Apokaliptični vrli novi svijet

Pin It

Kako će izgledati hrvatska svakodnevnica ako u nas zažive ideje, praksa i metode djelovanja ovog ekstremno radikalnog lijevog i neoliberalnog pokreta kojega je na primjerima zemalja zapadnoga svijeta prikazao Murray? Koliko god (za sada) ne možemo govoriti o nekom obuhvatnom pokretu, zla se naziru u pojedinim medijima, partijama, sveučilištu (npr. Filozofski fakultet u Zagrebu), političkim aktivistima, pojedinim udrugama 

Gomili ludila i novoj tzv. religiji treba pružiti otpor a ne ignorantski i poslušnički odnositi se prema njoj

Douglas Murray: Ludilo gomile, Spol – Rasa – Identitet (Egmont, Puls, Zagreb, 2020.)

Douglas Murray poznat je našoj javnosti nakon uspješnice: Čudna smrt Europe, koja je prevedena na tridesetak jezika a izvode iz nje navode brojni znanstvenici, vrhunski političari, novinari i publicisti. Murray je redoviti kolumnist Spectatora iStandpointa a često piše i za druge tiskovine, primjerice za Sunday Times i Wall Street Journal. Kao uspješan govornik vodio je raspre u važnim ustanovama, napose u britanskom i europskom Parlamentu te američkoj Bijeloj kući. Dok se u Čudnoj smrti Europi bavio istraživanjem utjecaja i posljedica migracijskih tijekova na europska društva i međunarodnu zajednicu u cjelini, s naglaskom na političke, gospodarske, geopolitičke, kulturološke, religijske i ine posljedice koje ostavljaju duboke negativne posljedice na tradicijske društvene strukture; u knjizi koja je pred nama analizira najspornija pitanja početka dvadeset prvog stoljeća: seksualnost, spol, tehnologiju i rasu. Murray nam pokazuje nove kulturološke ratove koji se vode posvuda, na sveučilištima, u školama i domovima, medijima i brojnim drugim mjestima, kako kaže – sve u ime društvene pravde, politike identiteta i interseksualnosti, odnosno pozivu da ostatak života provedemo pokušavajući u samima sebi i u svima oko nas utvrditi svaku stavku identiteta i svaku moguću ranjivost pa ih organizirati prema pravosudnom sustavu koji se pojavi iz vječno promjenljive  hijerarhije koju otkrijemo. Takav sustav je neostvariv i bezuman, no on se probio daleko izvan katedri društvenih znanosti da bi bio ugrađen u velike korporacije i državne ustanove.

Autor nam definira pojam interseksualnosti: Interseksualnost je prirodna pojava poznata medicinskoj profesiji već stoljećima, ali iz potrebe skrivena od ostatka društva. Riječ je o malom postotku ljudskih bića koja se rađaju s neodređenim genitalijama ili imaju druge biološke atribute (primjerice neobično veliki klitoris ili neobično malen penis) koji upućuju  na to da su možda između dva spola. (str. 211.) Kao i prethodna tako i ova knjiga donosi šokantne istinite događaje i protagoniste potaknute brojnim društvenim i  informativnim medijima. A glede uloge medija u toj raboti autor ne dvoji: Pokazalo se da su društveni mediji nenadmašni u širenju i prihvaćanju novih dogmi i gaženju suprotnih mišljenja baš kad bismo ih trebali najviše slušati. (str. 123.)

Autor je knjigu podijelio u četiri poglavlja: 1. Homoseksualnost 2. Žene 3. Rasa i 4. Transseksualnost i naposljetku Zaključak. Naslov knjige nadahnut je djelom škotskog novinara Charlesa Mackaya, Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds – Neobične popularne obmane i ludilo gomile. Već u uvodnom dijelu Murray nas uvodi u bit teme: Prolazimo kroz razdoblje velikog ludila mase. U javnosti i privatno, online i offline, ljudi se ponašaju sve iracionalnije, grozničavije, primitivnije i jednostavno neugodnije. Posljedice takva ponašanja neumorno pune dnevne vijesti. No premda su simptomi vidljivi na sve strane, njihovi uzroci nisu. (str. 9.) Murray upozorava da novo tumačenje svijeta kroz prizmu društvene pravde, politike identitetnih skupina i intersekcionalizma je najsveobuhvatniji pokušaj stvaranja nove ideologije od razdoblja hladnoga rata. Ako se tko suprotstavi njihovim nasilno nametnutim kanonima, dogmama, lažima, nametnutim uvjerenjima brojnih skupina i pokreta dobro razmještenih u politici, medijima, sveučilištima, lijevim ortodoksnim komunističkim partijama, antikatoličkim i antidemokratskim, a prikaže se razumskim i tolerantnim, pače kooperantskim,  biva označen mrziteljem, homofobom, seksistom, ženomrscem, rasistom, transfobom. Ludilo gomile rušit će, i ruši, sve pred sobom, koristeći sva moguća dopustiva, a napose nedopustiva, posebice zločinačko-nasilna sredstva. Dakle, svi oni koji ne slijede ortodoksne stavove ovih radikalno lijevih pokreta izvrgnuti su brutalnom obračunu vidljivom diljem Europe i svijeta na ulicama, školama, sveučilištima, medijima, političkim strukturama. Ciljevi tih ekstremnih ljevičarskih skupina vezani su uz rušenje kapitalizma i uvođenju nove vrste diktature proletarijata, nadalje uništavanju višestoljetnog kulturnog povijesnog nasljeđa stvaranog radom i umijećem brojnih generacija.

Uz doktrinarno slijedi i fizičko nasilje s ciljem osvajanja ili sudjelovanja u vlastima. Osim sklonosti nasilju, huliganstvu, destrukciji, anarhiji, laži i mržnji te nove ideologije napose krasi vrijeđanje kršćanskih vrijednosti i simbola katoličke vjere te okrutni obračun s  čimbenicima i simbolima iz povijesti koji ne odgovaraju novoj zločinačkoj ideologiji. U prljavu rabotu prikrivanja, pače predvođenju, zločinačkog karaktera tih pokreta i skupina iz miljea ludila gomile uključili su se pojedini sveučilišni profesori, akademske zajednice, političari, novinari, aktivisti različitih orijentacija, od homoseksualaca, feministica do marksista, maoista… Na prvi je pogled vidljivo kako su ti pokreti uglavnom skloni destrukciji, rušilačkom nagonu, nedemokratskom i necivilizacijskom ponašanju, vrijeđanju neistomišljenika, kritici svega i svačega bez nuđenja konkretnih rješenja. I da ne zaboravimo sklonih prijeziru i nepoštivanju demokratskih institucija i demokratskih pravila javnog političkog života kao tobožnjih ostataka trulog kapitalističkog sustava. Nastojat ćemo ukazati na pojave koje analizira autor.

Homoseksualnost – znanstveni ili aktivistički pristup?!

U znanstvenim krugovima odvijaju se žustre raspre koje fenomen homoseksualizma sagledavaju s različitih motrišta. Neki ga smatraju aberacijom (naučenim ponašanjem), reverzibilnom pojavom, što znači da se čovjek može odučiti/odvratiti, da se homoseksualnost ne smatra urođenom niti nepromjenljivom pojavom i da se tijekom života može mijenjati, bez obzira na to u akademskim krugovima i medijima dopustivo je jedino slobodno mišljenje o toj temi – promicanje homoseksualnosti. Iako ne postoje znanstveni dokazi koji bi definirali homoseksualnost kao poremećaj niti duševnu bolest, iz toga, kako ističe autor, ne proizlazi da ona predstavlja urođeno i nepromjenljivo stanje. Riječ je o fenomenu koji zahtjeva brojna istraživanja različitih struka i znanstvene raspre s interdisciplinarnim pristupom. Homoseksualnost je, zapravo, moralno prihvaćena prekratko (od 1973.) i na premalo mjesta da bismo o njoj izvukli mnogo dugoročnih zaključaka, a kamoli na njoj temeljili moralnu teoriju. (str. 39.) To dakako za sobom povlači i sva ostala pitanja vezana uz brakove, zakonsku ravnopravnost i prava, usvajanje djece, gej roditeljstvo i sl.  Kolikogod su danas u velikom broju zemalja homoseksualcima priznata brojna prava za koja se desetljećima bore, među njima dolazi do raskola glede daljnjih pravaca traženih prava. U tome se napose ističu queerovci – uvjereni da privlačnost prema osobama istoga spola znači nešto više od ostvarenih prava te novu etapu drugačijeg putovanja. Dok gejevi samo žele biti prihvaćeni poput svih drugih, queerovci žele biti prepoznati fundamentalno različitim od drugih i tu različitost iskoristiti za stvaranje pokreta, oslobodilačkih fronti, čiji su ciljevi rušenje društvenoga poretka, poput Crnih pantera, Viet Conga, ideologija iz spektra  Maova i Castrova režima i sl. Sama ravnopravnost gejeva s drugim društvenim slojevima sada više nije dovoljna jer su gejevi na neki način bolji od heteroseksualaca?!

Nastavno na manipulacije s pravima homoseksualnih skupina autor nam pokazuje i na primjerima novih interpretacija roda – spola. Prema tim zakonima proizašlim sa sveučilišnih katedri lijevih radikalnih profesora rod uopće ne postoji. Nije stvaran nego je društveni konstrukt. Prema radu Judith Butler sa Sveučilišta u Berkeleyu: Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (Nevolje s rodom i subverzija identiteta, 1990.) autorica drži da je feminizam pogrešno smatrao da postoje kategorije muško i žensko. Dakle, i muško i žensko su kulturološke pretpostavke. Dakle, poput roda, rasa je također kulturološki konstrukt pretpostavljen i ima veze samo s ponavljanom društvenom izvedbom. (str. 64.) Ta ideološka zbrka u temeljima je takvih skupina i njihove raznovrsne borbe: urbane, ekološke, antiautoritarne, antiinstitucijske, feminističke, antirasističke, etničke, regionalne ili one seksualnih manjina?! Svima njima to daje svrhu i motivaciju u socijalističkom pokretu kojemu treba nova energija koja treba zamijeniti neuspjehe komunističkih pokreta u svijetu u zadnjih više od stotinu godina. I preko stotinu milijuna ubijenih i uništenih društvenih zajednica! Novim sadržajima, novim konfliktima, novim optužbama, novim lažima prema istovrsnim ciljevima. U tomu istaknutu ulogu imaju profesori radikalno marksističke orijentacije na sveučilištima. Autor s pravom zaključuje: Jer je svrha velikih dijelova akademske zajednice prestala biti istraživanje, otkrivanje i širenje istine, a nova im je svrha postalo stvaranje, njegovanje i propaganda određene, i osebujne, vrste politike. Svrha više nije bila akademija nego aktivizam. (str. 69.-70.)

Od ženskog gnjeva do mizandrije

Stephen Pinker napisao je 2002. godine značajnu knjigu The Blank Slate (Prazna ploča) u kojoj je upozorio da je spol postao jedan od gorućih pitanja našega doba, (tobože spol nije biološki fiksan nego stvar ponavljanih društvenih izvedbi), vjerujući da će znanstvenost, kada su u pitanju odnosi muškarca i žene, prevladati. Naime, u svom je djelu popisao neke od bioloških razlika među muškarcima i ženama. No, ni on nije mogao vjerovati kako su se društva još više, poput na pitanju rasa, ukopala u zabludi da se biološke razlike mogu olako odbaciti, zanijekati ili zanemariti. I na ovom pitanju društva se nisu preuređivala u skladu sa znanstvenim činjenicama već političkim lažima koje dolaze iz znanog inkubatora aktivista dobro razasutih u mainstrem područjima. Murray nas upozorava na neočekivani paradoks glede položaja žene u usporedbi s muškarcima: Žene su posve jednake muškarcima – jednako vješte, jednako kvalificirane, jednako sposobne za iste zadatke. I istodobno bolje?! (str. 93.) Kada bi napose ova zadnja rečenica bila neupitna, kontinuirana feministička propaganda, stvara ratno bojište za sve izraženiji oblik mizandrije – mržnje žena prema muškarcima. Autor navodi nekoliko upečatljivih poruka iz tog inkubatora: sve što je dobro je žensko – sve što je loše muško je; muškarci su smeće; žene su utjelovljenje mira a muškarci rata i nasilja, ubij sve muškarce, muška povlaštenost svuda i posvuda, muška dominacija, neprevladani patrijarhat, žene su u svemu bolje od muškaraca… Ženski gnjev, uglavnom potaknut i elaboriran iz tog nakaradnog polusvijeta, usmjeruje se u radikalne pokrete koji u ludilu gomile, i na njenom čelu,  nalaze novo ratno poprište. Autor ukazuje da se u temeljima aktualnog ludila nalazi zahtjev prema kojemu trebamo vjerovati da su žene drukčija bića, a sve što su žene i muškarci do jučer vidjeli i znali bila je  samo fatamorgana te da je naslijeđeno znanje o našim razlikama ništavno i beskorisno. (str. 119.) Vrli novi svijet!

Rasa – slom snova Martina Luthera Kinga

Dok civilizirani napredni svijet desetljećima drži opravdanim znanstvene postavke da boja kože ne može biti temelj bilo kakve rasne segregacije, rasističkih zakona, prakse, ili poziva/prisjećanja/oživljavanja povijesnih zloporaba, posljednjih se godina pojavila struja koja odbacuje ta civilizacijska dostignuća. San  Martina Luthera Kinga ml. iz 1963.  da će jednoga dana živjeti u zemlji u kojoj ih ne će suditi  po boji kože, nego po karakteru, nova ideološka paradigma sve odlučnije odbacuje. Novi kanon glasi: karakter nije ništa u usporedbi s bojom nečije kože. Prema tomu boja kože je početak i kraj svega! Autor nas podsjeća na činjenicu da kad su se rasne razlike počele smanjivati ili nestajati, na dnevni red dolaze, primjerice, posebno izdvojeni odjeljci o crnačkoj književnosti, poput gej književnosti i ženske književnosti u knjižarama i knjižnicama! Neopterećenost  rasom prešla je u opsjednutost rasom. Nekadašnji antirasizam postaje sve radikalnije rasistički. U središtu su napada i obračuna bijelci, koji bivaju optuženi za sve nedaće crnaca koje su proživjeli kroz povijest. Dokle apsurdi idu autor pokazuje na primjeru slučaja akademske zajednice u  Velikoj Britaniji. Naime, do 2018.  stotine su sveučilišnih predavača morale pohađati radionice na kojima se od njih tražilo da priznaju svoju bjelačku povlaštenost i prepoznaju je, kako zbog bijele boje kože mogu biti rasisti a da to ni ne znaju?! Sveučilišni predavači dužni su preispitati i osvijestiti destruktivnu ulogu bijele boje kože. (str. 143.) Ako to ne učine slijede prosvjedi, na fakultetima, domovima, ulicama; slijedi nasilje, vrše se progoni profesora i traže njihove ostavke te progon svih neistomišljenika. Murray s pravom upozorava da u tom konstruktu crno nije boja kože ili rasa – ili barem nije samo to. Crno je, baš kao gej – postalo politička ideologija. Ono što je opasno jest onemogućavanje znanstvene i stručne raspre o toj važnoj temi, pa čak i najvećim svjetskim autoritetima. Primjerice, vodeći stručnjak u području genetike David Reich s Harvarda, u isto vrijeme 2018. kada mu je izašla knjiga o genetici, objavio je članak u kojem je među inim, izložio kako se za rasu (slično kao i za spol) počelo govoriti da je samo društveni konstrukt bez ikakva temelja u genetici. Sve do pojave radikalno ekstremnih feminističkih skupina spol i rod  poglavito su smatrani sinonimima. Suočen s brojnim napadima a zabrinut za svoj status (i ne samo status!) morao je priznati kako bi se genetska otkrića mogla zlorabiti za opravdavanje rasizma?! Ili pak profesorica Robin DiAngelo s Washingtonskoga sveučilišta koja je pred sličnim naletima ludila gomile na predavanju, kao bjelkinja, tražila oprost govoreći: Rado bih bila malo manje bijela, što znači malo manje opresivna, slijepa, defenzivna, neuka i arogantna?! Danas sve više svjedočimo pojačanoj rasnoj retorici u svim područjima, kada smo svi mislili da su takve razlike stvar prošlosti.

Transseksualnost – vrhunac ludila

Posebno mjesto u ideologiji ludila gomile predstavlja transseksualnost. Autor se pita jesmo li sigurni da trans postoji kao kategorija? Ako i postoji jesmo li sigurni da je uvijek moguće nekoga fizički prebaciti iz jednoga spola u drugi i je li to najbolje što se u takvoj situaciji može učiniti? Svijest o interseksualnosti postoji u svim kulturama i kreće se u rasponu od transvestizma (osoba koje nose odjeću suprotnog spola) do transseksualizma (podvrgavanju medicinskim postupcima za promjenu spola). U raspru Murray uvodi pojam autoginefilije – odnosno stanja uzbuđenja izazvanog zamišljanjem sebe u ulozi suprotnog spola. Da bi se tendencijski olakšali postupci u promjeni spola britanske su vlasti izdale edukativne smjernice savjetujući učiteljima u osnovnim školama da djeci govore da svi spolovi, uključujući i dječake, mogu imati mjesečnice?! U SAD-u je 1999. donijet federalni zakon koji redefinira spol kako bi po novome uključio i rodni identitet. Murray upozorava da čak 80 posto djece će stanje rodne disforije u pubertetu riješiti samo od sebe. Promjenu spola u medicinskom smislu možemo sagledati na primjeru izvješća rodne klinike na Sveučilištu Stanford. Naime, klinika je objavila da dvofazni postupak promjene spola u prosjeku zahtijeva tri i pol operacije te da najmanje 50 posto pacijenata iskusi neku vrstu komplikacija, zbog čega odnos između kirurga i pacijenta nerijetko potraje cijeli život. (str. 238.) Velike interese u tim radnjama imaju i medicinske ustanove, napose klinike za transplantaciju i farmaceutska industrija. Autor zorno pokazuje o čemu se radi. Primjerice, ako žena želi postati muškarac od kože s nekog dijela tijela mora se oblikovati budući penis. U tu svrhu moraju joj oderati ruke bez zajamčena uspjeha. Sve to košta nekoliko stotina tisuća dolara?! Uz to valja spomenuti medicinske tretmane nadomjescima hormonskih terapija (npr. estrogen, antiandrogenih blokatora testosterona). Nakon dvije godine na tim sredstvima većina muškaraca postaje neplodna? Što u situaciji ako se dotična osoba želi povratiti u svoj spol?! Zabrinjavajuća je situacija što za promjenu spola hormone primaju i djevojčice od osam, dvanaest ili trinaest godina! Kako djeca u tim godinama mogu suditi o svojoj budućnosti, odnosno koliko su zapravo zakinuta njihova prava? Autorov zaključak je zabrinjavajući: Svakoga tko se usudi spomenuti loše strane promjene spola ili pokaže da ga s tim u vezi nešto zabrinjava proglasi ga se mrziteljem i kaže da potiče nasilje protiv trans osoba, ili potiče trans osobe da si same naude?! (str. 254/255.) Indikativno je da su se trans pitanjem počeli baviti uglavnom oni koji se uvijek žale na sve vidove patrijarhalnoga, hegemonističkog, homofobnog, institucionalno rasističkog, seksističkog društva?!

Kako se suprotstaviti nametnutom ludilu gomile?

Douglas Murray je u knjizi sjajno detektirao sirovu i brutalnu politiku, iliti novu religiju, koja koristi pitanja identiteta, rasa, spola, seksualnosti (bez utemeljenja u znanosti) kako bi nametnula svoje spomenute političke agende. Nedvosmisleno je dokazao da iza toga ludila gomile stoje lijeve radikalne političke snage razmještene od predavača na katedrama društvenih znanosti na sveučilištima, studentskih aktivista, pripadnika lijevih političkih partija ekstremno radikalnog karaktera, udruga, globalističkih pokreta, lijevih i liberalnih medija… Tim pokretima, njihovim vođama i protagonistima nije stalo do znanosti, istine, dijaloga već ultimativnih zahtjeva za bezrezervnim priznanjem njihovih neznanstvenih apriornih polazišta i njihovih aktivističkih pokreta. Svrha takvoga djelovanja je potkopavanje i rušenje kapitalističkoga sustava, metodama sveopćega otpora, terorizmom, destrukcijom, lažima i mržnjom,  nametanjem nekog (još uvijek neartikuliranog) socijalističko-komunističkog sustava, rušenjem demokratskih i civilizacijskih vrednota stvorenih u demokratskom svijetu, rušenjem nauka i simbola Katoličke Crkve. Njihova zločinačka djelatnost financijski je dobro pokrivena od bogatih mogula, poput Georga Sorosa, i medijskih trabanata iz svijeta nove religije. Za te ciljeve svi su povodi, utemeljeni ili ne, dobrodošli. Teolog i franjevac Tomislav Pervan tu sveprisutnost naziva svenadzorom. U razgovoru s novinarom Večernjeg lista Darkom Pavičićem to ilustrativno pojašnjava: Google ima više od dvadeset, Facebook više od trideset tisuća „policajaca duha“, „mentalne policije“ lijeve orijentacije, koji nadgledaju sve što se objavi. Paze na „političku korektnost“ onemogućuju objavu bilo čega što se ne uklapa u njihove „gabarite“. Imaju stroge dogme, odašilju posvuda svoje „fetve“, anateme, kletve; nepoćudne ušutkuju, izbacuju iz javnog prostora i govora. Rugaju se Crkvi zbog dogmi i inkvizicije, a veći su dogmatičari i inkvizitori od svih znanih u povijesti. (str. 36., 14. 8. 2020.) Prosvjedi zbog tragičnog ubojstva afroamerikanca Georgea Floyda, koji su prerasli u nerede, pljačke i politički bunt prema rušenju demokratskih institucija (ne samo u SAD-u) odličan su primjer. Autor se naposljetku pita: Kako se udaljiti od toga ludila našega doba? Savjetuje: zadržite zanimanje za politiku uz istodobno izbjegavanje oslanjanja na nju kao izvor životnoga smisla. Nadalje, tražiti sebe u politici identiteta, društvenoj pravdi (u ovom nametnutom i zadanom obliku) i interseksualnosti, samo je traćenje života. I poruka za kraj: Bilo bi suludo pretpostaviti da spol, seksualnost i boja kože ne znače baš ništa, ali pretpostaviti da znače sve, sigurno će biti kobno. (str. 284.)

Kako će izgledati hrvatska svakodnevnica ako u nas zažive ideje, praksa i metode djelovanja ovog ekstremno radikalnog lijevog i neoliberalnog pokreta kojega je na primjerima zemalja zapadnoga svijeta prikazao Murray? Koliko god (za sada) ne možemo govoriti o nekom obuhvatnom pokretu, zla se naziru u pojedinim medijima, partijama, sveučilištu (npr. Filozofski fakultet u Zagrebu), političkim aktivistima, pojedinim udrugama (npr. PaRiter, DiRock, udrugama LGBTIQ i sličnima za sve, svašta i ništa… Dio njih izdašno financiran od ovdašnje vladajuće garniture preko Plenkovićeve Obuljen Koržinek. Ne zaboravimo: počelo je s Istanbulskom konvencijom, (sa ili bez interpretativne izjave?!) Marakeškim sporazumom, promjenama u sustavu odgoja i obrazovanja (rodna ideologija) uz pokroviteljstvo Plenkovićeva HDZ-a i (tada) Bernardićeva SDP-a, orjunaškog HNS-a i sličnih, medijsku halabuku srodnih medija uz nedovoljno prepoznatljivi  i zakašnjeli glas Katoličke Crkve u Hrvata. Gomili ludila i novoj tzv. religiji treba pružiti otpor a ne ignorantski i poslušnički odnositi se prema njoj. Za primjer valja spomenuti nedavnu poruku mađarskog suverenističkog državnika Viktora Orbana: Zapadna Europa odustala je od kršćanstva i eksperimentira s istospolnim brakovima, duginim obiteljima, imigracijom i ateizmom, tzv. otvorenim društvima, stoga bi se srednjoeuropske države trebale ujediniti da sačuvaju svoje kršćanske temelje. Sapienti sat!

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik/hrvatski-fokus.hr