Bleiburg za kvizaše – da su drugovi bili temeljiti, Pusić bi s godinu dana ostao siroče

Pin It

Da je po kvizašovom i da su drugovi bili temeljiti, Zoran Pusić bi s godinu dana ostao siroče. Kako to da njegovu ocu koji je bio časnik sudac u domobranstvu NDH nije pala dlaka s glave, dapače, postaje uglednik i u novoj državi i režimu, a toliki tinejdžeri su završili pod zemljom, za njih nije bilo milosti?

Što bismo očekivali od mladog čovjeka, dobro poznatog i omiljenog lica s TV ekrana, u prvom javnom obraćanju nakon što je odlučio ući u politiku i kandidirati se na predstojećim korona-parlamentarnim izborima?

Pa naravno, opravdavanje masovnog zločina komunističkog režima počinjenog prije 75 godina, što drugo!, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Stranka Radnička fronta održala je prekjučer konferenciju za tisak u povodu “odmazda nakon Bleiburga 1945”.

Na konferenciji je predstavljeno i veliko pojačanje stranke, Krešimir Sučević Međeral, tituliran kao “poznati intelektualac i kvizaš”. Prvi politički istup ugledni kvizaš iskoristio je da se obračuna s “polaganjem vijenaca na Bleiburgu od državnih vlasti i neoustaškog Počasnog bleiburškog voda, katoličkim i islamskim vjerskim obredima na Mirogoju te misom u Sarajevu”.

Priključio se tako hajki koja već tjednima traje protiv Katoličke crkve u BiH u povodu mise za žrtve bleiburške tragedije najavljene za subotu, 16. svibnja u sarajevskoj katedrali.

Progon vodi bošnjačka politička i medijska krema, s tolikom žuči da čovjek prirodno pomisli kako tu moraju djelovati neki dublji kompleksi. I doista je tako. Odavno je izreka “sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture” u BiH dobila dodatak – “i bošnjačkog antifašizma”.

(…)

Zanimljivo je da potomci “preorjentisanih” nisu imali nikakvih problema podržati mise s istom nakanom održane u nizu sarajevskih crkava ratne 1995. Sarajevo je tad još tukla sljednica Titove vojske, s petokrakama na glavi, govoreći kako se bori protiv fašista, ustaša, handžar-divizije i sl. pa je moguće da onaj tko se u Sarajevu tada nije osjećao onako kako ga je titulirala Karadžićeva propaganda, počešao po glavi i zapitao – jesu li baš sve žrtve prije pola stoljeće bili ustaški koljači ili je bilo i nevino stradalih?

Biskupska konferencija BIH jasno je dala do znanja kako “prema nauku Katoličke crkve, moliti za neku osobu ili za neku skupinu ne znači niti odavati počast toj osobi ili skupini, niti poistovjećivati se s njima, niti prihvaćati njihova politička uvjerenja”.

Ali badava, “preorjentisani” bi određivali Crkvi kako i za čije duše smije moliti. Svatko koga je smaknula jugoslavenska komunistička vlast je po njima bio fašistički koljač, valjda i 663 ubijene crkvene osobe, što je svjetski komunistički rekord. Bošnjački mediji su u potrazi za pojačanjima “pokucali na vrata zaboravljenih asova”, pa su tako tamošnju javnost kao pošteni Hrvati dodatno prosvijetlili Stjepan Mesić i Zoran Pusić. “Preorjentisanima” logično ne smeta to što je Mesić jedni visoki političar koji je u zreloj dobi afirmativno govorio o NDH i o tome da se nemamo što ispričavati za Jasenovac, jer se, u međuvremenu, i on ponovo “preorjentisao”.

Mogle bi se napraviti dvije kompilacije Mesićevih snimki, jedna za jugototalitariste, druga za NDH-nostalgičare – jednako šeretski je zastupao obje pozicije, ovisno o kontekstu.

Kao da, primjerice, napravimo jednu kompilaciju golova koje je Luis Figo zabio dok je igrao za Real, za fanove tog kluba, a jednu odvojenu dok je igrao za Barcelonu, za tamošnje navijače.

Mesić je sebi blizak mentalitet pronašao u Sarajevu gdje 1995. godine novine izvještavaju o “Komemoraciji nevinim bleiburškim žrtvama hrvatskog i bošnjačkog naroda” u Kamernom teatru, donose detaljan popis misa za žrtve Bleiburga te fotografiju bacanja prigodnog vijenca za žrtve u Miljacku, e da bi danas zabranjivali održavanje mise.

Da je po kvizašovom i da su drugovi bili temeljiti, Zoran Pusić bi s godinu dana ostao siroče. Kako to da njegovu ocu koji je bio časnik sudac u domobranstvu NDH nije pala dlaka s glave, dapače, postaje uglednik i u novoj državi i režimu, a toliki tinejdžeri su završili pod zemljom, za njih nije bilo milosti?, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr