Ako je Prkačin amater, je li Goldstein diletant?

Pin It

Ivo Goldstein svisoka je predbacio generalu Anti Prkačinu da je amater, što ovaj ne bi trebao shvatiti kao uvrjedu jer ga odlikuju nepokolebljiva ljubav prema istini i prodorna inteligencija. A o onome koji ga htjede omalovažiti,  ne možemo izbjeći pitanja: Je li povjesničar Ivo Goldstein nekovrsni diletant, premda visoko školovan, s doktoratom znanosti i zvanjem sveučilišnoga profesora? Znači li zvanje samim time i znanje

Nakon što sam se u Hrvatskome tjedniku od 1. srpnja 2021. (br. 875) pomno upoznao s tekstom Amaterska zanovijetanja, prionuh pisanju čitateljskoga komentara. Rečenu kolumnu (standardno izvrsnu) završava Damir Pešorda podsjećanjem na lipanjsku tribinu o antifašizmu, održanu u Novinarskome domu u Zagrebu, kojom je prigodom Ivo Goldstein nastojao podcijeniti i diskreditirati Antu Prkačina žučljivo mu dobacujući da je amater. Pešorda je napisao: „Ironija jest u tomu da se Prkačin amaterski okušao u mnogočemu, pa je tako amaterski bio general, pjevač sevdalinki, tv voditelj, evo i povjesničar… U svemu tomu, što god mislili o njemu, Prkačin je bio svojoj zajednici vrjedniji i korisniji nego Ivo Goldstein kao povjesničar i diplomat. Međutim, nije nimalo smiješno to što je ova zemlja spala na amatersko zanovijetanje – Prkačinovo, moje ili bilo čije – kao jedinu obranu pred Drobilicom koja, dobro podmazana, melje zadnje ostatke slavnih devedesetih.“

Posvema se slažem s Pešordinim rečenicama

Imam li – kao još jedno zanovijetalo – štogod prigovoriti napisanomu? Ni najmanje. Posvema se slažem s Pešordinim rečenicama, samo bih se prisjetio etimologije koja nas poučava da francuska riječ amateur (latinskoga korijena) zapravo znači ′ljubitelj′, koji stanoviti posao radi iz ljubavi, često i strasti. Ante Prkačin bio je amaterski general iz domoljublja, iz ljubavi koja plamti za dom ili domovinu. Nakon toga amaterski pjevač sevdalinki postade iz naklonosti i ljubavi prema tim osobito dragocjenim tradicijskim ljubavnim pjesmama ponajprije muslimanskoga pučanstva u Bosni i Hercegovini. Gospodin Ante Prkačin nastoji sve raditi iz ljubavi, amaterski u najboljemu smislu riječi, snažno privučen sjajem istine i ljepote. Ljubav pobjeđuje sve, pa i neprijatelja u ratu. Amor omnia vincit, izreka je nastala prema stihu besmrtnoga Vergilija.

Problem je u tome što se riječ amater prečesto brka i poistovjećuje s riječju diletant (prema tal. obliku dilettante, od lat. delectari: ′veseliti se, radovati se′). Ni amater ni diletant nemaju strukovne priprave u onome čime se bave, nisu za to školovani, no diletant je ne samo nestrukovnjak nego i nestručnjak i nevježa.

Ali ne podliježe sumnji da ima obrazovanih strukovnjaka, osobâ s doktoratom i zvanjem sveučilišnoga profesora, a da nisu stručnjaci i znalci. Oni su strukovnjaci, a ujedno nestručnjaci, diletanti. Neotklonjivo se nadaje pitanje je li jedan od njih Ivo Goldstein, sveučilišni profesor povijesti. Ne osjećam se ni pozvanim ni mjerodavnim podastrijeti odgovor jer po formalnoj naobrazbi nisam povjesničar, ni strukovnjak ni stručnjak, niti je povijest područje mojega primarnog interesa, a k tome dotičnoga gospodina profesora ne poznajem. Ali to me ne sprječava fenomenološki razmotriti što o povjesničaru Goldsteinu i njegovim historiografskim djelima pišu upućenici i mjerodavnici.

Ponajprije bih napomenuo što sveučilišni profesor Miroslav Brandt, vrlo cijenjeni povjesničar i veliki erudit, bilježi o svojemu asistentu, kojemu je pomogao dobiti francusku stipendiju „na École pratique des hautes études en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednoga od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem“. Slijede Brandtove rečenice o Ivi Goldsteinu:

„Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. […] Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) ′što više publiciranih naslova′. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ′Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!′ / To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ′znanstvenog′ razvitka.“ Napisao je to Miroslav Brandt u knjizi Život sa suvremenicima: političke uspomene (Zagreb, 1996., str. 191).

Goldsteinova knjiga Jasenovac sadrži preobilje pobrkanosti i neurednosti

U posvemašnjoj se koherenciji s Brandtovim zamjedbama i prosudbama zatječu kritičke opservacije, oštroumne i nerijetko duhovite, što ih je povjesničar Vladimir Geiger napisao u recenziji odnosno prikazu Goldsteinove knjige Jasenovac; mjesta i godina izdanja: Zaprešić – Jasenovac 2018. Recenzija doktora Geigera objelodanjena je u Časopisu za suvremenu povijest, br. 1, 2019. Iscrpna je i time prilično opširna, obaseže 68 stranica, ali njezino je čitanje jamačno osobit historiografsko-epistemološki doživljaj i vrijedi svake uložene sekunde. Geigerov kritički osvrt na Goldsteinovu knjigu o Jasenovcu iskazuje se njemački sustavnim i pedantnim, s argumentacijskim zahvatima koji su precizni i razorni, takvi da pisca knjige ne samo poražavaju nego i ponižavaju. Bez krzmanja ustvrđujem da se takve osobite recenzijske razudbe iliti obdukcije događaju jednom u deset godina, možda i rjeđe.

Geiger je napisao da „u knjizi postoji znatan niz faktografskih pogrešaka, iz neznanja ili nemarnosti, a način vođenja bilješki je, najblaže rečeno, problematičan. Naime, kroz Goldsteinovu knjigu možete jahati stranicama, a da ne naiđete na bilješku.“ Geiger također napominje da autor „piše jedno, onda drugo, a ti se, dragi čitatelju, snađi i domisli što je mislio, napisao i što bi trebalo zaključiti“. Brižljivi i temeljiti povjesničar Vladimir Geiger dočarava to slikovitim primjerima: „Da uza sve to ide i tehnička šlampavost, ne treba posebno isticati. Tako nas Goldstein na stranici 341 u vezi s masovnom grobnicom u Uskočkoj šumi s uskličnikom upozorava: ′vidi prethodnu str.′ A ti onda gledaš prethodnu stranicu, a tamo Uskočkoj šumi ni traga ni glasa. Na stranici 552 Goldstein je ustaški zločin uspio i umnožiti, valjda ga zeznuo copy-paste. Prvo navodi da su u rujnu 1942. stanovnici većega broja sela na području Bosanskog Broda deportirani u Jasenovac, onda navodi da je Ustaška obrana nastavila deportirati stanovnike sela u široj okolici Jasenovca, a zatim ponovno navodi već spomenuta sela na području Bosanskog Broda. Dakle, dva puta isto na istoj stranici! Ponavljam: recenzenti, gdje ste bili?“

Goldsteinova knjiga Jasenovac sadrži preobilje pobrkanosti i neurednosti, k tome nesuvislosti i protuslovlja. Uputno je osvrnuti se na makar jednu takvu kontradiktornost. Podastirem podulji citat iz Geigerove recenzije:

„Na drugom će nam mjestu Goldstein, pišući o nekom ustaši Mirku Runjašu ′Cigi′, među ostalim navesti da je imao ′pune ovlasti da na zatočenicima može zadovoljavati svoje sadističke prohtjeve koliko i kako hoće′ (str. 447). No, to zvuči besmisleno ako je Goldstein, kako je spomenuto, prethodno naveo da su ustaše u logoru mogli ubiti ′bilo kojeg zatočenika i za to nije trebalo imati ni razlog ni povod′. Dakle, što će onda Runjašu nekakve ′pune ovlasti′? / Još je smješnije kada nam Goldstein, opisujući još jednoga ′koljača na terenu′, ustaškoga časnika Illea, navodi da je bila ′javna tajna′ da taj koljač – ′ucjenjuje zatočenike′. Naime, ako bi na nekom zatočeniku Ille opazio bolje cipele, prišao mu je ′bez srama′ i rekao da mu te cipele treba predati, a ako se zatočenik nekome zbog toga potuži, Ille mu je zaprijetio da će ga likvidirati (str. 449). Ustaše, najprije nas je naučio Goldstein, mogu nekažnjeno ubiti svakog zatočenika, a onda Ille ′bez srama′ traži od zatočenika cipele, a zatočenici su se zbog toga nekome čak mogli i ′potužiti′? Pa što ih ustaša Ille jednostavno nije zaklao i uzeo im cipele? Ponavljam: Goldsteinov laboratorij užasa na kraju se pretvara u hrpu lopatom nabacanih tvrdnji kojima on negira samoga sebe.“

Profasor oskudijeva u logici

Čitajući Geigerovu oštroumnu recenziju, neotklonjivo se spomenuh Vladana Desnice, odnosno njegove defabulativne proze Proljeća Ivana Galeba, jamačno jednoga od najboljih hrvatskih romana druge polovice 20. stoljeća. Autor u XXIV. poglavlju razmatrajući o filozofiji i logici, iracionalnosti i samoobmani kaže kako „panički zazire“ te se „mitski, preuveličano boji“ da mu tkogod ne dobaci kako je nedosljedan i u kontradikciji sa samim sobom: „Kad mi kažu da je sve ono što govorim ludo, apsurdno, puko bulažnjenje – to mi toliko ne imponuje. Ali ako mi kažu da je to bulažnjenje samo sa sobom u protuslovlju, samo sebi nedosljedno – e, priznajem, od toga strašno trpim, toga se strašno bojim.“ Tako govori Desnica, a po svoj (ne)prilici Goldstein, za razliku od citiranoga književnika, ne trpi odveć od vlastitih kontradikcija niti ih se boji. Umnogome pokazujući nemarnost i nehajnost, intelektualnu tromost i indolenciju, zlorabeći otvorenost i časnu bjelinu papira.

Budući da cijenjeni profesor Goldstein po svemu sudeći podosta oskudijeva u logici, pače je s njome prečesto u otvorenu sukobu, valja mu savjetovati da prije nego uvede sveučilišni kolegij koji je nazvao „Hrvatska radikalna desnica (1989.-2019.)“ dade prednost jednomu drugom kolegiju jer se taj – za razliku od fantazmagoričnog o ovdašnjoj „radikalnoj desnici“ – iskazuje utemeljenim, korisnim i potrebnim. Ali to ne savjetuje moja malenkost – nego veliki Goethe. Naime, u njegovu je Faustu važan Mefistofelov naputak budućemu studentu – a to vrijedi i za sadašnjega profesora – da treba najprije ovladati logikom kako bi uzmogao razaznati što zapravo znači nešto argumentirati i dokazivati: „Stog' savjetujem Vaš dragi um, / Najprije Collegium logicum.“

Vratimo se doktoru Geigeru i njegovoj recenziji, koju zaključuje ovim rečenicama: „U istraživanju žrtava logora Jasenovac i razmjera počinjenih zločina problem je najčešće pomanjkanje ne samo izvora i vjerodostojnih pokazatelja nego i ′dobre volje′, a i ′zdrave pameti′ da se određena pitanja valjano obrade. U svojoj najnovijoj knjizi Jasenovac Goldstein nije pokazao ni ′dobre volje′ ni ′zdrave pameti′, naprotiv i dalje nas lobotomizira iskazujući sve osim spremnosti i sposobnosti znanstvenoga pristupa.“

I na kraju se osvrćemo na početak. Profesor Ivo Goldstein svisoka je predbacio generalu Anti Prkačinu da je amater, što poštovani gospodin ljubitelj ne bi trebao shvatiti kao uvrjedu jer ga odlikuju nepokolebljiva ljubav prema istini i prodorna inteligencija. A o onome koji ga htjede omalovažiti ne možemo izbjeći pitanja: Je li povjesničar Ivo Goldstein nekovrsni diletant, premda visoko školovan, s doktoratom znanosti i zvanjem sveučilišnoga profesora? Znači li zvanje samim time i znanje? – Tko bi ga znao!? Ostavljam poštovanim štiocima Hrvatskoga tjednika na prosudbu. 

Mario Mihovil Letica

Hrvatski tjednik, 15. srpnja 2021.