Otkad je Penava neprijatelj, a Stanimirović prijatelj?

Pin It

Raditi od manjina strateškog, ideološkog partnera, (što je raritet u Uniji!), u istom dahu tvrdeći da je ostatak desnog centra nedostojan suradnje, to neizbježno mora radikalizirati političku scenu. Jer, nema radikalnije poruke od poruke da je Vojislav Stanimirović pouzdan i lojalan partner vrijedan svake pažnje, a Ivan Penava mjera destrukcije, govora mržnje, netolerancije i nedostojan političke suradnje. Nešto ne štima, zar ne?

Tragično ranjavanje hrvatskog policajca na samom ulazu u hrvatsku Vladu, pucnji koji su potom odjeknuli prema još jednom hrvatskom policajcu, meci za Hrvatski sabor i jeziva slika ranjenog policajca koji pokušava pobjeći od pomahnitalog momka jedna je od najtragičnijih slika u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Ta jeziva slika dakako traži odgovore na mnoga pitanja. Kako se to uopće moglo dogoditi, što se događa s hrvatskim društvom da je do ove razine radikalizirano i da je ovakvo nešto moguće, napokon, tko je kriv za ovu tragediju? Jer, ovakvo se nešto nikad u hrvatskoj državi nije dogodilo! Ubijene su četiri tisuće branitelja, ali nitko oružje nije okrenuo prema vlastima!

Za premijera Plenkovića dileme nema, on na stvari gleda plošno. Za taj događaj po njegovu su mišljenju krivi mediji i političari koji šire mržnju i nesnošljivost, za razliku od njega koji se bavi uključivošću i građenjem tolerantnog modernog hrvatskog društva. Crno-bijeli svijet. Andrej Plenković je, da stvar bude gora, apsolutno uvjeren da je tome tako.

Da je on isključivo na strani dobra, progresa, moderniteta, europejstva, tolerantnosti, demokratičnosti i gradnje društva koje počiva na pluralitetu i uključivosti, a da su na drugoj strani neki mediji i neke druge političke stranke koje su nositelji nazadnosti, širitelji animoziteta, mržnje, netolerancije, a malo-pomalo zacijelo bismo došli do – ustaštva. Koji mediji? Izrijekom prozvana “Bujica”, Velimira Bujanca te Hrvatski tjednik Ivice Marijačića, a od političkih snaga, prema premijeru, sjeme mržnje po Hrvatskoj posijao je Zoran Milanović, dok su aktualne utvrde huškanja, širenja mržnje i netolerantnosti Domovinski pokret i Most.

Sudsko procesuiranje

Premijer je čak zagrmio da će napraviti sanitarni koridor prema Mostu i Domovinskom pokretu, da će praktički učiniti sve da nikad ne dođu na vlast, eksplicitno rekavši da “garantira” da Domovinski pokret neće nikad biti na vlasti! U zimu 2020. godine u Europskoj uniji teško da je moguće naći premijera koji se služi ovakvom retorikom. Plenković, dakle, uopće nema dileme o inspiratorima ove tragedije, on ih je izrijekom pobrojao i eksplicitno zatražio od represivnih tijela “da kriminalističko istraživanje utvrdi tko su sve ljudi koji su utjecali na počinitelja“. Da je na tragu tih premijerovih riječi moguće sudsko procesuiranje prvaka Domovinskog pokreta, dao je do znanja i ministar Medved. Govoreći pak o Mostu i Domovinskom pokretu, Plenković je otišao korak dalje i rekao o tim strankama između ostaloga i ovo: “Zato sam takve markirao prije rezultata izbora da nisu partneri za suradnju… Ti ljudi nikad neće doći na vlast… ja to garantiram”. To Hrvatska još nije čula!

U podijeljenom hrvatskom društvu ovakva, gotovo ratna retorika, izazvat će tako duboke rane i podjele u hrvatskom društvu da one neće desetljećima zacijeljeti. Jer, Plenković izrijekom kaže da su Domovinski pokret i Most do te mjere neprihvatljivi za političku suradnju, da ih je i prije rezultata izbora “markirao” kao nepoćudne, a kako je još i u izborima rekao da očekuje da će složiti vlast s “dosadašnjim partnerima”, to bi pak značilo da su i HNS (nota bene HNS Dragana Kovačevića!) i SDSS vukovarskog ratnog agresora Vojislava Stanimirovića, adekvatniji partneri za obnašanje vlasti u hrvatskoj državi! Vidite, ništa više ne dijeli hrvatski narod od ovakve teze. I možete biti ne znam koliko europski uključivi, tolerantni, demokratski i napredni, ali kad Hrvatima poručujete da su za vas kvalitetniji partneri Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac od Mira Bulja i dr. Milana Vrkljana, onda ste u hrvatskim unutarpolitičkim odnosima iskopali rupu koju za cijeli jedan mandat nećete zatrpati! Tom tezom ste, naime, započeli verbalni građanski rat ljevice i desnice jer o tome se tu u konačnici radi.

Eksplicitne optužbe

Pucnjavu na Markovu trgu valja najprije rasvijetliti do najsitnijih detalja. Doista treba doznati otkud ovakva ideja mladom Kutinjaninu, je li imao pomagača, doista, tko ga je doveo pred Markov trg, je li doista imao ambiciju pucati u premijera i ministre, ako je, zbog čega je odabrao sat i dan kad ih ondje nema, čime je sve i zbog čega bio ovako nezadovoljan da se odlučio na ovaj potez i, dakako, postoji li još neko slično društvo s kojim je bio povezan, ukratko, prijeti li Hrvatskoj još neki oblik ovakvih terorističkih akcija.

Dakle, premijera i kompletnu izvršnu vlast treba do zadnjeg zareza podržati u tome da se beskompromisno postave prema bilo kakvim daljnjim oblicima ovakvog ili sličnog oblika terorizma, da se u borbu protiv ovakvih akcija upregne kompletan policijski i sigurnosni aparat i da se prevenira, ali baš svaka mogućnost ponavljanja ovakvih tragedija. Tu Hrvatska mora biti kao jedan. Ali, jedno je preveniranje terorizma te zagovor detaljne istrage o tome postoje li neke tajne organizacije koje planiraju slične akcije, a posve su drugo eksplicitne optužbe upućene nekim strankama i pojedincima, kao i pojedinim medijima sa sugestijama organima gonjenja da “utvrde tko su sve ljudi koji su utjecali na počinitelja”. Reći kako je premijer rekao da “moramo ući u gnijezdo huškanja, netolerancije, mržnje, nesnošljivosti” i onda pobrojati, po njegovu mišljenju, aktere u tim gnijezdima, skandal je kakav u Hrvatskoj odavno nije viđen.

Jer premijer je, navodeći neke stranke i medije, neizravno sugerirao organima gonjenja da se njima pozabave, tražeći dakle “gnijezda mržnje”. I tu sad dolazimo do ključne, upravo mitske, hrvatske dileme. Tko je u Hrvatskoj akter govora mržnje? Srpske Novosti ili Hrvatski tjednik? Oboje? Prema premijeru, očito samo Hrvatski tjednik. Stanimirović i Pupovac ili Škoro i Grmoja? Što i tko tu nešto radi na korist Hrvatskoj, a tko joj odmaže? Skidajući ploču HOS-a u Jasenovcu, Plenković je nesumnjivo mislio da gradi uključivo, tolerantno, moderno, europsko društvo, no kompletna Slavonija, dok god bude gledala kako joj se u Borovu Selu koči spomenik četniku Šoškočaninu, mislit će dijametralno suprotno. Komu god je u Domovinskom ratu netko ubijen, ubijen je dakle i pod zvijezdom petokrakom, taj će samo sa sočnom psovkom prokomentirati činjenicu da je i Plenkovićeva Vlada pomogla stavljanju one instalacije na riječki neboder.

Plenković ne razumije da je za hrvatskog branitelja sufinanciranje obnove Titova galeba govor mržnje prvog reda. Njemu je pak govor mržnje samo onaj koji dezavuira Pupovčevo držanje ili neke od ljevičarskih ikona.

Najveći je problem u tome što Andrej Plenković najiskrenije vjeruje da čini dobro ovoj zemlji i ovom narodu vodeći ovakvu politiku. I nikad neće pogledati istini u oči premda statistika govori da HDZ jest premoćno pobijedio na zadnjim izborima, ali i to da je samo 16,7 posto Hrvata zaokružilo Plenkovićev HDZ. Kako se s tom brojkom može govoriti u kategorijama da su drugi “pometeni”? Dakle, osvojiti 16,7 posto glasova i sklopiti bazičnu koaliciju s predstavnicima manjina unatoč tome što nitko u Europi manjinama takav privilegij ne nudi, sklopiti, dakle, takvu koaliciju u kojoj se od manjina stvara strateški nacionalni partner, silno je riskantno, silno je problematično, delikatno, jer rat u kojem je jedna manjina bila jedan od glavnih njegovih aktera zbivao se doslovno jučer. Nema mira bez pravde, rekao je naš najdraži papa, a mi smo pravde u pogledu istine o Domovinskom ratu gladni i žedni. A sada nam se u kontekstu nove pravde nudi da palimo svijeće i agresorskim vojnicima na Korani! Za Hrvate je to govor mržnje, može li vlast to shvatiti? A sve je tim delikatnije što je SDSS, dakle tog pouzdanog Plenkovićeva partnera kojeg nije “markirao” kao nepouzdanog, osnovao nitko drugi doli haški zločinac Goran Hadžić! Kako to da nismo tu tankoćutni?

Prihvatljiv partner

Kao što je jasno i glasno ovih dana rekao bivši predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb Miro Jakovljević, do radikalizacije u hrvatskom društvu dolazi zato što nismo završili povijesne procese, čemu je dodao:

“Kod nas nije završena pomirba koju je započeo dr. Franjo Tuđman, a ubrzo zatim krenula je ‘dekroatizacija’ i ‘detuđmanizacija’, zbog čega je naše društvo jako podijeljeno. Danas zapravo nije jasno što znači biti Hrvat”. Doktor, dakle, nema dileme da je došlo do radikalizacije u hrvatskom društvu, i to zbog neprovedene lustracije i paralelno izvedene “detuđmanizacije”. Točno, to je stvorilo posve histeričnu situaciju u kojoj je normalno da dokazani dekroatizator i detuđmanizator Dejan Jović predaje ni manje ni više nego na hrvatskom vojnom učilištu! Da se skidaju ploče s oznakama HOS-a, ali ne i četnički spomenik Šoškočaninu!

Da na grobu srpskih civila svijeću pali hrvatski ministar branitelja i potpredsjednik Vlade iz redova srpske manjine, ali da malo dalje svijeću za hrvatske žrtve na hrvatskom grobu pali samo – hrvatski ministar branitelja! Da Milorad Pupovac za svaku Oluju uredno stoji u prvom redu u Beogradu i šuti kad se vrijeđa Hrvatska, branitelji i ovaj narod. I da unatoč moru takvih i sličnih Pupovčevih incidenata, Plenković javno kaže da je prije izbora “markirao” Domovinski pokret i Most kao neprihvatljive partnere, ali i Milorada Pupovca kao prihvatljivog partnera. Kako po toj logici očekivati da hrvatsko društvo nije antagonizirano?

Zašto nam ne smeta da je Vojislav Stanimirović, jedan od ključnih ljudi u SDSS-u, ušao u vukovarsku bolnicu u danima okupacije Vukovara, da ju je vodio nakon okupacije i likvidacija na Ovčari, da je dakle bio dio vukovarske okupatorske vlasti i da je danas u širem smislu dio koalicijskog kadrovskog paketa. Kako je to moguće? Da je Penava neprijatelj ove vlasti, a Stanimirović prijatelj? Tko je tu lud? Tu se postavlja ključno i aktualno pitanje: tko je realizirao ovakvu hrvatsku stvarnost? Otkad je Penava neprijatelj, a Stanimirović prijatelj? Otkad je dano pravo na udomljavanje istospolnim zajednicama? Otkad obnavljamo Titov bord? Za čijeg se mandata pojavila gigantska zvijezda na riječkom neboderu? Odgovori na ta pitanja pokazat će kako je relativno govoriti o govoru mržnje…

Govoriti pak kategorički o imenima i prezimenima širitelja mržnje, nesnošljivosti i netolerancije, silno je delikatno. Zato što su ti pojmovi sami po sebi delikatni. Kad Velimir Visković kaže 29. studenoga: “Sretan ti dan, Republiko”, misleći na rođendan Jugoslaviji, svatko tko je dan proveo u Titovim tamnicama to doživljava kao netoleranciju, nesnošljivost, mržnju. Takvih, koji su prošli kroz Titove zatvore po statistici Marka Veselice bilo je više od stotinu tisuća!

Pa ipak, to se ne tretira kao govor mržnje, zar ne? Je li prekinuta sjednica Sabora kada je Stazić svojedobno govorio o tome da, nažalost, 1945. posao nije do kraja obavljen? Nije, zar ne? Je li se Stjepan Mesić služio govorom mržnje dok je sotonizirao Tuđmana, bio desna ruka Carli del Ponte i tajne dokumente rukama i nogama dijelio medijima? Jesu li brojne naslovnice srpskih Novosti na kojima se sotoniziraju praktički svi hrvatski nacionalni simboli, i to redom, govor mržnje i netolerancije ili građenje društva uključivosti? Pa kako to da ni jedna, ali baš ni jedna naslovnica Novosti nije zapela za oko Plenkoviću, da je jednako strastveno komentira, odbaci i kritizira kao kada govori o Hrvatskom tjedniku? Naime, vi možete prezirati desnicu kao što je Plenković istinski prezire, ali baš prezire, ali u tom slučaju, s tim prezirom, nećete izgraditi tolerantno, moderno, uključivo europsko društvo jer je i desnica dio hrvatskog društva.

Možete desnicu i izbaciti iz HDZ-a, ali opet niste puno učinili jer su vam ti odbačeni ljudi stvorili Most i Domovinski pokret koji bi, da je bilo pameti i da su išli zajedno na izbore, već imali pedesetpostotnu snagu HDZ-a. Ovako imaju snagu jedne trećine HDZ-a. Jeste li uništili tu ideju? Je li je narod odbacio? Je li u narodu tretirana kao govor mržnje? Ništa se od toga nije dogodilo. U tom je smislu transformacija HDZ-a o kojoj govori Andrej Plenković proces koji je HDZ promijenio i ovaj HDZ praktički više nema ništa s Tuđmanovim HDZ-om, ali vi ste time samo presložili karte, niste promijenili društvo. Kada imate vlast, možete, dakako, što god hoćete, samo je pitanje roka trajanja toga što radite. I, dakako, načela koja ostvarujete.

Nešto ne štima

Ideološki, programski, ako hoćete i kadrovski, HDZ, Most i Domovinski pokret pokrivaju praktički isti dio političkog spektra. Imaju barem načelno ista politička i ideološka načela, zacrtali su iste ciljeve i spadaju u ono što zovemo desnim centrom. Ako jedan od njih krene u suradnju s ljevicom i manjinama kao što je učinio Plenković, on jednostavno mora odstupiti od svojih programskih načela da bi ta suradnja funkcionirala. Jednostavno, partneri ga na to prisiljavaju, a on sam prihvaća njihove ideološke postulate kao svoje. Tvrdeći da se uopće nije promijenio! To pak stvara histeriju, napetost i iritaciju u društvu jer je riječ o neprirodnim, ideološki nasilnim relacijama koje iz temelja mijenjaju sve što smo dosad u društvu i državi imali. I to je srce aktualnih hrvatskih problema, manjine treba uključiti u društvo, nema razloga da ne podržavaju vlast ostvarujući svoja manjinska prava, ali raditi od njih strateškog, ideološkog partnera, (što je raritet u Uniji!), u istom dahu tvrdeći da je ostatak desnog centra nedostojan suradnje, to neizbježno mora radikalizirati političku scenu. Jer, nema radikalnije poruke od poruke da je Vojislav Stanimirović pouzdan i lojalan partner vrijedan svake pažnje, a Ivan Penava mjera destrukcije, govora mržnje, netolerancije i nedostojan političke suradnje. Nešto ne štima, zar ne?

Autor:7dnevno/Tihomir Dujmović