Netrpeljivost, mržnja i nasilje, ali prema sadašnjoj državnoj vlasti RH

Pin It

 

Kao što znamo među 200 najbogatijih hrvatskih obitelji nisu pripadnici samo hrvatske ili hadezeove provenijencije ni povijesti nastanka. Čega se dakle ti drugi najviše boje? Pa Hosovaca, Hrvatskih branitelja. Jer su upravo oni išli bez straha, jer su bili najsrčaniji i najodaniji domovini. Nisu bili financijski i domovinski polutani, koji idu tamo gdje je profit najveći a ostalo ne postoji. Njih se boje jer znaju da oni nemaju ograde, nemaju onog „to se ne može“. Odatle povika i na pozdrav „Za dom spremni“. 

U Hrvatskoj su prilike trajno ispolitizirane što po tzv. sili događaja, što forsiranjem same politike i podložnih joj medija: vijesti, vijesti, vijesti. Zato ovdje ne ću ni stići spomenuti sjajnog američkog komercijalnog i portretnog fotografa, svjetskog kalibra (Sandro Miller, 1958.) kojeg treba vidjeti u Meštrovićevu paviljonu. Tako je i ono što je obični kriminal (bacanje suzavca) udarna vijest i to u obliku u kojem mislim da se taj događaj nije ni dogodio. Mediji su naime puni oznaka: netrpeljivost prema drugim i drugačijima, mržnja spram različitih, nasilje i tome slično. Kako poželjno! Sva ta tri epitata stoje, ali u sasvim drugom kontekstu. Kad se samo sjetimo nedavnog vremena kada su, odmah s najavom da bi mogao na vlast doći Karamarko, orjunaši, ljevičari i svi oni koje pogoni strani novac, poživinčili o ustašizaciji, fašizaciji, ustašluku, revizionizmu, govoru mržnje... ne znam čime sve nisu pucali - pucali su po domovini. Našli su se ozlijeđeni demokracijom i u strahu da će projekt detuđmanizacija ljosnuti kao laž. Ali ljosnula je.

Nisu svi ti blatnjavi paravani nikli tek tako, uvijek je kesa u pitanju a njima se iz Nevladinih i mnogih drugih financijski .podmazivanih ispravno pričinilo da će im dotoci presahnuti. Zato je krenula takva hajka prvo na Tomislava Karamarka, a zatim i na ministra Hasanbegovića. No, ovih se dana s aferom Hrvoje Hribar (lijepo ime Hrvoje) pokazuje kako je Hasanbegović, još kao ministar, ispravno detektirao gdje je korupcija i što treba rezati kao bolesno a vrlo skupo tkivo izraslo na hrvatskom državnom proračunu. Hribaru će jednog dana brada sigurno ipak narasti samo, kako sada stvari stoje - u ustanovi zatvorenog tipa. U tom kontekstu, Hribar i ostali financijski anđeli kao i bijela galaksija kvazi socijal-demokrataopravdano su uvaljani i u aferu dnevnice (osim svih drugih afera do sada guranih pod tepih). Kako je ova afera izronila iz samog kabineta bivšeg predsjednika Vlade Milanovića, šale više nema. Ili mi ili oni, a kako sada stoje stvari oni. Oni, koji su za sebe govorili mi. U tom kontektu gledam na bačeni suzavac i na zajednicu istospolnih za koje bi bilo žalosno da ne mogu imati svoj klub i zabavljati se kao i svi drugi ljudi. No, famozna senzibilizacija za njihove probleme u svijetu odavno postoji. Ona je odavno poluga i malj kojim strana veleposlanstva i EU mlate po hrvatskim glavama kao da prajd (rečeno hrvatski) ilitiga povorka ponosa baš ništa ne košta ovu, razbaštinjenu Hrvatsku.

Komunjare ne mogu bez diverzija

Kako je nakon Karamarka uslijedio blijedi Orešković i sve uvjerljiviji i čvršći Plenković, trebalo je nešto poduzeti.  Komunjare ne mogu bez diverzije, njima je demokracija uvrjeda i crvena krpa, a ne zvijezda vodilja. Zato pri tom bačenom suzavcu jest naravno nazočna i netrpeljivost i mržnja i nasilje, ali prema sadašnjoj državnoj vlasti RH. Prema suvremenoj slobodnoj Hrvatskoj. Nju treba klevetati stalno i oklevetati konačno. Ne zaboravimo ide i vrijeme proglašenja  kardinala Stepinca svetim, ide i vrijeme izricanja presuda hrvatskim generalima u Haagu. Treba znati proizvesti modernu hrvatsku fašističkom pa će se onda biti mnogo lakše obračunati sa Stepincem (cave njegova dobročinstva!) i tamo nekim generalima Herceg Bosne (cave istina i spašavanje civila i vojnika!).

Bacanje suzavca u neki klub, kao do sada nikada viđen terorizam u RH i kao njegov najodvratniji oblik, neodoljivo me zato podsjeća na svojevremeno miniranje same Židovske općine u Zagrebu (isto jak znak, senzibilizirane javnosti i domaće i inozemne) kao i na miniranje spomenika na Mirogoju (još jedan jak znak, koji priziva najcrnje konotacije i Hrvatskoj priskrbljuje toliko im željene najteže osude).

Druga je stvar ali u istome toku, afera dnevnice ili sve više zvana afera Saucha,koja od samoga početka djeluje namješteno. Isturen je ovoga puta mladac kao nekada Sanader. Inu se pljačkalo od šezdesetih godina intenzivno, zna se tko je u njoj imao prste i devedesetih i dvijetisućitih, ali su onda ti krupni kriminalci nasadili Sanadera i sad svi u hrvatskoj vide samo njega i jedino njega. Slab je nadalje, načelno, taj i takav Uskok (nisam nimalo impresioniran ma koliko ga mediji naručeno nakitili) koji tek s promjenom vlasti ima petlje načeti jednu tako krupnu stvar kao što su tri manje više politička, a svakako ideološka imena: Milanović, Goldstein, Budak. Vrhunski mi je argument, nota bene i uzastopno ponavljanje SGoldsteina kako on nije putovao pa onda valjda odmah trebamo vjerovati kako dnevnice nije ni vidio. A kako znamo da recimo dr. Budak nije na ruke primio novac? Gdje su te obilježene novčanice, trag ili otisci prstiju na novcu koji je kolao ispod stola? Ma kakva forenzika! A kolao je sigurno, da li među njima ili ne pokazat će nadajmo se istraga.

Očekivano se oglasio SLinić

Kao manje zanimljiv, a više istinit detalj očekivano se oglasio SLinić. Znamo koliko je duboko pukla njegova ljubav s Milanovićem, ali i sada je ne propuštajući nijednu priliku Linić osuo paljbu po bivšem šefu i već duboko ušao i u ostrašćen govor mržnje i u govor iz netrpeljivosti. Sve to - jedini govoreći istinu! Svi drugi otklanjali su aferu od ureda predsjednika Vlade, od Milanovića i samog od SDP-a. Dok je išlo. Nije važan čovjek, već institucija. A onda se javio Linić i rado objasnio kako je Milanović izravno smijenio njegova čovjeka i postavio Sauchu na čelo ureda predsjednika Vlade. E sad su se onda kobci navodne socijal-demokracije, brzo se odrekavši žrtvenog janjeta - mladog i zelenoga Sauche - štiteći palubu i brod, razglagoljali o pravnoj odgovornosti i vjeri u Uskok. A kad se i to zaklimalo i došlo u pitanje, hvataju se jačeg lijeka: zalažu se za penalizaciju dojučerašnjega kolege, desne ruke predsjednika Vlade. Tako to brzo ide... Zato me toliko i podsjeća na podmetanje u slučaju Sanader. Tko bi gori sad je...

Grafološki nalazi doista su skliski, opće je poznato da postoji mali broj kaligrafa, grafičara čiji rukopisni uradak graniči s genijalnošću. U tom svjetlu, ne bi me iznenadilo baš kao i u nepravomoćnom slučaju Cetinski da i Saucha bude nepravomoćno oslobođen baš kao i Sanader. Neki tu drsko postavljaju pitanje tzv. pravosudnog reketa, što smatram da nije istina. Jest da su jamčevine do nedavno bile astronomske ali se izmislilo logiku jednakosti pa tako odoše jamčevine u ropotarnicu. Ali samo kod nas, u dobrom dijelu svijeta jamčevine su Bogom dan izvor novca za državni proračun, za sudstvo i za zatvorski sustav, koji u cijeloj priči u nas najlošije stoji i najviše košta. Dakle otkupnine za opće dobro a ne kao privilegija bogatih. Toga smo se eto, ravnopravnosti radi, odrekli a i da bi se izbila ona surogat istina o reketu u pravosuđu i oko njega. Kad istreseš sve što imaš možeš na slobodu...

U ovom se kontekstu nemoguće ne dotaknuti pitanja ne morala, ne etičnosti, ne poštenja novinarstva i glavnih poltronskih i utilitarističkih urednika pa sve do vlasnika medija, već pitanja pokvarenog novinarstva. Policijskog novinarstva, udbaškog novinarstva u kojem se na osumnjičenika izvan tužbe i opširnije od tužbe (!) baca ljaga vadeći mu iz prošlosti sve što je imao poslije mliječnih zuba. Takvo isljedničko novinarstvo, koje svoje uzroke i etimologiju vuče iz nelustriranih najcrnjih komunističkih i staljinističkih vremena, živi eto ovdje kraj nas. Još uvijek. Već četvrt stoljeća. Pitam za izvor? Je li to policija uz naplatu?

Kojim pravom novine tiskaju najodvratnije stvari, aranžirajući ih na neviđeno tendenciozan i pokvaren način? Kojim pravom iznose sve što su iskopali iz policijskih dosjea, sve što su im cinkaroši, doušnici i ljudske bijede, duhovne sirotice podvalile kao moguću konstrukciju. Kojim pravom sve to bude tiskano pa i na naslovnicama? Tipično za destruktivno, razaralačko novinarstvo jest to da osuđeni, koji su svoju kaznu davno izdržali, nikada nisu za te sluganske novinare postali ponovno građani ovog društva sa svim pravima kao i mi drugi. Jednom osuđen - uvijek kriv, to „moderne“ novine vole. Bez ograde. A kad se dokaže da su maligno konfabulirale, vlasnik medija računa da žrtva, izmrcvarena pravosuđem, ne će više imati ni volje ni snage dizati novu tužbu i valjati se po sudu dodatnih pet do osam godina. Znam slučaj u kojem se čeka (nakon provedene glavne rasprave) samo da sutkinja napiše presudu. I tako punih osam godina. Znam i za slučaj jasne prometne nesreće s odštetninom od (tada)  oko 900.000 kuna u kojem predmetu se presuda jednostavno ne donosi. Desetljećima. Pravosuđe si je samo krivo, i opet za lažnu i tendencioznu tvrdnju kako se u tom slučaju nije postiglo dogovor kome - koliko, pa onda predmet (kao nikome zanimljiv) skuplja pravosudnu sramotu. Pravda koja dolazi sporo nije pravda i mnogi ju i ne dožive.

Slika novinarstva

Ako je mladac Saucha, takvom pravdom uhićen cover up-a radi, radi prekrivanja onih 'sjenovitih' iz HAVC-a, manirom skrivanja jedne afere drugom - to ne će proći. Morat će dakle biti još 'circenses-a'. Kao što nema medija u RH koji nije gadno oblatio Sanadera a sve prije presude, tako nema ni medija koji to isto iz mjeseca u mjesec nije radio obitelji Cetinski. Sada će i Tomislavu Sauchi. Postoji li za to odgovornost? Možemo li znati koji mediji su preopterećeni tužbama, koliko su ih izgubili? Koliko su morali platiti? Možemo li znati kada će nepravedno osuđeni i već pokopani od tih novinskih sudaca, samozvanih arbitara, napokon dobiti svoje elementarno i zakonski zajamčeno pravo da demantij bude objavljen na naslovnici? Krupnim slovima i fotografijom jednako kao što je bilo tiskano na desetke kleveta?

Demantij na istom mjestu, nekraćen, s fotografijom glavnog urednika i novinara (po mogućnosti) koji proizvode takvo smeće i visoko tiražni iscjedak (jednog po svemu ne ljudskoga mozga). Za nakladu, za dodvorništvo politici, za strane gazde i njihove ciljeve, za svoju prljavu karijeru kao onodobni Butković s izmišljenim intervjuom... I nikome ništa. Je li barem platio porezni dug ili privilegirano i dalje stanuje u vili na Pantovčaku?

To je slika novinarstva na koje slabo i rijetko reagiramo. Javi se samo ponekad sudac Sessa kada treba braniti neobranjivo – svetost sudaca kao da su nepogrješivi, inokosni i u klauzuri. Kao da i među njima nema i kukolja i žita. Do kada dakle, pitam, ćemo imati besposljedične novinske presude jače od onih stvarnih? Do kada će o takvom kvazi novinarstvu šutjeti kvazi Hrvatsko novinarsko društvo? Pitanje pitanja u hrvatskoj je parasudska vlast a ne pitanje nekakvih Goldsteinovih, Budakovih ili Mesićevih interkontinentalnih dnevnica u visini 50.000 dolara ili eura. Što je to za tajkune?! Pitanje pitanja je pljačka INE iz šezdestih zbog koje je zvjerski ubijen Đureković i to stotinama kilometara daleko od Hrvatske. Na tuđem ozemlju. Gdje je sada to nazovi istraživalačko novinarstvo da nam izvadi koštanu srž mladoga Perkovića ili Mustača? Da nam pobroji što sve imaju na savjesti od pučke škole do danas? Jedva da su i pratili suđenje. Kako toga nema (dapače tomu nasuprot!) znači da se živodersko novinarstvo primjenjuje selektivno, po telefonskom pozivu, po dostavljenim dosjeima ili po svežnju šuški dostavljenom ispod stola. Nitko nije trebao ni putovati. Još tadašnji predsjednik JAZU i nevoljko HAZU svojevremeno je s ponosom govorio u javnosti da je Soroševa lova morala ići ispod stola jer inače ništa ne bi ostalo za primatelja! A od te izjave su prošle dobre godinice, pa možemo podstolnu dostavu smatrati društvenim hobijem. Ako ste njihov. Ako niste, vade vam dosje ili od brata, ili onaj od majke, od bilo koga vašeg.  Možda ste imali rođaka u emigraciji? Jedino onaj demantij... na kojega imate svo zakonsko pravo... možete slobodno zakačiti mačku o rep.

Financijskim lisicama stalno treba neki novi pedro

Financijskim lisicama stalno treba neki novi pedro, često ga i puste da se razmaše, da izgubi glavu i onda mu nakaleme svu krivnju ovoga svijeta. Volio bih da je to slučaj i sa Sauchom. Da iz sjene isplivaju, kao talog, svi oni stvarni instruktori, mentori i zgoljni lopovi, žderači tuđih sudbina. Garguji s krovova naše palače općedruštvena poretka i laži. Dojučerašnji prijatelji, kojima nije (ne slučajno!) ni palo napamet da ponude novčano jamstvo. Jamstvo stranke, jamstvo za dojučerašnjeg voditelja ureda predsjednika. Prijatelji su nestali, jer to nisu ni bili.

Sve oko njega čini mi se daleko prljavijim. Zato (opravdano) nisam impresioniran svetim radom Uskoka. Jedan od komentatora na ovoj mreži nedavno je napisao: „Korupcije je toliko da bi Cvitan svaki tjedan trebao podizati optužnice barem za deset ljudi“. I to ne nestranačkih ljudi, dodao bih, ne onih koji nisu na vlasti, nego svih redom. G. Cvitana doduše u potpunosti razumijem ali ga ne mogu opravdati. Njemu se radi. Njemu se nosi glava na ramenu. No neka nas ne uvjerava da je to što radi krvav i obavljen posao. To je prije puki politički konformizam. Preživljavanje.

Kad bi g. Cvitan krenuo po vilama zagrebačkih podsljemenskih zona od Mikulića i Šestina do Remeta i Šalate, Srebrnjaka i Bukovačke do cijelih novo probijenih ulica ponad Dotrščine i sravnio te građevinske dozvole s prihodima i rashodima vlasnika riješio bi golem kolač zagrebačke ali i hrvatske korupcije. Kada bi dakle Cvitan tako krenuo, u ponedjeljak u osam i dvije minute bio bi smijenjen. Od života. No izabrao je taj posao i ne znam zašto bi te opasnosti posla trebalo izdizati nad rizicima kojima je izložen običan terenski policajac? Već sutrašnja mu intervencija može biti posljednja...I to za deseterostruko manju plaću, bez saborskih govora i odbora, bez funkcionerstva i privilegija, bez šofera i kredita, bez brojnih državničkih zlaćanih jasala. Zato me ti Cvitanovi spektakli ne impresioniraju. Ne bi smjeli biti tako rijetki. Oni nisu ni srž problema, ni ključna tema, a bome niti izvedba... jer koliko vidimo optužnice padaju i to već na prvoj instanci. Ta uhidbena cirkusijada (Bajić nekada sa specijalcima, fantomkama i osumnjičenicima nošenima u vodoravnom položaju) zadivljujesamo polupismene i zlurade. Njima se povremeno baci ta kost, vrlo nalik onoj živoj kosti u koloseumima. Još ako se zabrani svako vikanje na nogometnim stadionima... pa gdje će onda opravdano frustriran životom, polugladan hrvatski puk prazniti svoje opće i pojedinačne frustracije? Zato nam stalno i raste potrošnja antidepresiva...

Strah od demokratske i pravne države

Kao što znamo među 200 najbogatijih hrvatskih obitelji nisu pripadnici samo hrvatske ili hadezeove provenijencije ni povijesti nastanka. Čega se dakle ti drugi najviše boje? Pa Hosovaca, Hrvatskih branitelja. Jer su upravo oni išli bez straha, jer su bili najsrčaniji i najodaniji domovini. Nisu bili financijski i domovinski polutani, koji idu tamo gdje je profit najveći a ostalo ne postoji. Njih se boje jer znaju da oni nemaju ograde, nemaju onog „to se ne može“. Odatle povika i na pozdrav „Za dom spremni“. Istina dobro je on svima došao u ratu, dok je životom i krvlju trebalo braniti ljude i dom, ali onda je izboren mir. To se danas više ne nosi. Pa ga onda valjda treba odbaciti kao staru prnju a da se branitelje ništa i ne pita.

Što zatim radi fatamorganska Plenkovićeva komisija o totalitarizmima? Osim što je Stier sve bolji i što napokon imamo hrvatsku i argumentirano čvrstu vanjsku politiku... nakon sluzave Josipovićeve i bezuvjetno srdačne Pusićkine. Na Dunavu, u Vukovaru, u Beogradu i koncertantno baš u Dubrovniku. Što radi i gdje je Plenkovićeva komisija koju je obećao ima tome već i više od mjesec dana?

Ukratko, financijski opernaćeni za šugoslavije, zatim sadašnji podobni skorojevići, oni politički ili tajkunski, strahuju od prave demokratske i pravne države hrvatske jer oni i njihove privilegije prve padaju. Strah je velik baš kao u ratu od pozdrava „Za dom spremni“. Zato oni račlajuo fašizaciji, ustašizaciji, revizionizmu, a kardinala vide kao ratnog zločinaca. Jasanovac 1941.-1945. i nikada više. Zato uopće nisam impresioniran, neuvođenjem napokon tih suvremenih učestalih zakonskih metoda, vani poznatih već desetljećima. A Cvitan nam se bavi s 300.000 kuna! Sitnišem, rekli bi polutani. Ne talasaj druže!

Javor Novak/hkv.hr