Hrvatske vlasti samo uoči izbora počinju lažni lov na sitne kokošare

Pin It

Budući da se na funkcije dolazi u nas uglavnom prema stranačko-rodjačko-prijateljskoj liniji, jasno je da se koruptivna mreža u društvu ispala poput paukove mreže, pa je vođenje efektivne borbe protiv korupcije, suprotna interesima vlasti i politike, jer bi se time kidali niti takve koruptivne mreže

Pokušaj da se osnivanjem Antkorupcijskog odbora u Ukrajini, razmrsi gordijski čvor korupcije i institucionalne pljačke u Ukrajini, u najvećoj mjeri vezano za Viktora Janukoviča i za oligarhe koji su bili njemu bliski, pokazalo je da borbu protiv korupcije u najvećoj mjeri onemogućavaju najmanje dvije činjenice.

Prva činjenica je, da se pokušaj praćenja tijeka „prljavog“ novca i dokazivanje  na taj način otuđenog novca putem koruptivnih i kriminalnih postupaka, da se pokazalo veoma teškim, gotovo „neprohodnim“ putem, radi isprepletenosti s fiktivnim vlasničkim odnosima, fiktivnim kupoprodajnim odnosima, i uz uključenost agencijsko bankarske „mafije“ u praćenju tih 'poslove'.

Druga je činjenica, da se pokazala tolika 'dubinska' strukturna  isprepletenost politike odnosno vlasti, sa subjektima ovih koruptivno-kriminalnih radnji, da je pomoć s njihove strane, Antikorupcijskom odboru bio ravan NULI!

Ovaj je uvod bio potreban, ako želimo da se osvrnemo na našu domaću situaciju u svezi Plenkovićeve najavljene borbe protiv korupcije i nultu toleranciju za korupciju. Ali prije nego što ukažemo na konkretne sličnosti između situacije u Ukrajini i u Hrvatskoj glede korupcije, te valja raščistiti pojmove i konstatirati da vlast, Vlada i vladajući političari, i narod odnosno javnost pod borbom protiv korupcije ne podrazumijevaju istu stvar. Jer dok narod odnosno javnost pod borbom protiv korupcije podrazumijeva potrebu borbe protiv „zaštićenih i krupnih“ zvijeri, vlast, Vlada i vladajući političari pod borbom protiv korupcije podrazumijevaju hvatanje i sankcioniranje „pilićara“ i „kokošara“ odnosno „sitne ribe“ i ne diranje u „krupnu divljač“! A sličnost s Ukrajinom je upravo frapantno slična upravo u svezi ne-želje ili ne-moći da se upravo krene u energični obračun i sankcioniranje korupcije čiji su akteri upravo do sada, a očito i nadalje, najveći politički zaštićeni akteri korupcionaško-kriminalnih afera.

A spomenuta sličnost se očituje u slijedećim činjenicama:

- Većina ukrajinskih aktera velikih korupcionaško-kriminalnih afera su otuđeni novac transferirali u inozemstvo, pa su potom i sami napustili Ukrajinu (pr. Janukovič, Ovčenikov, Fuks, Kurčenko...) i nedostupni su ukrajinskom pravosuđu. U Hrvatskoj je situacija sljedeća: Miroslav Kutle, Milenko Bašić, Vlatko Radić, Igor Vuković, Drago Tadić, Dragan Kovač…, da navedemo samo one najpoznatije bjegunce pred hrvatskim zakonom, mirno žive, rade i posluju u BiH, dok poznati tajkun Gucić već 13 godina mirno živi u Beogradu, a Ivan Radošević u Njemačkoj. A kako izgleda „energična“ borba protiv korupcije i krupnog kriminala u nas, najbolje ilustriraju slučajevi Ivice Todorića ili Bandića, protiv kojih će istražno-sudsko-kazneni procesi, vjerojatno završiti po scenariju „pojeo vuk magarca“, dok npr. teme o načinu bogaćenja Luke Rajića, Emila Tedeschija, te Ivana Jakovčića, Lovre Kuščevića, Radimira Čačića, i njima slične poznate i manje poznate, ili čak javnosti sasvim nepoznate osobe, poput članova grupe Borg, niti ne će nikada biti otvorene, sukladno onoj generalovoj antologijskoj definiciji „tko je jamio, jamio je“!

Zašto je bilo uopće potrebno ukazivati na sličnost korupcije i kriminala na najvišoj razini društva u Ukrajini i Hrvatskoj? Pa upravo radi u naslovu navedene konstatacije. Naime sasvim je jasno da efikasna i efektivna borba protiv korupcije i institucionalnog kriminala nije u interesu politike, budući da  korupcija i institucionalni kriminal ne mogu uspješno djelovati bez strukturne povezanosti vlasti, organa vlasti i aktera korupcije i kriminala, odnosno pod okriljem vladajuće politike. To što vlast po uputi politike, povremeno, najčešće u vrijeme prije izbora poduzima „lov“ na relativno „sitnu ribu“ poput Merzel, Rimac i ponekog gradskog, županijskog ili općinskog moćnika, je samo dimna zavjesa za prikrivanje da se ništa ne poduzima protiv najvećih „igrača“, koji su strukturno povezani sa vladajućom politikom.

U Hrvatskoj je ta strukturna povezanost vladajuće politike i korupcionaštva najizraženija u sustavu takozvanih javnih nabava, koje su sve drugo samo ne javne, budući da se sve unaprijed dogovara između naručitelja i dobavljača, po cijenama i uvjetima koje nemaju veze sa poštenim tržišnim natjecanjem. Sjetimo se da skandalozna afera sa cijenom bojanja tunela do danas nije razriješena, da se u Zagrebu na tobožnjim javnim natječajima poslove dobivaju tvrtke, koje radove izvode traljavo, nekvalitetno i očito preskupo, ili da se vozila za ministarstva i državne institucije nabavljaju prema unaprijed dogovorenim uvjetima koje odgovaraju određenom ponuđaču, uz općepoznatu činjenicu, da se pri tome 'pinka' za naručitelja podrazumijeva.

Budući da se na funkcije dolazi u nas uglavnom prema stranačko-rodjačko-prijateljskoj liniji, jasno je da se koruptivna mreža u društvu ispala poput paukove mreže, pa je vođenje efektivne borbe protiv korupcije, suprotna interesima vlasti i politike, jer bi se time kidali niti takve koruptivne mreže. Pa je logično da se politika, posebno u nas, deklarativno izjašnjava protiv korupcije, ali se istovremeno brine da se ta koruptivna mreža što efikasnije razvija i održava, budući da time drže u rukama sve konce upravljanja društvenim zbivanjima, ne u korist općeg dobra, već u korist uključenih u koruptivnu mrežu na bilo koji način.

Stupanj gospodarske, ekonomske, socijalne i uspješnosti neke države je upravo obrnuto razmjerna raširenosti i toleranciji korupcije u njoj, pa su loši gospodarski, ekonomski i sociološki pokazatelji siguran znak, da je društvo u toj zemlji dubinski korumpirana od vrha vlasti, do nižih stupnjeva vlasti, pa je naivno očekivati neki očitiji razvoj na bilom kojem području u takvim zemljama. Držim da Hrvatska, nažalost spada u tu grupu zemalja, gdje politika deklarativno progovori o borbi protiv korupcije i krupnog kriminala, ali zapravo čini sve da ta borba ne ugrožava interese onih koji iz toga stanja najviše profitiraju. Vrijeme će ubrzo pokazati da sve priče Plenkovića i „njegove“ Vlade potvrđuju sve što je rečeno o toj temi.

Laslo Torma/hrvatski-fokus.hr