Zašto smeta pomoć Hrvatima u BiH?

Pin It

Hr

U jeku pandemije izazvane koronavirusom hrvatska Vlada odlučila je izdvojiti pozamašna sredstava iz proračuna kako bi pomogla zdravstvenim ustanovama Hrvata u Bosni i Hercegovini, pri čemu je najveći dio pomoći – 40 milijuna kuna – dobila Sveučilišna klinička bolnica u Mostaru, a još tri milijuna kuna dobile su ostale zdravstvene ustanove.

Naizgled velika svota potpore odmah je izazvala zajedljive komentare političara na ljevici od kojih mnogi, čini se, ne podnose Hrvate u susjednoj državi. Najglasniji je bio nekadašnji Milanovićev ministar unutarnjih poslova, SDP-ovac Ranko Ostojić, koji je na Facebooku objavio: „Sad se pitam koga bih to trebao prozvati jer je 43 milijuna kuna donacija danas otišlo bolnici u Mostar. Moram vas podsjetiti i da je Vlada RH 2019. godine HrSveučilišnoj bolnici Mostar isplatila 40 milijuna kuna.. Na slikama gledate bolnice u Zagrebu nakon potresa i bijelu zgradu Mostarske bolnice.“

Potpuno suprotno mišljenje iznio je predsjednik Vlade Andrej Plenković, koji kao da je unaprijed predvidio histerične reakcije ljevičara: „Potpora BiH, osobito hrvatskom narodu kao konstitutivnom narodu, trajna je politika ove Vlade. I u kontekstu suočavanja s izazovima epidemije koronavirusa, odlučili smo usmjeriti upravo ta sredstva da pomognemo prije svega zdravstvenim institucijama. Mislim da na tu odluku svi zajedno možemo biti ponosni...“ izjavio je Plenković. (Večernji list, 11.4.2020.)

Začuđujuće je da spomenuta rasprava između „ponosnog“ Plenkovića i „štedljivog“ Ostojića, odnosno, politički gledano, centra i ljevice, nije privukla nikakvu pozornost oporbenih stranaka na desnici i desnom centru. Ako se zna da je položaj i opstojnost Hrvata u BiH osnovni, vitalni nacionalni interes čitavog hrvatskog naroda, bilo bi za očekivati da će patriotske stranke i pojedinci uzeti u zaštitu Plenkovića i oštro osuditi protuhrvatske ispade na ljevici. Umjesto toga, svjedoci smo „gromoglasne“ šutnje Mosta, suverenista, NHR-a, Škore i mnoštva drugih političara koji u svakoj prigodi domoljublje i rodoljublje stavljaju na prvo mjesto svojih političkih programa.

U stvarnosti, međutim, Hrvate u BiH jedva da spominju, a za rješavanje njihovih problema ne nude ništa konkretno osim već zamornih priča o „tri ravnopravna, konstitutivna itd. naroda“. Za ljevicu je sasvim razumljivo da, u skladu s očekivanjima svoga biračkog tijela, zanemaruje nacionalne interese gdje god je to moguće (pa i kad su u pitanju naši sunarodnjaci u susjedstvu!), no, što da mislimo o desničarima koji šutke prelaze preko razorne medijske kampanje protiv bosanskohercegovačkih Hrvata, čemu smo svjedočili i u nedavnoj predsjedničkoj utrci?! Isti ti desničari, kad dođu na red parlamentarni izbori, tražit će potporu i kod Hrvata u dijaspori, i kod hrvatskih građana porijeklom iz BiH. Ako stvarno žele njihove glasove, morat će se malo više potruditi!

Sveučilišna klinička bolnica (SKB) Mostar

U podužem razgovoru s novinarkom Ivanom Brkić-Ćubela (Večernji list, 24. 4.) ravnatelj SKB-a prof. dr. sc. Ante Kvesić potvrdio je da Hrvatska već godinama ulaže milijune kuna u održavanje i razvoj mostarske bolnice. Da ta sredstva nisu uzalud potrošena pokazuje i podatak da se u bolnici zapošljavaju mahom kadrovi s tamošnjeg medicinskog fakulteta, čije je osnivanje i rad također pomogla Hrvatska. (Prema Kvesiću, riječ je o otprilike dvije Mostarstotine liječnika!) Zahvaljujući tome, Mostar je nakon rata izrastao u značajno središte herceg-bosanskih Hrvata, što kod mnogih ekstremista u Sarajevu izaziva golemo nezadovoljstvo.

Planovi da se, nakon Tuđmanove smrti, Mostar pretvori u muslimansku kasabu i uporište za daljnji prodor dolinom Neretve prema Jadranu očito ne uspijevaju, a velike zasluge za to imaju i hrvatske vlade koje su godinama ulagale u sveučilište, bolnicu i mostarski „Aluminij“, nekadašnjeg najvećeg izvoznika u BiH. Propast tog poduzeća mnogi su u Sarajevu dočekali s oduševljenjem, nadajući se da će time potaknuti iseljavanje Hrvata. Istu sudbinu trebala je doživjeti i mostarska bolnica, koja je godinama gomilala gubitke zbog neplaćenih računa, ali bi uvijek u pomoć priskočila Hrvatska. „Ove godine su nas, prvi put nakon 20 godina, Vlada FBiH i Vlada HNŽ-a uvrstile u svoj proračun.“ - ističe ravnatelj Kvesić.

Maćehinski odnos prema hrvatskim krajevima imaju i privatni donatori, poput uspješne tvornice „Igman“ iz Konjica, Bolniackoja novčanu pomoć upućuje samo svojim „zemljacima“, dok se, u isto vrijeme, u SKB-u od koronavirusa liječe direktor „Igmana“ i njegov vozač! (v. članak: „Igman“ pomaže bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ Jablanica, ali ne i SKB Mostar u kojoj se liječi njihov direktor Muratbegović, www.poskok) U isto vrijeme hrvatski poduzetnici i poduzeća nesebično šalju humanitarnu pomoć na sve strane, poput „Violete“ iz Gruda koja je bolnicama u BiH donirala pošiljku u vrijednosti od 400.000 KM.

Kad smo već kod financijskih kretanja u BiH, navedimo i to da se čak i pomirljivi, uvijek oprezni političar Dragan Čović našao ponukan kritizirati Sarajevo zbog protudejtonske porezne politike. (v. članak: „Čović: Kanton Sarajevo dobije novca kao šest drugih županija, to je neprihvatljivo“, hms.ba) I na tom primjeru vidi se da postojanje hrvatsko-muslimanske Federacije nema nikakvog smisla sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa (ali i zdravog razuma!) No dok su odnosi u BiH takvi kakvi jesu, podrška iz Zagreba jedini je način da se tamošnji Hrvati održe i dočekaju bolja vremena. Zašto to smeta Ostojiću, Staziću, Miletiću, Pusićki i ostalim ljevičarima?

Dinko Pejčinović/hkv.hr