Političar ubio znanstvenika: Smeta li Đikiću ‘plagiranje’ ili Barišić?

Pin It

Image result for đikić mesićIzgleda da je političar Ivan Đikić ubio znanstvenika Ivana Đikića. Iako je borba protiv plagiranja, koje je u Hrvatskoj narodni običaj i dio folklora, svakako opravdana, Đikić je napravio veliku predstavu od osobnog sukoba s Barišićem koji ima korijene još u Njemačkoj.

Znanstvene vjerodajnice Ivana Đikića ne treba dovoditi u pitanje, ali “drama queen” ponašanje treba. Đikić je već i prije znao nastupati politikantski i odlaziti kao nadurena frajla. Danas najavljuje odlazak iz Hrvatske, uz poruku, “evo, zbog HDZ-a i Plenkovića koji ne žele smijeniti Barišića ste ostali bez vrsnog znanstvenika”.  To je samo djelimično točno – Đikić živi i radi prvenstveno u Njemačkoj i Kaliforniji, dok u Hrvatskoj predaje sporadično. U svakom slučaju, laboratorij u Splitu ostaje. Ostaje li Barišić na mjestu ministra, vidjet će se, no odmah pada u oči kako SDP i ljevica ultimativno traže ostavku Barišića zbog prijestupa za koji nije jasno postoji li uopće, oko čega je znanstvena zajednica podijeljena, i oko kojeg se sveučilište u Augsburgu, gdje je Barišić stekao jedan od svoja dva doktorata, još nije očitovalo. Dok se ne osvrću na jednu Ninu Obuljen, kod koje ipak postoji puno ozbiljniji problem.

“Njega zanima jedino samopromocija, sije netrpeljivost”

Prije tri godine, Đikić je otišao iz splitskog Medilsa, kojeg je bio suosnivač, jednako teatralno i uz javnu svađu. Tamo se sukobio s jednim drugim znanstvenikom svjetskog glasa, akademikom Miroslavom Radmanom. Đikić je tada javnost obavijestio kako je stanje u Institutu loše, zbog čega znanstvenici, pa i on osobno, odlaze. Naveo je kako Radman u pet godina, unatoč obećanjima, nije osigurao ni jedan euro iz inozemstva kojim bi financirao rad MedILS-a, a kritizirao je i Vladu i Grad Split, koji su uložili 35 milijuna kuna i na korištenje dali vrijednu zgradu, te donatore koji su financirali rad posljednje tri godine. Žalio se i na narušene međuljudske odnose, nedostatak odgovornosti, netransparentnost i nepoštovanje ugovora. Na Đikićeve optužbe odgovorio je Radman, ističući kako ga već dvije godine moli da ode s MedILS-a jer je ondje sijao netrpeljivost, nezadovoljstvo, i tenzije. “Moj je problem što sam imao previše strpljenja za Đikića, i to što je šikanirao ostale kolege. Đikića ne zanima znanost, nego osobni uspjeh u znanosti. Đikić je jedini voditelj grupe koji nije niti jedan projekt ili donaciju donio Institutu”, rekao je tada Radman, navodeći i kako je Đikić u MedILS-u organizirao brojne znanstvene radionice, na čemu mu je zahvalan, ali napomenuvši kako smatra da je i to Đikić radio više radi osobne promocije nego nečeg drugog.

Sad je pak Đikić došao u sukob s rektorom Sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Šimunom Anđelinovićem i premijerom Andrejem Plenkovićem. Radi se o durenju oko jedne pomirljive Anđelinovićeve izjave, kad je Đikić napao Barišića za “sukob interesa”, što je zadnje vrijeme popularno u Hrvatskoj, pa mu je Anđelinović poručio kako su svi u znanstvenoj zajednici manje-više u sukobu interesa i kako Đikićev kum i njegova supruga predaju s njim na katedri. Sad, za Barišića me ne može biti manje briga nego što jest, ali zašto ne samo Đikić nego i cijeli SDP, s kojim je on i te kako povezan preko bivšeg ministra Jovanovića kojem je bio neforamalni savjetnik, ultimativno od Plenkovića traže Barišićevu ostavku tražeći tendenciozno bilo kakav razlog?

Barišić je plagirao samog sebe?

Đikić sve tumači moralnim razlozima, neprihvatljivošću da plagijator bude na čelu ministarstva. Takav stav je načelno u redu, osim što Barišiću nitko još nigdje nije dokazao nikakvo plagiranje. Naime, Đikić je Barišića optužio da je plagirao samog sebe, tj. da je njegov doktorat u Njemačkoj vrlo nalik njegovom doktoratu u Hrvatskoj. Sveučilište u Augsburgu je zaprmilo Đikićevu prijavu, no “auto-plagijat” je vrlo sklizak teren, jer znanstvenici se uvijek mogu oslanjati na svoje prethodne radove, ono što je u akademskoj zajednici nedopustivo je publiciranje istog rada pod različitim nazivima kako bi se ubrao dodatan novac. Pored toga, uhvatio se jedne fusnote na jednoj strani jednog Barišićevog rada koja nije imala referencu na  Stephena Schlesingera. Nastojanja Đikića da Barišiću pronađe plagijat pod svaku cijenu djeluju, iskreno, isforsirano. Ostavljaju dojam ne borbe protiv plagiranja znanstvenih radova, a u Hrvatskoj je velik dio magisterija, doktorata i svega ostalog plagiran, prepisan i krivotvoren, i to jest ozbiljan društveni problem, nego borbe protiv Barišića osobno iz posve drugih motiva. Pozivati se na nultu toleranciju spram plagiranja, a uhvatiti se jednog čovjeka – ignorirajući sve druge puno ozbiljnije slučajeve kojih u svojoj blizini Đikić svakako može naći koliko ga volja – djeluje kao izgovor za politički obračun, ne kao borba protiv plagiranja. Tim više što je optužba na račun Barišićevog doktorata “autoplagijat”, plagiranje samog sebe – a Đikić i mediji govore o plagijatu, o tome da je Barišić “pokrao druge znanstvenike”. To je, kao i plagiranje, neprihvatljiva praksa, jer to nije ista stvar! Možda i manje prihvatljiva: tendenciozno prikazivanje činjenica.

Pritom zanemaruju da je tzv. “auto-plagijat” u znanosti dopušten ukoliko prethodni rad predstavlja temelj za novi rad koji daje novi doprinos znanosti, ukoliko se donose novi argumenti i dokazi u taj novi rad, i pod nekim drugim uvjetima, npr. ako je novi rad namijenjen drugoj publici pa je rad potrebno ponovo publicirati (prema Pameli Samuelson, da navedem izvor, da ne ispadne da plagiram). Tendenciozno zvuči i Đikićeva optužba na račun Barišića, izrečena za N1 TV: “Ono što je napravio ministar Barišić u svom radu iz 2008. godine jest po definiciji plagijat. Kopiranje članka drugog znanstvenika bez citiranja izvora jest plagijat, bez obzira je li prikazani tekst u fusnoti ili u glavnom tekstu rada”. Možda, no u drugom izdanju tog rada iz 2010. taj propust s fusnotom je ispravljen i ispravno atribuiran Schlesinger, pa sve skupa djeluje kao cjepidlačenje u zemlji u kojoj je preko pola doktorata STVARNO plagirano, u velikom dijelu. Moralno čistunstvo s jedne strane, potpuno ignoriranje svega što se događalo u Jovanovićevom ministarstvu dok je tamo bio rado viđen gost?

Samopromocija i sijanje svađa

Iz svega se da zaključiti da se Đikić ne žali na plagiranje, nego na to što je Barišić ministar. Što pak sa znanošću, za što je Đikić kompetentan, nema veze. Kad bi mu stvarno smetalo plagiranje, poduzeo bi nešto protiv te pojave koja je u Hrvatskoj sistemska i ogroman problem, pokrenuo bi akciju za njeno iskorijenjenje iz znanosti, a ne za uklanjanje jednog očito nepućodnog ministra iz njegove fotelje. U Hrvatskoj je oko preko pola diplomskih radova plagirano u većem svom dijelu. Doktorati u nešto manjoj mjeri. Tako da je inzistiranje na “nultoj toleranciji” u jednom slučaju, a ogromnoj u svim drugim slučajevima koji se Đikića očito ne tiču, politikantstvo. Da se takvo što otkrilo u Jovanovićevom ministarstvu – a bi i više, da je tko tražio – onda bi vjerojatno Đikićeva reakcija bila drukčija. Ali ako se posumnja da su jedan Brkić ili Barišić plagijatori, onda slijedi medijska haranga najširih razmjera.  Ne radi se, dakle, o borbi protiv nečeg što jest ozbiljan problem u Hrvatskoj, ni o borbi za etiku u znanosti, nego o borbi za ministarske fotelje i vlast. Pri tome se svojoj strani obično gleda kroz prste, a neprijateljsku napada svim sredstvima. Čak se sad i notorno lijevi “Index” uključio u kampanju, postavljajući pitanje gdje je Barišić bio 91., dok je Đikić pomagao u obrani! Pitanje je na mjestu – samo dolazi s krive strane, od onih koji se inače zgražaju kad netko pita “a gdje si bio 91.” i koji to smatraju vrhuncem bezobrazluka i nacional-šovinizma.

A na kraju, pokazalo se da iza svih silnih priča i “dokaze” o Barišiću kao plagijatoru stoje dvije osobe sa suprotnog kraja političkog spektra, Đikić i Zovko,  i da ozbiljnih dokaza za sve skupa baš i nema. Mišljenje znanstvenika i akademika koji su stali iza Barišića se pri tome ne računa, jer njihova ideološka orijentacija nije “ispravna”. Na kraju krajeva, ako se Đikić želi boriti protiv plagiranja u Hrvatskoj, tko mu brani ostati? Iz Njemačke sigurno neće ništa napraviti. Nitko mu ovdje nije prijetio, nitko ga ne tjera, nitko mu nije zabranio raditi i govoriti što ga volja, a on se ipak ponaša kao nadurena frajla jer jedan ministar nije smjesta smijenjen na njegov zahtjev. Sve što on radi je izrazito teatralno, politizirano, i upućuje na to da se radi ili o povrijeđenom egu znanstvenika, ili o tome da je Đikić znanost prostituirao u službu politike.

Pa ako Đikić izaziva ovakve kontroverze u javnosti radi samo iz ideoloških razloga, ili iz razloga povrijeđenog ega, onda se vraćamo na priču s početka, na Radmanove optužbe kako Đikić šikanira kolege znanstvenike, stvara netrpeljivost i zlu krv, i kako sve to radi u svrhu ne znanosti, nego vlastite samopromocije u znanosti. A u tom slučaju, njegov odlazak iz Hrvatske neće biti nikakav gubitak. Jer, Đikić se zadnjih godina puno više bavio politikom i politikanstvom te samopromocijom, nego znanošću, bar što se njegovog javnog istupanja u Hrvatskoj tiče. Otkad se teatralno “vratio u Hrvatsku”, ostavši pritom u Njemačkoj, nismo pročitali ni o kakvom bitnom znanstvenom otkriću vezanom za njegov rad u Hrvatskoj, ali stalno čitamo o njegovim sukobima s drugim znanstvenicima, od jednako uglednog Radmana na dalje, uglavnom iz branši s kojima on nema veze. A znanstvenika nam možda fali, ali političara imamo dovoljno i previše. I da ne bude zabune, osobno smatram da bi Plenković trebao ukloniti i Barišića i Ninu Obuljen, zbog kontroverzi. Ali ne mogu odobriti ucjenjivačke metode.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr