Rušili bi Churchilla, ali svog Tita ne daju

Pin It

Stvarno je teško pisati nešto što se zove “Pregled hrvatske političke gluposti”, s naglaskom na “hrvatske”, dok na Zapadu ruše kipove znanstvenika i istraživača, a podižu ih genocidnom manijaku Lenjinu, dok žene javno kleče pred muškarcima i ljube im noge, a feministkinje to glasno podržavaju (dok god su žene bijele, a muškarci crni)

kada ludilo i ideološki fanatizam više nemaju nikakvih zdravorazumskih inhibicija i kada sve tako neodoljivo podsjeća na Berlin početkom tridesetih. Jedina je razlika što su fanatici koji su tada – kao i danas – po ulici izazivali nerede, cenzurirali knjige i filmove, prekrajali povijest po svojoj mjeri i razbijali ljudima dućane, optužujući vlasti za “represiju” i nedemokratičnost kako bi uveli diktaturu, imali kudikamo više smisla za modu. Uostalom, zna se jako dobro kako je Hitler došao na vlast i da sve diktature zapičinju vladavinom rulje na ulici.

U Dijonu, u Francuskoj, na ulicama automatskim oružjem ratuju Čečeni i Alžirci dok policija, koja je nemilice pendrečila i ubijala Žute prsluke, gleda sa strane. Sastavljaju se crne liste filmova i knjiga koji se potom skidaju s digitalnih platformi, sanitiziraju se povijesne knjige, brišu ljudi s fotografija baš kao za Staljina, kada bi članovi CK stradali u čistkama naglo nestali iz povijesti i bivali retuširani sa službenih fotografija. Izbrisati čovjeka iz povijesti gore je nego ubiti ga!

Remek-djela poput “Zameo ih vjetar” nestaju iz ponude “jer ne prikazuju realno povijest i odnos prema robovima na jugu”, valjda zato što je trebalo prikazati robove u lancima uz Rhetta Butlera koji ih nemilice bičuje, a ne kao kućnu poslugu s kojom se ljudski postupa (a da se razumijemo, bilo je robovlasnika koji su humanije postupali s crnim robovima nego što danas neki poslodavci – inače deklarirani lijevi, liberalni, humanisti – postupaju s radnicima, posve neovisno o tome što je ropstvo kao institucija anticivilizacijsko). Inače holivudski filmovi o superherojima jako realno prikazuju stvarnost, povijest i sve ostalo, samo ovaj ne pa ga treba cenzurirati. Crni vitez Lancelot je realna stvar, Rhett Butler je nešto nerealno. Knjige iz pretprošlog stoljeća poput “Toma Sawyera” dobivaju nova falsificirana izdanja bez danas nepoćudnih izraza i riječi.

Na zapadu, izgleda, teže nečem nalik na komunizam jer ga još nisu dovoljno dobro upoznali, barem ne na svojoj koži. Na istoku su ga mnogi zaboravili ili su u međuvremenu stvorili romantiziranu verziju u svojim glavama, što je psihološki, uostalom, očekivano i normalno: jednostavno, ljudski mozak tako funkcionira, potiskuje loša sjećanja i favorizira ona druga. Ipak, Hrvatska trenutno u odnosu na Zapad djeluje kao oaza mira i razuma, kao i većina ostalih postkomunističkih država.

No zato i kod nas djeluju progresivne snage koje kažu da nam nedostaje svega onog što je uzrokom kaosa i masovne histerije na Zapadu. Nemamo dovoljno “različitosti”, nedostaje nam imigranata iz drugih i drukčijih kultura, naročito iz onih primitivnijih. Nismo dovoljno napredni, izgleda. Nekako, kad vidim kamo je taj progres odveo Zapad, ne žalim previše što smo jedna zaostala “katolibanska” država. I da, draže mi je i da uz spomenike zaslužnim Hrvatima stoje spomenici Titu nego da počnemo i mi rušiti spomenike znanstvenicima i povijesnim velikanima jer su prije 300 godina rekli nešto što danas “antifašisti” tumače kao rasizam, a u kontekstu tog vremena je bilo neupitno. No zanimljivo je da u Hrvatskoj najviše podrške rušenju spomenika Churchillu i Rooseveltu daju zakleti “antifašisti”, koji bi drečali do neba da im netko dirne u Titove spomenike. Navedena dvojica su, naime, po njima bili “rasisti”, nije baš jasno zašto, ali grijeh je svakako neoprostiv. Tito je bio samo diktator i masovni ubojica, ništa strašno.

SREDNJI PRST ŠKORI U Kolindi čuče Jelena Veljača i Rada Borić

Uzdignuti srednji prst postao je na nekoliko dana glavna predizborna priča. Prethodile su mu izjave Miroslava Škore koje su, najblaže rečeno, istrgnute iz konteksta razgovora i preseljene u naslove: “Nismo mi primitivna zajednica, ne zabrana, ali učiniti sve da se sačuva život”, rekao je Škoro u studiju Večernjeg lista na temu pobačaja. I, neoprezno, dodao: “Ako žena zatrudni nakon silovanja, onda se mora dogovoriti s obitelji što će učiniti”. Istina, ovo potonje se može ambivalentno tumačiti, no jasno je da tu nije riječ o zabrani pobačaja (jer ako netko ne zagovara zabranu pobačaja na zahtjev, onda je jasno da ne zagovara ni zabranu pobačaja nakon silovanja, što je sasvim drugi i puno složeniji moralni problem). Naime, suprug silovane žene možda ne želi to dijete koje je plod silovanja, ili njezini roditelji. Škoro definitivno nije rekao ono što mu se imputira i to je vidljivo svakom tko pogleda snimku.

No Škori je ostalo vaditi se od optužbi da želi svijet vratiti u srednji vijek, a naravoučenije je da u kampanji ne treba ostavljati otvoren prostor za razna tumačenja bilo čega, naročito stvari oko kojih danas postoji masovna histerija koja ionako blokira svaki smislen razgovor. Ljudi ionako čitaju samo naslove: “Škoro bi silovanim ženama zabranio pobačaj”. Ili: “Ovako Škoro vidi pravo na pobačaj: Ako žena zatrudni nakon silovanja, mora se dogovoriti s obitelji što će učiniti”. A u kampanjama vrijedi da se sve što govorite može – i hoće – iskoristiti protiv vas. I da će se sve izvrnuti i krajnje maliciozno interpretirati ako niste nekakav Beljak ili nešto slično.

Naravno da su na tom, recimo, gafu pokušale kapitalizirati sve “progresivne snage” i medijske alapače, ali malo je začuđujuća bila reakcija bivše predsjednice, koja je Škori pokazala – srednji. Uz poruku koja više pristaje Radi Borić. Kampanja je time dobila jedan, onako, potpuno balkanski twist, i počela se voditi ne samo spinovima i podmetanjima, nego i uličarskim metodama. Komu to sve zajedno pomaže? U prvome redu SDP-u i svemu što je lijevo od njega. Ne pomaže Škori, naravno, a još manje HDZ-u: Kolinda je, još prije nego što je izgubila izbore, izgubila i smisao za dobru političku procjenu, zato joj je kampanja i bila tako blijeda i loša.

Ali najvažnije je da Kolindinim prostačkim aktivizmom mogu biti zadovoljni svi oni koji joj nisu dali glas, već su se u prvome krugu odlučili za Škoru, a u drugome ni za koga. Oni su očito prepoznali da u njoj čuči mala Jelena Veljača. Još jedna stvar je vrlo zanimljiva – sve poznate žene koje su ovih dana digle “srednji” na društvenim mrežama bile su protiv Kolinde na izborima, i za Milanovića. Kad bolje razmislim, moguće je da je i sama Kolinda birala Milanovića na izborima.

MAJSTORICA U ZADRU Novak protiv Andreja – gem, set i me

Kad je nedavno odlučio raspisati izbore, Plenković je bio više nego uvjeren da je to pravo vrijeme za to. Sve je izgledalo idilično: odlični rezultati Hrvatske u borbi protiv koronavirusa, kaotična oporba, popularni ministri poput Beroša koji je zamijenio nespretnog Kujundžića, njegova visoka popularnost. Čak ni korupcijske afere nisu djelovale tako strašno, Plenković je, uostalom, računao da ih može okrenuti u svoju korist i predstaviti se kao borac protiv korupcije u HDZ-u i državi.

 A onda je sve odjednom krenulo po zlu. Korona se vratila na velika vrata, tridesetak zaraženih u jednome danu nakon tjedna bez zaraženih! Beroševa se popularnost u međuvremenu istopila kao da je nikad nije ni bilo, a stručnost HDZ-a u upravljanju krizom na koju se Plenković pozivao nakon turnira u Zadru djeluje kao loš vic. Njegova osobna popularnost se negdje istopila, u svim anketama vodi SDP-ova koalicija.

A onda je Plenković odlučio pokopati se do kraja, pa kad je isplivala fotografija na kojoj se rukuje s Đokovićem, odlučio je, politički posve nepismeno i bahato, poručiti narodu da samoizolacija za njega ne važi. Jer, kako je njegov stranački kolega iz Stožera lijepo obrazložio, to nije bliski kontakt. Ono, bili su samo tri minute zajedno. Jasno da se oni koji su platili globetinu od 8000 kuna zbog kršenja samoizolacije jer su bili u dodiru sa zaraženima osjećaju kao idioti. I oni koje su do jučer nazivali bioteroristima. Samo što nije rekao da to nije bila njegova ruka na Đokoviću, nego Škorina. Ono, vjerujete li meni, koji kažem da nisam bio u bliskom dodiru s Đokovićem, ili fotografiji? Vjerodostojno!

 Najgore od svega je što je Stožer dao neko nemušto objašnjenje o tome što se smatra bliskim kontaktom, koje je posve suprotno onom što piše na njihovim stranicama. Citiram upute HZJZ-a: “Bliski kontakt se definira kao: udaljenost od 2 m od oboljele osobe ili boravak u istom zatvorenom prostoru s oboljelim od COVID-19, ali dulje vrijeme, u trajanju dulje od 15 minuta (…) ili direktni kontakt s kontaminiranim/infektivnim izlučevinama oboljelog od COVID-19 (npr. oboljeli je kašljao na nas, dodirivanje korištenih maramica, rukovanje ili drugi tjelesni kontakt s oboljelim, a bez korištenja osobne zaštitne opreme)”, piše na stranicama HZJZ-a.

Ironija je i u tome što Plenković dodirne Đokovića pa ne mora u samoizolaciju. Fotograf HTS-a koji ih je snimio kako se dodiruju – mora! Što dolikuje Bogu, ne dolikuje volu, rekli bi stari Grci.

Plenkovićeva taktika optuživanja oporbe da želi “izbjeći sučeljavanje s njim”, odnosno da ga žele eliminirati iz predizbornih aktivnosti, neovisno o tome što je to u osnovi točno, glupa je i promašena. Da je otišao u samoizolaciju i javljao se odande preko Twittera ili drugih društvenih mreža, izazvao bi simpatije i popularnost bi mu porasla. Ovako, ispao je bahati političar za kojeg ne vrijede pravila koja vrijede za obične smrtnike. Jer njih valjda od zaraze štiti saborski imunitet pa im onaj obični ne treba. Da se razumijemo, virus na njega neće jer se prenosi samo s čovjeka na čovjeka, a on je političar, ali svejedno bi trebao, čisto da se predstavi kao odgovorna osoba, otići u karantenu, a ne šetati po izbornim skupovima. Takvo ponašanje birači obično kažnjavaju.

SENILNI BOŽINOVIĆ Fotografije rukovanja mu osvježile pamćenje

Nešto slično je izveo i Božinović. Kleo se majkom da se nije ni s kim rukovao, a kad su se, opet, pojavile fotografije s HDZ-ova skupa u Sisku gdje se rukuje s ljudima, rekao je da je zaboravio što je radio par dana prije nego što je dao tu izjavu. Takva senilnost ga baš ne kvalificira za ministra, iako oni često jesu poput majke gospođe Edith iz “Alo, alo”, koja ništa ne čuje i ne vidi i ničeg se ne sjeća, osim kad joj to odgovara, onda sasvim dobro i vidi i čuje i pamti.

Sad svi traže odgovornost Đokovića – na međunarodnoj razini. Svi su zgroženi time što je Teniski savez organizirao turnir na koji je svatko mogao ući, na kojem nije bilo dezinficijensa i na koji su tenisači iz Srbije dolazili bez ikakvih kontrola.

Novak Đoković snosi dio odgovornosti, no najveća je na Nacionalnom stožeru na čelu s Davorom Božinovićem. Posebice na Viliju Berošu i Krunoslavu Capaku zvanom “Vidoviti Capo”, koji nisu predložili ni poduzeli nikakve posebne mjere za taj turnir. Time je Stožer bacio u vodu sve što je sve ove mjesece dobro radio. A zašto? Za šaku glasova u IX. izbornoj jedinici? Nevjerojatan i teško objašnjiv neoprez. Što je najgore, taj je incident s koronom na teniskom turniru snažno odjeknuo u svijetu i svakako će imati nemjerljiv utjecaj na sezonu!

Jasno je zašto će HDZ vjerojatno izgubiti izbore, iako nipošto nije jasno zašto će ih očito posve nekompetentni SDP dobiti. Ključ budućeg vjerojatnog poraza je otvaranje granica prema državama prema kojima su trebale ostati zatvorene – prije svega Srbiji i BiH, odakle nam je stigao novi val zaraze, i naravno turnir u Zadru. Kad je za spomenuti turnir rekao, “odjek ovog događaja bit će velika promocija Zadra i Hrvatske u svijetu”, Plenković nije imao pojma koliko je u pravu. Taman kad smo se počeli predstavljati kao manje-više “korona free” destinacija, u svjetske medije odlazi vijest o masovnoj zarazi u Zadru, praćena masovnim otkazivanjem rezervacija. Bravo.

MUDRI MIRANDO Braniteljima ništa, a izgrednicima sućut

Renato Petek i Mirando Mrsić zalažu se za ukidanje svih braniteljskih mirovina. Humanisti, nadasve! Sad više ni ne govore o “lažnim braniteljima”, iako je oduvijek razumnim ljudima bilo jasno da njima smetaju oni pravi, ne lažni. Uostalom, ima li većeg “lažnjaka” od SDP-ova bivšeg ministra branitelja Freda Matića kojemu je, kad je imenovan za ministra, nestala i invalidnost i PTSP i trajna nesposobnost za rad, a da nitko u medijima nije čak ni postavio pitanje tko mu je uopće dao invalidnost? I bi li netko za to trebao odgovarati – liječnik, Fred, i tako dalje? Da ne govorimo o shemi “vratit ću invalidnost jer mi nije ništa, ali ne i stan od sto kvadrata koji sam dobio na tu lažnu invalidnost”.

Naravno, nisu spomenuli ukidanje saborskih mirovina jer, eto, to su njihove mirovine! Zašto bi netko tko je ostao bez ruke, noge, i mentalnog zdravlja na bojištu imao mirovinu? Teraj sve to u ubožnicu! Pa ne mogu se njihove zasluge za Hrvatsku uspoređivati s onima vrlih političara, ipak su oni žuljali guzicu u saborskim klupama i na stolicama restorana krkajući janjetinu dok su drugi ratovali.

Nema više smisla ni govoriti da zemlja koja ima političare koji se tako odnose prema onima koji su najzaslužniji što ona uopće postoji nema neku budućnost. Ako se pitate zašto smo nekad bili druga po razvijenosti postkomunistička zemlja, a danas smo druga odozdo, iza Bugarske, kad se gleda EU, to je zbog onih koji je nikad nisu ni željeli ni stvarali, ali su se njome itekako okoristili.

A kad smo kod Mrsića, valja spomenuti da se jedan kandidat s liste njegove marginalne “Demokratske stranke” napio i napravio cirkus u svom stanu u Sopotu, prijeteći nožem policajcima, na što je stranka reagirala priopćenjem kako im je “iznimno žao kolege Devčića kojem je očito stres uzrokovan koronom, potresom i izborima uzeo danak”.

“Pružit ćemo maksimalnu podršku njemu i njegovoj obitelji jer je zdravlje, a posebno mentalno, temelj kvalitete čovjekova života”, poručio je u nedjelju predsjednik Demokrata Mirando Mrsić. Druga spasiti, pojavu osuditi. Što s onima koji su zdravlje izgubili na bojištu? Ništa, na cestu.

BRENA IZNAD RIJEKE Jugodernek za Dan antifašističke borbe

A kad smo kod branitelja, naše “antife” još ne ruše gradove i ne pljačkaju dućane, ali nas krajem svakog lipnja počnu uvjeravati kako su baš oni stvorili Hrvatsku i kako bez njih ne bi bilo ni Hrvatske ni avnojskih granica ni neovisnosti. I kako u Ustavu piše da su je baš oni stvorili. Iako bi najradije da je nema i da je ostala Jugoslavija.

Ali zanimljivo da uvijek Dan antifašističke borbe proslave uz nešto, onako više jugonostalgičarsko nego hrvatsko. Pa su u Rijeci tako ove godine proslavili uz Brenu i stihove “Živela Jugoslavija”. A Rada Borić je istovremeno pokušala prodati priče o antifašizmu u Ustavu u sučeljavanju s Hasanbegovićem, koji joj je lijepo objasnio ono što i sam ovdje već dugo pokušavam objasniti – ako spominjanje odluka ZAVNOH-a u preambuli Ustava definira hrvatsku kao “antifašističku” državu, odnosno “antifašizam” kao vrijedost, onda slijedom iste logike i spominjanja raznih kraljeva i kneževa definira Hrvatsku i kao monarhiju pa je tako i demokracija neustavna.

A što se pak “avnojskih granica” tiče, one su krojene isključivo na štetu Hrvatske, pa je tako u slučaju dijelova Bačke i Srijema koji su pripali Srbiji, odnosno Vojvodini, uzeto etničko načelo pri određivanju granica – većinsko su stanovništvo bili Srbi pa je to pripojeno Srbiji, dok je kod razgraničenja s BiH uzet drugi princip, povijesni, pa su etnički homogena hrvatska područja postala dijelom BiH. Uostalom, sam odnos “antifašista” prema Domovinskom ratu i braniteljima jasno govori gdje leži njihova lojalnost, a to nije na Hrvatskoj. Možda bi stvarno bilo najpametnije sve to ukinuti i prihvatiti V-day, Dan pobjede koji slavi cijela Europa, 8. svibnja, kad je pao Berlin.

IZBORI U SUSJEDSTVU Srbi bez Šešelja i hrvatske manjine

Hrvatska sad i službeno graniči s praktički jednopartijskom državom. Procesi u susjedstvu nisu nešto što se nas ne tiče, pogotovo kad se radi o Srbiji koja nikad nije odustala od ideje da bude gospodar tzv. ovih prostora, nikad se nije odrekla želje za dominacijom prostorom cijele bivše SFRJ, a politička atmosfera je ondje kudikamo toksičnija nego u Hrvatskoj. Zato tzv. jugonostalgija u Hrvatskoj nije nipošto bezazlena stvar, nije nešto što bi trebalo ignorirati i na to gledati benevolentno, “toleranciji” tu nema nekog mjesta – tu se radi o realnoj politici, geopolitici.

Hrvati su ostali bez svojih predstavnika u parlamentu, i tu je slaba utjeha što u novom sazivu parlamenta Srbije neće biti ratnog zločinca Vojislava Šešelja ni Dragana Vasiljkovića, koji nekim čudom nije uspio skupiti potpise. Prema Srbiji se treba postaviti kao prema onom što ona zapavo i jest – neprijateljski nastrojenoj zemlji koja nije pokrenula novi rat protiv Hrvatske jednostavno zato što to nije u stanju, zbog međunarodnih okolnosti i vlastite vojne slabosti, a ne zato što ne bi da može.

Ali još važnije od toga je smjestiti na svoje mjesto sve one hrvatske dušobrižnike koji nam već desetljećima sole pamet o demokraciji i ljudskim pravima iz Srbije, u kojoj žive i rade, a petljaju se u hrvatsku politiku. Prvo, zato što ondje demokracije i ljudskih prava baš i nema pa razne Veljače i slične treba uputiti da prvo počiste kod sebe doma. A drugo, svi su oni jako zabrinuti time što u Hrvatskoj pravo glasa, kao i u svakoj demokratskoj državi, imaju svi hrvatski državljani, uključujući i one koji žive u BiH. Pravo glasa dijaspori im je trn u oku, po njima oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj ne bi trebali u njoj ni glasati – iako ne postoji država na svijetu koja bi plaćanjem poreza uvjetovala pravo glasa vlastitim državljanima. Istovremeno, oni si daju pravo biti “opinion makeri” u Hrvatskoj, s nemjerljivo većim utjecajem na političke procese preko svojih javnih pojavljivanja, kolumni, nastupa na TV-u i u medijima od neke bakice iz Mostara koja ima dvojno državljanstvo. Bilo bi vrijeme da ih zamolimo da se drže onog što sami propovijedaju i da se počnu baviti demokracijom u onom što je de facto njihova zemlja u kojoj žive i koja im je na srcu, da se umjesto “povampirenim ustaštvom u Hrvatskoj” počnu baviti rehabilitacijom Draže i takvim stvarima. I da im generalno poručimo da, ako se baš misle baviti kreiranjem političke misli u Hrvatskoj, to rade iz Zagreba ili Splita, Osijeka, Rijeke, ne iz Beograda. Jer malo je nakaradno kad netko iz Vučićeve države soli nekom drugom pamet o demokraciji.

Marcel Holjevac/dnevno.hr