zato nam danas trebaju i onaj kolac i onaj čekić. Naime, kako bi omasovili, i tako u djelo sproveli, vlastitu ideju, ideolozi Nove ljevice su privukli sve nezadovoljne u tadašnjim zapadnim demokratskim društvima: anarhiste, ateiste, hipije, protivnike rata i nuklearnog naoružavanja, feministkinje, borce za crnačka prava, za ženska prava, za pobačaj, za LGBT prava, za rodnu politiku, ozakonjenje droga… i koga sve još ne. I, naravno, poglavito mlade, jer “stari anarhist” je oksimoron. Ili idiot.

Ova, od starta je to jasno, neodrživa situacija političkog “kupusa” raznih, često nepomirljivih, aktivističkih interesa se nekako povuci-potegni politikom kotrljala dok je donekle nije obuzdao Treći put. Pokret je to (najpoznatiji predstavnici su Bill Clinton, Tony Blair, i Gerhard Schröder) s jasnim, poglavito ekonomskim, pozicioniranjem na lijevom centru i marginalizacijom, odnosno odbacivanjem ekstremnog dijela aktivističkih pokreta. Ali, nemojte smetnuti s uma, u ovom našem vremenskom putovanju smo već u devedesetima i dobar dio ideja aktivista šezdesetih okupljenih pod Novu ljevicu je čak i ozakonjen, sve kako bi se osigurala masovnost, sada, Trećeg puta. Drugačije nisu ni mogli, jer je cijelo vrijeme, nemojte ni to smetnuti s uma, s druge strane tog političkog “kupusa” jasno postavljen konzervativni desni centar pa eventualno raslojavanje “kupusa” ima samo jedan mogući ishod.

U dvije tisućitima, kad svjetsku pozornost počinju zaokupljati globalizacija, velika ekonomska kriza i, poglavito, jačanje radikalnog islamizma, Nova ljevica je tek blijedi povijesni termin. Ne ulazeći u uzroke ovih globalnih fenomena (problema), činjenica je da su godinama silom (čitaj: uz nevjerojatno veliku financijsku i medijsku potporu) nametane “euroatlantske vrijednosti” ostavile traga, i da zapadni svijet, zato, nema adekvatan odgovor za te probleme.

E tu sad stupaju na pozornicu kolac i čekić – birači. Na karaju krajeva, njih se pita, a strah za pune stomake i u sigurnosti utopljene guzice ne mogu umiriti nikakve euroatlantske vrijednosti (još vas čudi izbor Donalda Trumpa?). Strah do te mjere snažan, da čak i konzervativne stranke desnog centra koje su se dodvoravale “kupusarima” za šaku glasova, danas prepuštaju vlast još desnijim opcijama. Najbolji je primjer CDU, odnosno kancelarka Angela Merkel, koja je dokazujući tko zna kome vlastite “europske vrijednosti” pozvala islamske migrante u Europsku uniju. Epilog znamo.

Dakle, ono što se danas pogrešno naziva “konzervativna revolucija”, nije ništa drugo do čišćenje posljedica dugogodišnje anarho-liberalne revolucije. Građani zapadnog, euroatlantskog svijeta žele sigurnost i traže krivca za činjenicu da u strahu izlaze na ulice, da panično prelaze cestu kad na stotinjak metara ispred sebe vide tamnoputu osobu arapske fizionomije, da strepe od ostavljenih paketa, bježe od kamiona, zovu policiju zbog ruksaka… ukratko – jebeš ti prava drugih, kad neki od tih drugih ugrožavaju tvoj život, pa makar samo promil promila tih drugih. To je normalno ljudsko razmišljanje, prirodni nagon za opstankom koji nikakve zapadne, euroatlantske i visokocivilizacijske vrijednosti ne mogu nadjačati. Iako, nema dileme, u akcijama čišćenja uvijek stradaju i oni koji nisu krivi…

Još jednom napomena – ne ulazeći ovdje u uzroke navedenih globalnih fenomena.

Sljedeće pitanje, onaj crv koji nas sada kopa je: “Je li tužno ili je smiješno da se krajem dvije tisuće i šesnaeste u Hrvatskoj osniva Nova ljevica?”

Neka to ipak ostane retoričko pitanje. Činjenica je, međutim, da je i po temeljnim načelima, i po Statutu, i po glavnim protagonistima (aktivisti, feministkinje…), hrvatska stranka Nova ljevica samo zombi iz šezdesetih koji se nekako iskobeljao iz zemlje pa banuo u novi, potpuno promijenjeni svijet. Slikovito, trebale bi tom zombiju godine samo da pohvata tehnologiju – GPS i mobitele na primjer – kad ga puno prije toga ne bi, neminovno, dočekali čekić i kolac. Jer Novu ljevicu su osnovali starci, oni oksimoronski “stari anarhisti”, osobe koje su svjedočile urušavanjima vlastitih života. I više od toga – urušavanjima vlastitih ideala – jer aktivisti su to, proleteri, udarnici i revolucionari: “Život damo, ali … ne damo!“

I u dobi kad se normalnim ljudima svakodnevna priča svodi na mrene, umjetne kukove i gebise, naši novoljevičari se okupiše (i mudro isturiše najmlađu indoktriniranu budaletinu koju su uspjeli usput pokupiti, a da barem donekle zadovoljava postavljene kriterije za ostavljanje dojma u javnosti) kako bi uložili (doslovno) posljednje atome snage u borbu za svijet kakav sanjaju, za povratak sna za koji su, slijepi, uvjereni da su ga nekad živjeli, za svijet kakav nikad u stvarnosti neće postojati. Na njihovo će se (s)ljepilo – odnosno na glavnu ideologiju imanentnu hrvatskoj ljevici od osnivanja SRPJ(K) naovamo – jasno je iz Statuta, zalijepiti borba za pravo na pobačaj, za prava LGBT zajednice, za sekularizam, za samoodrživost-ekologiju… Vjerojatno se nadaju kako će s tim privući mlade ljude i omasoviti pokret. Zalijepit će se, u Hrvatskoj je to prokleto lako, i ukazivanje na reustašizaciju i refašizaciju. Možda s tim privuku još ponekog tko živi, valjda, na Mjesecu.

A onda će pokušati progurati ideju. Ideal. Ideologiju. Uz enormne količine tic-tac bombona, naravno, jer jedino tako mogu prikriti smrad Jugoslavije koja bazdi iz njihovih gebisima iskrivljenih usta.

Boris Traljić/maxportal