Kulturna politika u znaku državnog mazohizma

Pin It

Petokraka u Rijeci - provokacija ili kultura? | N1 HR

Kao što se u svakom dobru krije neko zlo, tako i u svakom zlu, govori to stara utješna mudrost, imamo neko dobro. Izgledalo je kako će pandemija donijeti prevladavanje onih ideoloških podjela koje traju i truju još od Drugoga svjetskog rata. To se, na žalost, nije dogodilo, jer je novo sjeme razdora posijao sam prvi čovjek države.

No, preostale su tri druge dobre posljedice, nadajmo se nepovratno. Migrantska je kriza nestala kao da je nikada nije ni bilo, ostali smo pošteđeni sajma taština i samohvala vezanih uz hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-om, a otkazana je, i to je možda najbolje, manifestacija zvana Rijeka-Europska prijestolnica kulture.

Ta bučno najavljivana kulturna smotra trebala je poslužiti, kao što se to čini u drugim zemljama, zbližavanju, međusobnom upoznavanju i prezentiranju europske i hrvatske kulture, ali je od samog otvaranja bilo očito kako ni od jednog ni od drugoga neće biti ništa. Umjesto tog poželjnog scenarija gledali smo neku socrealističnu negledljivu pučku „Operu industrijale“, u kazalištu su iskrivili tekst opere „Nikola Šubić Zrinski“, postavili su jugoslavenske zastave na trgovima, namjeravali su zvijezdu petokraku staviti na vrh Grada, karikirali su nacionalnu himnu, obnavljali su Titov „Galeb“, Rijekadoveli romske trubače iz Dragačeva, itd. Uglavnom, jedna prkosna politikantska režija koje su se morali sramiti svi pošteni građani zemlje; zasramili su se čak i Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović pa nisu ni došli na „svečano otvaranje“.

Manifestacija je otvorena i zatvorena kao neizlječivi bolesnik, ali su novci, kako piše Mark Cigoj u „7dnevno“ potrošeni za dramaturgiju, porezno savjetovanje, hortikulturu, politiku prodaje ulaznica i suvenira, stručno kreativno savjetovanje i sve tako redom. Dobro, gradonačelnik Rijeke, Gradsko vijeće i kulturne institucije ovoga grada mogu trošiti novac kako žele i imati program kakav žele. No, problem nastaje kad znamo kako je cijela stvar financirana iz državnog proračuna u iznosu od deset milijuna eura. Nameće se za HDZ kao vodeću i to konzervativnu, demokršćansku i državotvornu stranku, kako on sam sebe predstavlja, teško pitanje kako je njegova Vlada mogla financirati takav jedan program koji je spram suvremene države, blago rečeno, krajnje subverzivan.

Ovo s EPK u Rijeci je samo jedan primjer iz cijelog sklopa kulturne politike. Država, naime plaća i podupire nazovi kulturne projekte koji su samo dio ili produžena ruka ideološke propagande i to već duže vrijeme. Glavna im je PEtokraka Rijekaznačajka i smjer djelovanja, na staroj matrici što više ocrniti, oblatiti hrvatsko društvo i državu kao takvu. Posljednjih je godina snimljen čitav niz filmova kojima je glavna i jedina tema i teza srbofobija, ksenofobija, homofobija, ustašoidnost, i slično. O Domovinskom ratu su snimljeni filmovi koji govore o braniteljima kao o dešperadosima i kriminalcima, dok je onaj jedini film koji pozitivno prikazuje epohu rata za nezavisnost dočekan na nož od dežurnih kritičara i prije nego su ga vidjeli. Ništa nije bolje ni s određenim kazališnim predstavama i redateljima. Otkup knjiga rezerviran je skoro isključivo za probrano društvo lijevih autora.

Ovih je dana dokumentarni film o Oluji na engleskom jeziku redatelja Nikole Kneza i scenarista Mire Međimurca dobio prestižnu nagradu na Svjetskom festivalu dokumentarnog filma u Houstonu u konkurenciji 4500 filmova, prikazan je i u Kongresu SAD-a, kao i širom Amerike na tamošnjim sveučilištima, zaprimili su ga Pentagon i State Department, ali nema novaca da se snimi hrvatska verzija tog filma, niti smo preko javnih medija mogli išta saznati o ovom događaju.

Ovih smo dana na HTV-u, u isto dogovoreno vrijeme kad i na STV-u, mogli vidjeti „Dnevnik Diane Budisavljević“, Dvorfinanciran, naravno, novcima Ministarstva kulture, koji nas obavještava kako je ova humanitarka, što je ona zaista i bila, spasila deset tisuća djece iz strašnih ustaških logora razmjestivši ih po Zagrebu i po brojnim župama bez znanja i bez pomoći države i Crkve! Pa nek vjeruje tko može. Ova krivotvorina nešto je nalik na onaj glasoviti uradak „15 minuta-Masakr u Dvoru“.

Ni na kraj pameti mi nije zadirati i umjetničke i medijske slobode, ali kad država nešto financira valjda mora voditi računa o vrijednostima na kojima ona počiva. Neke promjene u kulturnu politiku za svog kratkotrajnog mandata pokušao je unijeti Zlatko Hasanbegović, ali je pretrpio žestoke napade lijevih monopolista i duhovnih terorista. Vrhunac državnog mazohizma je izdvajanje (ove godine) 3,6 milijuna kuna poreznih obveznika za tobože kulturni list SNV Novosti, a koji iz broja u broj nastupa s orjunaško-jugoslavenskih i velikosrpskih pozicija. I u najnovijem broju, dok se Hrvatska s tugom i ponosom, sjeća oslobodilačke akcije „Bljesak“, stradanja policajaca u Borovu Selu i granatiranje Zagreba, ovaj list piše o tamnoj strani Bljeska, o Tuđmanu koji je afirmirao ustaštvo, o Plenkoviću, kojega imenuju poglavnikom, koji je navukao naivne predstavnike žrtava na zajedničku komemoraciju i sve u tom stilu.

Josip Jović/hkv.hr