Lili Benčik: Katolička Crkva u Hrvatskoj napustila hrvatski narod

Pin It

Susret biskupa Škvorčevića i metropolita Porfirija | Laudato

Požeški biskup surađuje s predstavnicima SPC-a koji svojataju Hrvatsku

Katolička crkva u Hrvatskoj predvođena kardinalom Josipom Bozanićem “napustila je svoj narod”, ostavila ga na vjetrometini politike između EU-a, slugu i poslušnika globalizacije, velikosrpske zločinačke  politike  i SPC-a koja sa svojim svecima četnicima, koljačima, blati i proglašava problematičnim bl. Alojzija Stepinca,

zadnjoj uzdanici hrvatskog naroda, koji se nije dao upregnuti u Titina komunistička kola. Narod bez duhovnog vođe je izgubljeni narod koji luta, koji nema oslonac, nema se komu obratiti, čast izuzecima svećenicima koji daju sebe da nekako kompenziraju tu duhovnu prazninu.

Kardinal Franjo Kuharić bio je pravi duhovni pastir u vrijeme srpske agresije kada nam je bilo najpotrebnije,  koji nas je vodio i upućivao da ni u ratu ne gubimo svoje kršćanske vrijednosti. Hrvatski dragovoljci, branitelji sa krunicom oko vrata krenuli su braniti svoje domove, svoju vjeru, svoju domovinu. Zašto je srpski agresor rušio i palio katoličke crkve? One su mu bile prve na udaru, zašto? Kada se uništi narodu vjeru, pokorio si ga, uništio dokaze o njegovu postojanju na tom prostoru. Uništio si duh naroda! Što nas Hrvate karakterizira kao narod? Kršćanstvo!

Katolička Crkva kojoj smo vjerni kao narod od stoljeća sedmog, kada su Hrvati primili kršćanstvo i Papi Agatonu potpisali da ne ćemo nikoga napadati, već samo braniti svoju zemlju i svoj dom, nas je održala kroz povijest, kao narod, naš jezik, našu tradiciju i kulturu i od tada smo narod vjeran Papi i Vatikanu. Bl. Alojzije Stepinac za tu svoju vjernost podnio je mučeništvo, progon, osudu, zatvor i smrt.

Katoličko svećenstvo u Istri podnijelo je za vrijeme Italije 1918.-1943. godine mučeništvo, skupa s hrvatskim narodom Istre. Svećenici su bili uz narod, patili s njim, pomagali, bili im jedino oni potpora i duhovna i materijalna. Bl. Miroslav Bulešić je govorio: “Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom“. I uspjeli su sačuvati zdrav duh naroda njegov jezik, vjeru i kulturu.

Dolaskom komunista opet je Katolička Crkva bila na udaru komunističkih zlotvora. Ali i tada je istarsko svećenstvo pomagalo, zahvaljujući njima i mons. Boži Milanoviću Istra je pripala Hrvatskoj.  Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru  uručio je 55 potpisa istarskih svećenika Mješovitoj savezničkoj komisiji sa zahtjevom da se Istra priključi matici zemlji. Zatim su predali istoj Komisiji mirovnoga povjerenstva statistiku istarskih župa (koju je priredio Božo Milanović) s dokazima da u Istri ima 75 % hrvatskih i slovenskih župa, 12 % talijanskih i 13 % mješovitih, što je bilo presudno da po većinski hrvatskom stanovništvu Istra pripadne Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. To je sve zasluga istarskog svećenstva. To znači biti uz narod i sa narodom! Baš zbog te povezanosti sa narodom mučki ubijen je mladi svećenik Miroslav Bulešić, Francesco Bonifacio bačen u fojbu, gdje mu se gubi svaki trag, mnogi su svećenici uhićeni i zatvoreni na dugogodišnje kazne.

Komunisti su uspjeli u naumu odvojiti jedan dio naroda od Katoličke Crkve, mnoge crkve pretvorene su u skladišta, narod zastrašen udaljio se, neki su se udaljili zbog zapošljavanja, ali ne u cijelosti, veći dio je potiho u tajnosti ostao vjeran svojoj katoličkoj vjeri i Crkvi. A što danas čini Katolička Crkva u Hrvatskoj?

Od kada nas je napustio i preselio se Gospodinu kardinal Kuharić, Katolička Crkva gubi vezu s narodom. Kardinal Josip Bozanić nije uspostavio povezanost sa narodom, već s vladajućima. Pogodujući vladajućima udaljio se od naroda! To je očito iz više primjera:

Istanbulska konvencija 2018. godine. Nakon posjeta predsjednika Vlade Andreja Plenkovića kardinalu Bozaniću oštrica Katoličke Crkve protiv IK se otupila. Nije bilo propovjedi protiv, svećenici se nisu otvoreno izjašnjavali, a Biskupska konferencija izdala je mlako priopćenje koje nikoga nije obvezivalo: “Dati svoj glas ZA ratifikaciju Konvencije značilo bi, između ostaloga, otvoriti vrata nečemu što je u suprotnosti s ljudskom stvorenošću, s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture, a što smatramo pogubnim za obitelji, za demografsku obnovu naroda i za odgoj novih naraštaja. Stoga, pozivamo da se narodni zastupnici u Hrvatskom saboru izjasne protiv ratifikacije Konvencije”. Katolička Crkva se kao autoritet trebala žestoko suprotstaviti izglasavanju IK, jer u Hrvatskoj živi 86,28 % katolika. Sa zakonima u koje je nakon izglasavanja Istanbulske konvencije ugrađena rodna ideologija, predsjednik HDZ-a i Vlade Plenković direktno se suprotstavio hrvatskom narodu kojemu je ideološki neprihvatljiva, protivna njegovom katoličkom identitetu!

Katolička Crkva ulaguje se političarima. Protiv sam povlaštenih u rasporedu sjedenja u crkvama! Zbog čega državni dužnosnici moraju sjediti u prvim redovima? Mnogi od njih ne znaju se ni prekrižiti! U crkvi smo svi jednaki i tu se Katolička Crkva trebala tako postaviti, a ne pogodovati vladajućima.

Vrh Katoličke Crkve u ovoj pandemiji nije smio zatvoriti crkve!Crkve su kroz povijest uvijek bile sveta mjesta, svima otvorena, a ovaj puta su podlegli svjetovnoj vlasti koja nema ovlasti nad crkvenom imovinom. Prema Ugovoru o pravnim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske (prvi od ukupno četiri ugovora) Hrvatska je zajamčila Katoličkoj Crkvi nepovredivost mjesta za bogoštovlje – crkava, kapela te crkvenih prostora. Članak 7. toga ugovora definirao je, međutim, neke iznimke kad državna tijela mogu stupiti u crkveni prostor hitno i bez najave crkvenim vlastima. Predstavnici države mogu upasti u prostor crkve ako tragaju za osobom za koju osnovano sumnjaju da je počinila kazneno djelo za koje je predviđena kazna veća od pet godina zatvora, bilo da je riječ o pripadniku klera ili osobi koja se skriva na prostoru crkve. “Međutim, upadanje policije u crkvu u ovakvim situacijama radi kontrole provedbe protuepidemijskih mjera nije preporučljivo jer je crkva zaštićena od policijske kontrole“. Tu je Katolička Crkva napustila narod i stala uz vlast. Još mi je u živom sjećanju kada su se 2015. godine branitelji invalidi sklonili u crkvu sv. Marka u Zagrebu pred progonom Ostojićevih „milicajaca“. Posebno poglavlje je odnos vrha Katoličke Crkve u Hrvatskoj prema bl. Alojziju Stepincu, prema Jasenovcu i prema SPC-u.

Jasenovac je opće poznatu malj koji Srbija i SPC drže nad glavama Hrvata. Od kraja Drugoga svjetskog rata arhiv NDH je u Beogradu i Srbija ga odbija ustupiti Hrvatskoj. Samim time jasna je manipulacija tim arhivom. Zato se mijenjao broj žrtava u Jasenovcu, od čak 1.700.000, pa na 800 tisuća, pa na 700 tisuća, pa „službeno“ na 83 tisuće, a zadnja istraživanja prof. dr. sc. Nikole Elezovića i dr. sc. Nikole Banića, objavljenih u uglednom znanstvenom časopisu IEEE Asccess, utvrdili su 74.288 lažnih ili dvojbenih žrtava od kojih se na popisu žrtava Jasenovca, nalaze i žrtve s popisa u Auschwitzu… Već 76 godina „sotonizira“ se  hrvatski narod za potrebe velikosrpske politike, a kardinal Bozanić pokleknuo je pod pritiskom vladajućih, ne uzevši u obzir novija znanstvena istraživanja i ponovno nametnuo hrvatskom narodu krivnju rekavši između ostalog na komemoraciji u Jasenovcu 2019. godine “Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom”. Kojom istinom!? Kad istina nije utvrđena!

Pri tome nije spomenuo nevine žrtve komunizma, ni djecu i unučad komunističkih zločinaca. Njima ne treba pročišćenje istinom, zločinima bez kazne, njihovih očeva i djedova!? Oni su na vlasti, njih se ne smije spomenuti!

Odnos prema kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca i prema SPC-a. Vrhu Katoličke Vrkve u Hrvatskoj veoma dobro je poznata prošlost i djelovanje SPC-a. Zašto nisu papu Franju detaljno obavijestili o djelovanju SPC-a u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku? Zašto nisu papu Franju izvijestili o svecima koljačima SPC-a? Bi li papa Franjo imao moralno pravo tražiti izjašnjavanje o svetosti bl. Alojzija Stepinca da je znao da je SPC proglasila svecima masovne ubojice, četnike koljače? Zašto nisu papu Franju informirali da je SPC 1995. pravomoćno u Parizu osuđena za poticanje na genocid u Srebrenici? Zašto? Puno pitanja, a odgovora za sada nema.

Biskup Antun Škvorčević surađuje s episkopom Jovanom pa je bio nazočan posjetu patrijarha Porfirija Jasenovcukrajem veljače. Tom prigodom je patrijarh Porfirije pozdravio biskupa Škvorčevića: „Velika je radost što je danas prisutan i požeški biskup Antun Škvorčević s kojim sam dijelio mnoge nevolje, ali i dobra. Zajedno s vladikom Jovanom, uz pomoć Božju, ulagali smo napore u nadilaženje distanci i nesporazuma nadavši se da je Bog taj koji sve iscjeljuje“. Da, da, da bi nakon toga episkop pakračko-slavonski Jovan pojasnio: „Novi patrijarh srpski Porfirije dolaskom u manastir Jasenovac poručuje srpskom narodu gdje je njegov identitet“ i nastavio: „Dva krila identiteta srpskog naroda, jedan je kosovski, a drugi jasenovački, to je ono što određuje naš narod i našu Crkvu i to je ono što patrijarh Porfirije prepoznaje, on dolazi i poručuje cijelom našem narodu gdje je naš identitet“. A to i ja prepoznajem kao Jasenovački srpski identitet koji će Hrvatskoj neprestano visiti kao Damoklov mač, nad glavom, upravo zahvaljujući vrhu Katoličke Crkve u Hrvata!

Novoizabrani patrijarh Porfirije izjavljuje na HTV-u da su neka stajališta bl. Alojzija Stepinca „duboko problematična“ da je “ljudsko zlo malo gdje pokazalo svoju ružnoću kao u Jasenovcu, ali da to mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira“. Koja je to vrhunska podvala patrijarha Porfirija; nevjerojatna, bizantinska!? Iz Jasenovca će se širiti poruke mira i stalno iznova će ga držati u centru pozornosti javnosti i podsjećati na „genocidne Hrvate“. I moja se misao ostvarila: nakon samo nekoliko dana u Spomen području Jasenovac kod spomenika „Cvijet“ održana je međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovali  apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, iz Srpsko-pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani. Nevjerojatno kako katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC-a kao da ih ne poznaju!

Cvjetnica ili Uličnica u Istri, nedjelja je muke Gospodnje. Mnogi vjernici će poći u crkve sa maslinovim ili palminim grančicama, a koliko će njih moći ući unutra pitanje je organizacije svakog župnika, koji po uputstvu Biskupske konferencije mora poštivati mjere zaštite od Covida-19. Maslina je uvijek u mediteranskom dijelu svijeta bila plemenito stablo, koje je čovjeku darivalo dragocjeno maslinovo ulje, bila je znak Božjeg blagoslova i obilja. Maslina postaje i stablo mira! Mira između neba i zemlje, Boga i čovjeka. Upravo su maslinovim grančicama brojni hodočasnici dočekali Isusa u Jeruzalemu kada je ušao jašući na magarcu, kao svog Mesiju. Veselo su mu pljeskali i pjevali. Taj događaj nazivamo svečanim Isusovim ulaskom u Jeruzalem. Međutim Cvjetnica pored radosnih poruka, klicanja i slavljenja Isusa, donosi početak Isusove muke i smrt. Najprije ga svjetina slavi, a onda poručuje Pilatu „raspni ga“. Strašan i mučan kontrast, slava pa poniženje od istih ljudi!

Pitamo se kako je to moguće? Čovjeka u masi, svjetina lako povuče, brzo zaboravi dobra djela! Čak i njegovi apostoli, koji su bili s njim i koji su ga pratili nisu ga zaštitili. Zato Cvjetnica i pred nas postavlja izazov. Svetim sakramentom Krštenja i kasnije Svetom potvrdom dajemo obećanje da ćemo slijediti Isusa. A opet griješimo, često i ponekada teško. Prošao je i Veliki tjedan, u kojem se svaki vjernik može naći. Svatko u životu simbolično nosi neki svoj križ, razočarenje, ranjenost, strah, slabost i trpljenje, a onda kada zaviri u sebe u uskrslom Kristu nađe snagu i nadu. Mi Hrvati kao narod stoljećima kroz povijest nosimo križ trpljenja, tuđinske vlasti, ratovali za tuđe gospodare, ginuli za tuđe interese, ali nas je naša vjera, naša Katolička Crkva pratila i bila uz nas, imali smo se na koga osloniti. Tako i u vrijeme stvaranja vlastite države, zato smo snagom vjere i pobijedili nadmoćnog neprijatelja! Danas nas taj isti neprijatelj ponovno razapinje, a vrh Katoličke Crkve u Vatikanu i u Zagrebu izgubljen u materijalizmu i raznim interesima to ne želi vidjeti ni spriječiti.

Lili Benčik/hrvatski-fokus.hr