Plenković se preko ‘politike pomirenja’ želi približiti Srbiji za interese Bruxellesa i Zapada

Pin It

Ovogodišnja proslava odudara od svih prethodnih (ne samo zbog epidemioloških razloga povezanih s pandemijom koronavirusa Covid-19) i, zapravo – predstavlja potpuno novi diskurs hrvatske Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem kada je njezino obilježavanje u pitanju

Iskreno pokajanje Milana Babića u Haagu, u kojem svjedooči da je dobar dio Srba u Hrvatskoj oružjem ustao protiv svoje domovine, je primjer kojega se namjerno zaboravlja, piše Zoran Meter za geopolitika.news

Ovogodišnja proslava odudara od svih prethodnih (ne samo zbog epidemioloških razloga povezanih s pandemijom koronavirusa Covid-19) i, zapravo – predstavlja potpuno novi diskurs hrvatske Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem kada je njezino obilježavanje u pitanju,

Nova Vlada RH, koju je premijer Plenković nedavno sastavio gotovo isključivo uz potporu zastupnika nacionalnih manjina, pričemu je za potpredsjednika Vlade postavio i predstavnika srpske političke stranke SDSS Borisa Miloševića, svojim novim pristupom – obilježavanje ovog najvećeg hrvatskog praznika želi približiti svim hrvatskim državljanima, prije svega onima srpske nacionalnosti, stavljajući u središte pozornosti, osim velebne hrvatske pobjede i briljantno izvedene vojne operacije  i onaj dio, koji je uslijedio nakon njazinog završetka a odnosi se na individualno počinjene ratne zločine nad dijelom na ratnim područjima zaostalog srpskog stanovništva.

Drugim riječima Plenković želi postići pomirbu unutar hrvatskoga društva kada su u pitanju hrvatsko-srpski odnosi ali, nedvojbeno – želi i da ova (prije svega njegova) gesta bude i jasan signal hrvatske spremnosti za pružanje „ruke pomirnice“ i Republici Srbiji za izgradnju dobrosusjedskih i partnerskih odnosa. Koliko je to istinski Plenkovićev program a koliko je sve ovo samo dio ukupne euro-atlantske strategije koja ima za cilj Srbiju „iščupati“ iz zone ruskog utjecaja i preko Hrvatske (na žalost i njezinih interesa i vječnog podilaženja Zagreba stranim gospodarima čak i kada je jasno tko to u Hrvatskoj, zapravo, danas truje i hrvatsko-srpske i međuhrvatske odnose) je uključiti u zapadne političke i vojne integracije – pitanje je kojim se u ovom trenutku ne namjeravam baviti ali ga svakomu ostavljam na razmatranje. Tim prije što ovaj Plenkovićev model vladanja i obilježavanja najvećeg hrvatskog praznika izaziva i čitav niz prijepora i kontroverzi u hrvatskom društvu.

Premijeru Plenkoviću, ministru Tomi Medvedu i svim ostalim članovima Vlade, kao kršćanin i katolik iskreno želim sav uspjeh u ostvarenju njihova cilja istinske pomirbe i pune integracije srpske nacionalne manjine u hrvatsko društvo, kao i njihovog prihvaćanja Republike Hrvatske kao svoje Domovine (što, naravno, nikako ne znači da oni moraju pokidati odnose sa svojim matičnim narodom u Srbiji ili se odricati svog vjerskog i nacionalnog identiteta, naprotiv, ali definitivno moraju prestati s prihvaćanjem i propagiranjem velikosrpske politike u odnosu na hrvatske državne prostore), ali i upozoravam na slijedeće:

I za ovaj Plenkovićev tango „pomirbe“ (nakon neuspjeha onog od strane bivšeg predsjednika Ive Josipovića što samo potvrđuje kontinuitet hrvatske državne politike u tom smjeru, kao da je to,  a ne gospodarstvo, demografija, položaj Hrvata u BiH i sl. od hrvatskog primarnog interesa) potrebno je dvoje!

Hrvatska ga sama otplesati ne može niti mora.

I hrvatski Srbi, a prije svega njihovi politički predvodnici moraju smoći snage prihvatiti istinu o ratnim događajima u Hrvatskoj od 1991. do 1995. g. (u kojima je u hrvatskim vojnim postrojbama sudjelovao i nemali broj domaćih Srba) i odati pijetet i brojnim hrvatskim žrtvama i stradalnicima. Sve ostalo znači vječitu zarobljenost u prošlosti koja je upravo po njih same i najviše pogubna. S druge strane na političke procese u Srbiji i srpsku vanjsku politiku Hrvatska ne može niti treba utjecati. Beograd je taj koji mora samostalno odlučiti o sudbini svoje zemlje i naroda, kao što to sami moraju odlučiti i Srbi u Hrvatskoj. Plenkovićeva tj. vladina, predsjednikova ili ne znam čija dobra volja u tome smislu ne znači ništa drugo doli otvaranje vrata hrvatskim Srbima u bolju budućnost, a hoće li ili ne oni kroz njih proći isključivo je na njima.

A možda i najsnažniji primjer iskrenog pokajanja – kao jedinog stvarnog preduvjeta za istinsku i dalekosežnu pomirbu na ovim prostorima – bio je onaj haaškog optuženika Milana Babića (bivšeg predsjednika samoproglašene Republike Srpske Krajine), kojega se – iz nekog čudnog razloga,  vrlo rijetko spominje (upravo ga zato i donosimo u video snimci ispod ovoga teksta).

Istina je često vrlo bolna ali i jedina koja oslobađa – i na duhovnoj individualnoj i na kolektivnoj razini. Sve je ostalo iluzija i politikanstvo s mutnim i kratkoročnim pozadinskim ciljevima koji u konačnici ne vode ničemu dobrom.

Izvor: narod.hr/geopolitika.news