Nešto je trulo u državi Švedskoj

Pin It

Tako Švedska ima gotovo trostruko više evidentiranih umrlih od korona virusa nego tri njezine susjede (Danska, Norveška i Finska) zajedno, iako, zbirno gledano, one imaju za 60% više žitelja od Švedske (16,5 milijuna naspram 10,2 milijuna).

Kako vrijeme odmiče, tzv. švedski put u borbi protiv korona virusa i u Hrvatskoj pridobiva sve više poklonika, stoga vrijedi pokušati proniknuti u čemu je tajna njegove magične privlačnosti, po čemu je toliko osobit, konačno i zašto izaziva kontroverze.

Kako iskorijeniti virus protiv kojeg nema cjepiva?

Za početak, dobro je znati kako postoje dva teoretski zamisliva načina iskorjenjivanja nepoznate zarazne bolesti ako za nju nema cjepiva ni lijeka. Jedan je iskorjenjivanje sprječavanjem širenja bolesti klasičnim mjerama društvenog udaljavanja i ograničavanja kretanja. Drugim se načinom zaraza iskorjenjuje samom zarazom, tj. poticanjem uvjeta za njezino širenje sve dok se ne okuži kritičan dio populacije i stekne tzv. imunitet krda. No, čak i uspije li se u tom naumu, ovaj pristup ne dovodi nužno do cilja, budući u zraku visi još mnoštvo nimalo bezazlenih upitnika, npr. ne zna se može li takav imunitet uopće nastupiti, te ako može, koliko dugo traje – što sâm imunitet, što njegovo kolektivno stjecanje. Kod prvog načina, provede li se, takve vrste neizvjesnosti nema. K tome, prvi je pristup usmjeren ka očuvanju što većeg broja pojedinačnih života, ali pod cijenu bitnog usporavanja života zajednice, dok drugi pristup za sobom neminovno ostavlja kolateralne žrtve, to veće što se brže odvija, a bez odgovarajuće brzine taj koncept nema smisla. Ukratko, prvi se pristup može okarakterizirati ziheraškim, a drugi hazarderskim.

Posve prirodno, dvije tako suprotstavljene strategije zahtijevaju i primjenu posve različitih taktika. Iskorjenjivanje sprječavanjem širenja zaraze počiva na sljedećoj logici. U srazu s nepoznatim prvo nastupa oprez kao majka mudrosti, praćen ograničenjima osobnih sloboda, pa i mjerama za koje će se kasnije možda pokazati da su bile suvišne, sve kako se bolest ne bi naglo razbuktala. Da bi nakon njezina iskorjenjivanja, ili barem učinkovitog prigušivanja zaraze, u iščekivanju cjepiva, lijeka ili prirodnog slabljenja i iščezavanja virusa uslijedilo postupno labavljenje mjera. Nasuprot tome, strategija iskorjenjivanja zaraze njezinim širenjem zahtijeva kvalitetan, robustan i visoko organiziran zdravstveni sustav kako uslijed prenaglog širenja bolesti ne bi došlo do masovnih, nedostojanstvenih smrti, a opet širenje mora biti dovoljno brzo kako bi se u razumnom vremenu stekao kolektivni imunitet. Zanimljivo, dok od prve strategije još nitko tko ju je primijenio nije odstupio, svi koji su se opredijelili za potonju, već su se korigirali – što drastično, poput Velike Britanije koja se, suočena s naglim porastom zaraženih i umrlih, zaključala u karantenu, što mekše, poput Švedske.

Totalno drukčiji od drugih

Dok je britanski premijer Boris Johnson i osobno umalo podlegao opakoj boleštini, spasila ga je tek intenzivna zdravstvena skrb, ista ona koja bi prema prvotnom planu pozamašnom broju njegovih zemljaka bila uskraćena, švedski mu kolega Stefan Löfven uzde je prepustio u ruke tamošnjeg maga za nošenje s koronom, državnog epidemiologa Andersa Tegnella. Taj je, pak, isprva govorio kako ne vjeruje da će se virus iz Kine uopće proširiti na Švedsku, što nije palo na pamet čak ni glasovitom srpskom doktoru Nestoroviću, koji ne samo što se nije uzdao u to da će bolest mimoići Srbiju, nego je, štoviše, zemljacima preporučio terapiju rakijicom, čime je do suza nasmijao predsjednika Vučića, da bi već za koji tjedan, avaj, zasuzio od svega samo ne od smijeha.

Kako se bolest nekim tajnim kanalima ipak prošvercala i u Švedsku, ne davši se smesti time što se o njoj jako malo znalo, Tegnell je odmah pohitao skrenuti u drugu krajnost – iz faze negacije u srdačno prihvaćanje oku nevidljivog gosta, ne baš s čokanjčićem rakije, ali širom raširenih ruku. Povratnike sa skijanja u Alpama nije stavio u karantenu poput njegovog slovačkog kolege (Slovačka je, inače, jedna od rijetkih usporedivih zemalja koja pokazuje bolje rezultate i od Hrvatske), nego ih je, štoviše, poticao da idu na posao i prošire bolest među općom populacijom. No, kako je zbog pokeraškog pristupa postupno rastao vanjski, ali i unutarnji pritisak na švedsku vladu, i tamo su uvedene mjere društvenog udaljavanja kao i u drugim zemljama.

No, kako bi pokazali da su i dalje totalno drukčiji od drugih, Šveđani su u svijet plasirali narativ kako se njihove mjere temelje na preporukama i pristanku discipliniranih građana, a ne na tvrdim zabranama i prisili. Ipak, unatoč silnoj individualnoj odgovornosti i vjeri u švedsku znanost, preporuke, a potom čak i snažne preporuke, barem u jednom slučaju nisu upalile. Stoga se moralo pribjeći zabrani posjeta domovima za starije osobe. Za mnoge nažalost prekasno, budući je dobar dio tih domova dotad već bio okužen, a brojni korisnici osuđeni na smrt. Zgodno je primijetiti i kako se švedske metode distanciranja provode blaže u odnosu na one u drugim zemljama upravo onako kako je karantena negdje, primjerice u Hrvatskoj (gdje se u biti strože kontroliralo tek ljude u samoizolaciji, uz djelomično ograničavanje napuštanja mjesta prebivališta), bila blaža nego drugdje, gdje se zabranjivalo napuštanje same adrese prebivališta, dakle stana, ne grada. Tako su Španjolci nakon punih 50 dana prije koji dan dobili pravo na sat vremena udahnuti malo svježega zraka, dok je u Srbiji kretanje bilo zapriječeno policijskim satom, preko tjedna cijele noći, a preko vikenda sve vrijeme, k tome i sa dugim cijevima naoružanim žandarima na ulicama, koji su itekako „smeli da biju“.

Pogledaju li se pobliže rezultati po državama, uočava se kako je na suzbijanje širenja zaraze znatno više utjecao izbor trenutka aktiviranja mjera opreza, nego sama njihova narav i metode osiguravanja pridržavanja. Tako se od Hrvatske, koja je mjere počela primjenjivati s pedesetak evidentiranih zaraženih, boljom pokazala Slovačka, koja ih je aktivirala dok je imala 10-30 zaraženih, a još boljom Crna Gora, koja sad ima realne šanse potpuno iskorijeniti virus sa svog državnog ozemlja budući je uvela stroge mjere zaštite dok još uopće nije imala registriranih zaraženih. Belgija, koja ima najveći broj umrlih na milijun stanovnika, mjere je počela provoditi nakon 1200 zaraženih, da bi granice zatvorila tek kad je njihov broj već dosegao 2500, Italija se zatvorila nakon 7500 zaraženih, a Velika Britanija objavila „lockdown“ nakon 5500. Švedska je, pak, fokus s ohrabrivanja širenja zaraze prebacila na odgodu njezina širenja kad je broj zaraženih premašio 800.

Što kažu brojke?

Posljedice švedskog oklijevanja i glavinjanja najbolje se vide usporede li se korona dostignuća te zemlje s onima njoj sličnih država, a po mentalitetu i prevladavajućem životnome stilu (uključujući iznadprosječnu sklonost samačkom životu, što po prirodi stvari pogoduje sprječavanju širenja zaraze) to su prije skandinavske zemlje nego, primjerice, Belgija. Tako Švedska ima gotovo trostruko više evidentiranih umrlih od korona virusa nego tri njezine susjede (Danska, Norveška i Finska) zajedno, iako, zbirno gledano, one imaju za 60% više žitelja od Švedske (16,5 milijuna naspram 10,2 milijuna).

Kad je posrijedi tretman korona virusa, švedska su osobitost i dvije Švedske – regija Stockholm i ostatak države. I dok se regija Stockholm tretira kao svojevrsna avangarda, eksperimentalni laboratorij za mjerenje stope širenja bolesti, odnosno brzine stjecanja imuniteta krda (naime, iako u Stockholmu prebiva tek 23% švedskog stanovništva, tamo je evidentirano čak 53% svih umrlih), u ostatku Švedske se još uvijek pribjegava pomalo zaboravljenim, starinskim metodama zaštite od nekontroliranog širenja virusa. Tako se u gradu Lundu, na jugu Švedske, ljubitelje priredbe „Valpurgina noć“ nastoji odvratiti od masovnog okupljanja i pijančevanja enormnim količinama pilećeg gnojiva, valjda s certifikatom da perad koja ga je proizvela nije zaražena ptičjom gripom.

Zanimljive rezultate daje usporedba povećanja smrtnosti u Stockholmu s onom u Milanu, središtu koronom najpogođenije talijanske regije, Lombardije. Unatoč tome što su učinci bolesti u Stockholmu počeli izlaziti na vidjelo tri tjedna kasnije nego u Milanu, analiza usporedivih vremenskih razdoblja pokazuje kako je u samom gradu Milanu u ožujku umrlo za 50% ljudi više nego lani (u cijeloj provinciji Milano za 75%), dok je u regiji Stockholm između 21. ožujka i 20. travnja (uvažena su tri tjedna pomaka) broj umrlih udvostručen, preciznije, povećan je za 103,6%. Inače, Švedska nosi neslavnu titulu brojem stanovnika najmanje zemlje u kojoj se iz osjetno povećanog ukupnog mortaliteta tijekom ožujka i travnja već sad vide posljedice haranja korona virusa. On je od 21. ožujka do 20. travnja na razini cijele zemlje povećan za 35% u odnosu na lani (za usporedbu, u cijeloj je Italiji u ožujku povećan za 49%).

Višak smrtnosti u odnosu na prethodno razdoblje najprikladnija je mjera za utvrđivanje broja smrti uzrokovanih korona virusom, zato što su oni slučajevi kod kojih je prevagnuo neki drugi zdravstveni čimbenik (dakle, umrli bi bilo s koronom, bilo bez nje) ionako već uključeni u očekivani broj umrlih. Stoga se osjetni statistički višak, elementarna logika to govori, nema pripisati čemu drugom doli presudnom utjecaju korone. Naime, slučajevi smrti zbog kroničnih bolesti, koje ubijaju u srednjem i dugom roku, poradi privremene nedostupnosti određenih usluga zdravstvenog sustava odveć su sporadični da bi se već sad statistički osjetili.

Vrijedi spomenuti i kako je smrtnost u Stockholmu, kao i u Švedskoj u cjelini, bolje promatrati u odnosu na lanjsku godinu, s kojom se sve do dana 19. ožujka kada se počinju osjećati posljedice korone, ova 2020. gotovo navlas poklapa, nego, kako je to statistički uobičajeno, s prethodnim petogodišnjim razdobljem. Naime, tekuća i prošla godina do tog datuma bilježe znatno manje umrlih (nekih 12% manje) nego četiri prethodne godine, stoga bi primjena petogodišnjeg razdoblja za usporedbu u švedskom slučaju očito iskrivila statistiku prikazujući broj umrlih od korone manjim od realnog.

Predvodnici u stjecanju imuniteta krda

Kako se baš i ne mogu pohvaliti uspjehom u zaštiti stanovništva u usporedbi s drugim skandinavskim zemljama, pa čak ni Stockholmom u usporedbi s jednim Milanom, Šveđani se pokušavaju nametnuti učinkovitošću u realizaciji svog prvotno deklariranog cilja, stjecanja imuniteta krda. Usput se tu kao mamac za naivne obvezno ubacuje i motiv očuvanja gospodarstva, koliko god očito bilo da onaj sićušni dio gospodarstva (kafići, restorani, teretane,…), koji drugdje mjesec-dva nije radio, a u Švedskoj sad životari s osjetno smanjenim prometom, gledano na nivou godine može činiti razliku mjerenu tek desetinkama postotka BDP-a. Napokon, meritorni procjenitelji za Švedsku predviđaju sličnu stopu pada gospodarstva za ovu godinu kao i za susjedne joj zemlje. Kako i ne će kad je Švedska kao sudionik u globaliziranom svjetskom gospodarstvu također pogođena poremećenim lancima dobave, a kao zemlja izvoznica i zastojem plasmana roba na strana tržišta. A da se u Švedskoj baš i ne radi naširoko, svjedoči i vijestica kako su radnici Volva, otprilike kad i kolege im iz Volkswagena u Njemačkoj, pozvani da se vrate na posao (Pa gdje su dosad bili? Zašto nisu sve vrijeme radili ako se već čuvalo gospodarstvo?).

Dok se gorljivo trse brendirati predvodnicima u stjecanju imuniteta krda, poslovično hladnim Šveđanima je pao imunitet na brzopletost i srljanje pa im se tu i tamo potkrade poneka simpatična greškica. Tako su prvotne računalne simulacije provedene u laboratoriju Stockholm pokazale kako će do sredine svibnja biti znatno više prokuženih nego što ta regija ima stanovnika. To se vodećim švedskim epidemiološkim umovima ipak učinilo sumnjivim pa su razmišljali,… razmišljali,… i dosjetili se… za sve okriviti pogrešno unesene ulazne parametre u model. Nakon što su uneseni pravi parametri (mudro ne navode u kojem pokušaju), ponovljena simulacija je pokazala kako će početkom svibnja u Stockholmu biti oko trećine prokuženih, a zadnje što spominju je nekih 25-26% krajem travnja. No, čak i ako im uspije prokuživanje na 2,4 milijuna pokusnih kunića u laboratoriju Stockholm, a to još nije posve izvjesno, kao što je neizvjesno hoće li to općem zdravlju više koristiti ili štetiti, istovjetan postupak ostaje im primijeniti na preostalih 7,8 milijuna stanovnika Švedske, koji su u prosjeku bitno slabije prošarani bolešću, slijedom toga i znatno rjeđe prokuženi.

Kisik ili morfij? – pitanje je sad!

I dok ohrabren simulacijama prokuženosti ponosno trlja ruke, švedski državni epidemiolog Anders Tegnell priznaje kako nažalost nisu uspjeli u željenoj mjeri zaštititi svoje starije stanovništvo. No, da je ovdje prije riječ o krokodilskim suzama nego o skrušenom pokajanju, pokazuje čitav niz poteza koji ukazuju na to da se pomor starijih zapravo željelo postići a ne spriječiti. Štoviše, moglo bi se pomisliti da se tu radi o ostvarenju pritajenog cilja, i zapravo zasad jedinom mjerljivom švedskom uspjehu u korona krizi. Naime, osim kašnjenja u zabrani pristupa staračkim domovima koje je teško pripisati samo nemaru, tomu u prilog govore upute bolnicama kojima se onemogućava intenzivna skrb starijima od 80 godina, ali i nešto mlađima ako imaju zastoj u radu jednog ili više organskih sustava. Iako se uputa trebala primjenjivati samo u slučaju popunjenosti kapaciteta, pročelnik zdravstva za regiju Stockholm, Björn Eriksson u intervjuu tamošnjem listu srednje struje Aftonbladetu zabezeknuto primjećuje kako se ona počela primjenjivati i prije. A da se doista svojski primjenjuje, pokazuje udio najugroženije dobne skupine (stariji od 80 godina) među oboljelima od COVID-19 liječenim na jedinicama intenzivne skrbi, dakle, ne nužno na respiratorima, koji iznosi svega 3%, dok ih je među umrlima od te bolesti 64%. Za usporedbu, u Italiji, koja se, baš kao ni druge, od nje manje zatečene zapadne zemlje, nije proslavila zaštitom starijih i nemoćnih u domovima, udio umrlih iz te dobne skupine među svim umrlima od COVID-19 značajno je manji – 56%. Dotle se u američkim saveznim državama s većim udjelom crnačkog stanovništva, u pravilu slabijeg društvenog statusa, vrti oko 40%, a tek u onima s manjim prelazi 50%. Primjerice, u bogatoj državi Washington smještenoj na obalama Pacifika iznosi 52%, a u Americi najpogođenijoj državi New York, s prosječnim udjelom crnaca, 38%.

Da zanemarivanje starijih nije slučajno, može se naslutiti iz protokola u švedskim bolnicama, kojim se, umotano u individualne pristupe, zapravo uskraćuje starijima terapiju kisikom (faza koja, ako ne dođe do poboljšanja, prethodi stavljanju na respirator) i preporučuje tek palijativu morfijem. Jednostavno, zaključuje se kako oni nisu prikladni za intenzivnu njegu, već najviše koristi imaju od čisto palijativne skrbi. Ali ne samo oni, nego, čudesne li podudarnosti, tako najviše koristi ima i proračun švedske države.

Frontalni sudar s Volvom

Takav pristup posve je u skladu sa stajalištem Tegnellova učitelja i prethodnika na mjestu glavnog državnog epidemiologa, Johana Giseckea, koji mrtav-hladan reče kako bi ti ljudi ionako uskoro umrli. Drugim riječima, za njihove se živote ne isplati boriti. Ta je teza inače vrlo popularna i među hrvatskim zagovornicima labavijih pristupa u borbi protiv korone, koji borbu za ljudske živote ne vide kao civilizacijsku stečevinu, niti kao prigodu da se njihova turizmu okrenuta zemlja u uvjetima globalno praćene pandemije reputacijski pozicionira kao zdravstveno sigurna. Naprotiv, vide ju tek kao sredstvo moralne ucjene njih samih, koji osobno nisu ugroženi, a sad ih se bezveze tjera žrtvovati svoju osobnu komociju i djelić situiranosti u doba nikad većeg i raširenijeg materijalnog blagostanja.

Kako bismo ilustrirali koliko bi preminuli od korone još poživjeli, uzmimo primjer Bergama, kraja u kojem je u ožujku umrlo 6 puta više ljudi nego lani (preciznije 6 i pol puta kako govore netom objavljeni podaci talijanskog statističkog zavoda), dakle u 5 od 6 smrtnih slučajeva presudila je korona. Poradi jednostavnosti, pretpostavimo da je 1. travnja virus poput svojedobno najbližeg mu rođaka SARS-a jednostavno sam od sebe iščeznuo, naklonio se i rekao – ma, samo sam se šalio! Pod pretpostavkom da bi preminuli od korone u ožujku umrli u najbržem mogućem roku da te pošasti nije bilo, buduća bi statistika, uvažavajući prosječni mjesečni broj umrlih u Bergamu, zabilježila 0 umrlih u razdoblju od idućih 5 mjeseci, od travnja sve do kolovoza. To bi značilo da bi petina umrlih od korone u ožujku preminula zbog drugih razloga u travnju, druga petina u svibnju,… konačno i zadnja petina u kolovozu. To, pak, znači da bi u po njih najgorem slučaju barem petina umrlih od korone u ožujku poživjela barem do kolovoza. Pa kojem bi to ljudskom stvorenju moglo biti svejedno živi li mu draga osoba 5 mjeseci više ili manje? Naravno, ovaj zamišljeni krajnji slučaj daleko je od realnog, u praksi je skoro nemoguć, umrli od COVID-19 bi živjeli u prosjeku dulje. I tek će budući mortalitet okvirno pokazati koliko bi njih poživjelo još tjednima, koliko mjesecima, koliko godinama, a koliko njih i još pokoje desetljeće.

Unatoč svim slabostima, glavinjanjima i mjereno mjerilima kako švedskih susjeda, tako i ostatka svijeta, ne baš sjajnim rezultatima, švedski put, obilježen naopakim redoslijedom poduzetih mjera od neopreza ka oprezu, se sad polako križa s putem onih zemalja koje su isprva stegnule pa, ostvarivši prvotni cilj zaštite stanovništva, sad postupno labave mjere. Međutim, u onih usredotočenih isključivo na sadašnjost, koji nisu u stanju pratiti, čak ni percipirati promjene, a niti se obaziru odveć na postignute rezultate, taj drukčiji, uzbudljiviji put izaziva djetinju znatiželju, pri čemu olako prelaze preko činjenice da se Švedska kreće u suprotnom smjeru. Vidjevši pripitog vozača kako nailazi iz suprotnog smjera, k tome još i vozeći cik-cak, čini im se da je on korak ispred pa u njemu vide uzor. Umjesto da ga izbjegnu, oni ga pokušavaju slijediti, ne sluteći kako im se sprema fatalni frontalni sudar s Volvom. O takvima, u Hrvatskoj sve brojnijima i glasnijima, više drugom zgodom.

Grgur S./Kamenjar.com