Ljeto je, a čudni bubnjevi najavljuju čudnu jesen

Pin It

Ljeto je, a čudni bubnjevi najavljuju čudnu jesen. Nije samo pitanje o tzv. pošasti zvanoj koronavirus. Vele da su tu opet i oni što ih zovu migrantima. Navalili u Europu kao skakavci na usjeve. Pritom se ne žele integrirati, jer je navodno njihova kultura bolja. Pa kad je bolja zbog čega dolaze tamo gdje im je lošije?!

No, ta Europa kao da ništa ne razumije. Njezini službenici tvrde da članice EU ne mogu odbiti zahtjeve za azil niti zatvoriti granice za tražitelje azila. Primaj, znači, tko naleti. Ali nisu svi otvoreni takvom pristupu. Spomenimo zemlje Višegradske skupine: Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka. Za spomenute ne žele ni čuti. Hrvatska jest članica EU, međutim nije članica ove skupine. Davno su odbili takvu ponudu, kao što su odbili praviti LNG terminal na Krku pa poslije opet morali nastaviti, progurali Istanbulsku deklaraciju i Marakeški sporazum unatoč protivljenju jakih članova međunarodne zajednice. Zbog toga je hrvatsko mudro vodstvo, između ostaloga, ostalo bez onih sjajnih izraelskih zrakoplova Barack, odnosno ostali smo mi. Ma nije važna ta obrana našega neba. Mi smo u »regionu«, a uskoro će proraditi i zajedničko »europsko nebo«.

Zbog svega ovoga ima pravo Mirko Galić u Večernjem listu kada kaže da nova Plenkovićeva vlada više nema nijedan izgovor da ne dovrši proces europeizacije zemlje. Baš tako. Nije rekao da ta vlada učvrsti hrvatsko domoljublje, što joj je zapravo zadatak. A i ona to nekako tako shvaća jer na silu želi uvesti euro u hrvatsku državu. Kuna, osim kada je se prima, podsjeća na neka druga vremena koja neki među njima shvaćaju u jugoslavenskom duhu. Čovjek im treba odati priznanje. Prokrijumčarili su se ponovno u Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor, te zajedno s tom nekom Europom počeli nam određivati koju ćemo glazbu slušati i kako ćemo se ponašati. Zazorna im je čak i ona pjesma »Lijepa li si«, kamo li ne će biti neka druga. I u tome su uistinu pravi europljani.

Međutim, u svijetu se protiv takvih prosvjeduje. Više od 150 intelektualaca uputilo je EU otvoreno pismo u kojem se pitaju zar više nije dopušteno misliti drukčije? I nisu to neki zadrti desničari. Kakvi. U njihovim je redovima zadrti ljevičar Noam Chomsky i drugi. Ljudima jednostavno dogorjelo do noktiju. Mediokriteti žele vladati i pokazivati nam put. Kao u današnjoj Kini. Što si zadrtiji, to se više penješ na partijskoj ljestvici. Bilo je tako nažalost i kod nas u jugokomunističko vrijeme. Samo je to, hvala Bogu, prošlo, jer su dečki u tenisicama stali pred njihovo »svijetlo« oružje. Danas to čine Poljaci. Svakoga mjeseca javno mole krunicu za svoju domovinu, i to klečeći. S druge strane, njihov novoizabrani predsjednik Andrzej Duda javno se zahvalio za tu pobjedu u svetištu Majke Božje Čenstohovske. Razvikani i tzv. glavnostrujaški mediji u hrvatskom društvu javiše da je sada Poljska podijeljena i da je Europa zabrinuta. Da su pobijedili kakvi zagriženi ljevičari, po njima bi očito tada sve bilo u redu.

U tom tonu je i odluka hrvatskog Ministarstva znanosti i obrazovanja da u školski program uključi prikazivanje kontroverznog filma »Dnevnik Diane Budisavljević«. O prikazivanju nekog filma o Domovinskom ratu nema ni govora. Europljani smo, ljudi moji.

Imamo nešto tih manjina pa smo im dali ogromnu važnost u našem Saboru. Drugi ih imaju puno više, ali im daju puno manje takve važnosti ili im ih nikako ne daju. Nažalost ogromno hrvatsko iseljeništvo nema ni približno toliko. Stjerali su ih u nekakvu XI. izbornu jedinicu za koju i Ustavni sud reče da je neustavna, kao i ona XII. gdje se biraju ti »manjinci«. To kao da vladajuće nije briga. Pusti Ustavni sud, neka nas pohvali Europa, ma što god to značilo, i na konju smo. Zapravo, oni su to, a mi smo vjerojatno ti konji.

Te iste Europe nigdje nije bilo kada se lila krv u Srebrenici. Danas ona nad svim tim lije krokodilske suze. One kardinala Puljića su drukčije. Iskrene. Reče da ide tamo, u Srebrenicu, pokloniti se žrtvama genocida, jer za svaku tu žrtvu netko je zaplakao. Vrijeme je početi gajiti kulturu poštivanja žrtava. Imao je pravo. Učinio je sve to unatoč tomu što su određeni u svibnju digli dreku kada je služio sv. misu zadušnicu u Sarajevu za žrtve ubijene na Bleiburgu i Križnom putu. Čak je i Dunja Mijatović, povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava, krenula sličnim izričajima i putem. Reče da su sve žrtve naše žrtve, bez obzira na njihovo podrijetlo ili identitet. Bilo bi dobro da je tako govorila i u svibnju za hrvatske žrtve. Pojmovi joj, dakle, još nisu bistri u glavi. Možda se izbistre, možda. Predsjedniku slovenske vlade Janezu Janši pojmovi su bistri. Reče da se masakr u Srebrenici ne bi dogodio da je osuđena komunistička ideologija. Poslije razjasni kako su Mladić i drugi sve to učili na Akademiji JNA u Beogradu te proveli genocid. Boljševička ideologija ponovno je urodila zlim plodovima. Shvatio je to i Džemaludin Latić pa je izjavio kako je moguće živjeti a ne reagirati na Auschwitz, Jasenovac, Srebrenicu, Hudu Jamu…

Pojmovi nisu bistri ni nekim drugima u BiH. Odluku hrvatske vlade da se s BH putovnicama ne može u Hrvatsku nazvaše diskriminatorskom. Poručiše da smo svi isti ljudi, bez obzira nosili pasoše ili putovnice. Kao da smo još u Jugoslaviji te živimo u zajedničkoj državi i samo različitim republikama. Ne, dragi moji. Hrvati su članovi EU, kada će to biti BiH samo Bog zna. Šteta je da još nije, bilo bi nam tada svima lakše. Sada je ovako kako je. Ne može tu pomoći ni Vijenac Matice hrvatske koji na svojim stranicama govori o novoj bosanskohercegovačkoj prozi, o bosanskim piscima i slično. Ne uviđaju na tom ozemlju svoje sugrađane Hrvate, članove EU kao i oni, te neke druge silnice. Zbrka u glavi dok pokušavaju organizirati neke tribine o budućnosti Matice hrvatske. Zar su oni koje spominju nada te budućnosti?

U međuvremenu turski predsjednik Erdogan veličanstvenu kršćansku crkvu Svetu Sofiju pretvori ponovno u džamiju. Zapad se naoko tome usprotivio. Hrvatima u Herceg Bosni, BiH, jasno je o čemu se radi. Njima su Turci davno porušili crkve, njih 464, i samostane, njih 48, kako navodi fra Andrija Zirdum. Na temeljima nekih izgrađene su džamije (u Stocu…), druge su u njih jednostavno pretvorene ili se s njima to pokušava učiniti (crkva Sv. Marije u Jajcu, crkva Sv. Ante Padovanskog u Bihaću…). Krvava i teška povijest koju se ne smije zaboravljati.

Međuljudski odnosi zaista su važni. Grade se ne silom i lažju, nego istinom. Griješili smo kroz povijest jedni prema drugima. Vrijeme je poći drugome u priznanju tih pogrješaka, s obje strane, te prihvatiti ispriku. Život ide i nema namjeru nikoga čekati. Budućnost je onoga tko joj u čovjekoljubnosti i u bogoljubnosti otvori svoja vrata. Naravno, i u domoljubnosti.

Miljenko Stojić/kamenjar.com