Predizborni program reformi koji ne nudi ništa

Pin It

Kako nadolazeća kriza neminovno dolazi, svi će planovi u izostanku stvarnih reformi pasti u vodu te se jedino možemo nadati kako Vlada ne će uspjeti inozemnim zaduživanjem nastaviti raditi po uobičajenome obrascu i kako  Hrvatska u nedostatku novca i pred bankrotom početi provoditi korisne promjene kada to izvršna vlast izbjegava napraviti na vrijeme

Iako je prerano radovati se pobjedi nad epidemijom korona virusa, može se osjetiti olakšanje u narodu i koliko-toliko ponovno pokretanje ekonomije. Čak bi se mogli ostvariti određeni prihodi od ovogodišnje turističke sezone, našega prvog i jedinoga ozbiljnog ekonomskog temelja. Prevelika ufanja u dolazak stranaca koji će kod nas ostaviti novac, sama po sebi govore koliko je hrvatska ekonomija slaba i osjetljiva na vanjske utjecaje. Ako ništa drugo, svjetska je pandemija barem razgolitila našu realnost i potrebu za drastičnim zaokretom u vođenju nacionalne ekonomije. Propast poljoprivredne proizvodnje u trenutačnim nas uvjetima pretvara u vrlo ranjivu državu, a trebali bismo u normalnim okolnostima hraniti i sebe i svoje turističke goste te izvoziti. Stara je industrija zamrla, dok u nove nema ozbiljnih investicija, što i ne treba čuditi kada je jasno da investitori nemaju poticaja ulagati u Hrvatskoj. Toga su danas svjesni svi, osim vladajućega HDZ-a i njegove Vlade, barem ako je suditi po novome Nacionalnom programu reformi 2020. godine.

Samo loša predstava

Program se donosi u okviru Europskoga semestra i predstavlja skup mjera i prioriteta ekonomske politike za sljedećih 12 do 18 mjeseci te je redovan dokument i nema nikakve veze s ekonomskim reformama koje su ranije najavljene iz Vlade. S obzirom na to da je sastavljen prije pandemije korona virusa, daje nam dobar uvid u poglede hrvatskih i europskih vlastodržaca na našu ekonomiju. Po njima, stanje ekonomije bilo je zadovoljavajuće te su suglasni s održavanjem ekonomije isključivo potrošnjom i skromnim godišnjim rastom BDP-a – malo većim od dva posto. Zadovoljni rastom BDP-a u razini realne inflacije i to u jednoj od najnerazvijenijih zemalja Europske unije mogu samo birokrati čiji je isključivi cilj zadržati trenutačne pozicije.

I, eto, vraga – idilu je pokvarila korona kriza koja će tek pokazati kako stvari nisu onakve kakve su narodu prezentirane. Stoga predsjednik Vlade i žuri s novim izborima, pri tome žrtvujući ključnih pola godine u kojima bi se trebale donositi odluke koje će odrediti hrvatsku budućnost. Umjesto ekonomskih tema i donošenja nepopularnih odluka, opet su nametnute teme HOS-a, neradne nedjelje, partizana i ustaša, itd. Pred svake se izbore vraćamo istome, preočito da bi bilo slučajno. “Incident” u Okučanima na obljetnicu “Bljeska” s glavnim glumcima, incidentnim Zoranom i nacionalistom Andrejem, samo je loša predstava, a zajednički im je cilj ne mijenjati ustaljenu političku scenografiju. Međutim, ta scenografija utječe na život običnih ljudi, u pravilu na negativan način, iako ju oni održavaju na životu.

Ni spomena o investicijama

U Nacionalni program reformi naknadno je ubačena i situacija s pandemijom pa je zanimljivo na koji se način Vlada namjerava izboriti za sigurniju budućnost. Posljednja akcija oko očuvanja radnih mjesta bila je za pohvalu, ali ona znači tek zamrzavanje stanja na nekoliko mjeseci da bi se moglo odlučiti kako dalje. Preko 25 mjera i 10 reformskih prioriteta cilj je osigurati održivi rast i razvoj, povezati obrazovanje s tržištem rada i osigurati održivost javnih financija. Predviđa se liberalizacija tržišta usluga, što god to značilo. Od investicijskih politika imamo ulaganja u javni prijevoz te integriranje javnih isporučitelja vodnih usluga, vjerojatno radi buduće privatizacija i to je, manje-više, to.

Ni spomena o tomu kako potaknuti investitore na ulaganja u nove investicije. K tomu, navedeno je kako su investicije tijekom cijele 2019. godine snažno padale, što očito nije shvaćeno kao problem. Vlada za ovu godinu predviđa pad BDP-a od 9,4 posto, što je po svim relevantnim podatcima optimistična pretpostavka, te predviđa njegov značajan rast već iduće godine, i to temeljen na izvozu roba i usluga. Od ušteda se u proračunu planira tek štednja na tekućim troškovima i sporiji rast naknada za zaposlene u javnome sektoru, dakle niti riječ o racionalizaciji javnoga sektora. Pad zaposlenosti predviđen je od 3,3 posto, iako je do sada već više od 25 tisuća ljudi izgubilo posao. Kada dodamo tridesetak tisuća sezonaca koji su na brisanom prostoru i buduća negativna kretanja u gospodarstvu, stvarna će nezaposlenost ipak porasti za 100 do 200 tisuća ljudi. Nacionalni plan reformi jedno je teško čitljivo nabacivanje podataka o kvazi reformama, a u biti se sastoji od prelijevanja jednih poreza u druge, mijenjanju raznih procedura, broju papira za pojedine zahtjeve, preimenovanju jednih te istih administrativnih jedinica. U stvarnosti se već godinama ništa ne mijenja, niti će se mijenjati. Ovaj je dokument izvan svih aktualnih događanja u društvu i ekonomiji.

Alati na raspolaganju

Kako nadolazeća kriza neminovno dolazi, svi će planovi u izostanku stvarnih reformi pasti u vodu te se jedino možemo nadati kako Vlada ne će uspjeti inozemnim zaduživanjem nastaviti raditi po uobičajenome obrascu i kako  Hrvatska u nedostatku novca i pred bankrotom početi provoditi korisne promjene kada to izvršna vlast izbjegava napraviti na vrijeme. Pri tome su istinske reforme one koje će osnažiti državu iznutra prema vani. Prvenstveno treba pojačati vlastitu samodostatnost u hrani i energiji koliko je to, sukladno resursima, moguće. Potom treba odrediti prioritete nacionalne ekonomije prema kojima se treba modelirati porezna politika. Oslobađanje oporezovanja reinvestirane dobiti, smanjenje poreza produktivnim djelatnostima, smanjenje nameta na energente u svrhu podizanja veće konkurentnosti, reforma tržišta rada – sve su to alati kojima Vlada raspolaže. Pri tome je neophodna aktivna politika HNB-a koja mora osigurati potrebnu likvidnost za ulaganje, tako da potakne banke na financiranje investicija, a penalizira ih kod kreditiranja potrošnje. Iako poduzetnici, primjerice, preko inicijative “Glas poduzetnika” traže reforme, njihova se traženja uglavnom svode na zahtijevanje manjih iznosa poreza i u stvari su zrcalna suprotnost sindikalistima.

Vlada treba donositi odluke koje su u općem interesu, a sva porezna popuštanja ili zatezanja moraju biti donošena sa svrhom (jer nije jednaka korist od ugostiteljske ili industrijske djelatnosti) te je nužno pronaći balans između parcijalnih interesa kako bi se ostvarilo društvo koje nudi kvalitetnu javnu uslugu koja ne opterećuje pretjerano realno gospodarstvo. Ono što je žurno i korisno napraviti u državi racionalizacija je troškova, a barem pedeset milijarda kuna služi financiranju beskorisnih jedinica lokalne samouprave, raznih agencija, komora, loše upravljanih bolnicama i slično. Te stvarne reforme traže odlučnost i privremenu žrtvu stanovništva. Međutim, kako je izborna godina, ostat ćemo očito na birokratskim navodnim reformama i nastavku postojeće politike financirane inozemnim kreditima, kao što nam nudi ovaj razočaravajući Nacionalni program za 2020 godinu.

Marijan Jović/Hrvatski tjednik/hkv.hr