Pčele Tomaševića nisu čule, ali komarci i krpelji jesu
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Rujan 2023 18:02
Brzo i temeljito: Devastacija prirode posvuda
Deplasirano je već pisati o tome kako Tomašević i njegova ekipa vode Zagreb. A opet, neizbježno je. Propadanje grada brže je i temeljitije nego što se itko usuđivao pretpostaviti.
Devastacija je vidljiva posvuda, no u središtu pozornosti je opet trava zelena, koja već prijeti da Zagreb pretvori u nešto nalik na Amazonu.
Po broju komaraca je već tu negdje, blizu. Tomašević je rekao da je nekošenje trave dobro za pčele, ali ga one nisu čule jer ih ne zanimaju trava i korov, hrane se cvijećem. Komarci jesu, i krpelji. Kad je o najezdi komaraca riječ, još ne znamo zašto je propao genijalni plan sa sterilnim mužjacima iz uvoza koji su trebali riješiti problem, plaćenim 380.000 eura.
Možda su LGBT pa zato nije upalilo? Ili i oni opstruiraju gradonačelnika? Ili su jednostavno možemosi, u svom dubokom neznanju, pustili te komarce NAKON sezone parenja pa su ispali beskorisni? Da je Bandić kupovao komarce bez jaja u Italiji za 4 eura po komadu, visio bi s bandere na Trgu bana Jelačića obješen za jaja, i posve opravdano.
Ljudi psima već stavljaju zvonca da ih mogu naći. A djeca se nemaju gdje igrati, ako se ne misle igrati Indiane Jonesa. Još malo pa će obavezna oprema za prolazak gradskim parkovima uključivati mačetu i kompas. Da sad ponovno postave klupicu duginih boja, nitko je ne bi ni vidio.
Prvi krivac su, kaže Tomica, klimatske promjene. “Trava raste kao luda.” Za Bandića kiša nije padala i trava nije rasla kao luda jer ju je podmitio da raste sporije. A klimatske promjene su zahvatile samo Zagreb, dok ih u okolnim gradovima poput Samobora, Siska i Gorice nema. Tamošnje seljačine nikad nisu čule za klimatske promjene pa kose travu kao da ih nema. Dok Zagreb ostavlja pomalo postapokaliptični dojam. Još malo pa ćemo i Tarzana moći snimati u gradskim parkovima.
A drugi krivac su kosilice koje je Bandić kupio, a koje navodno ne rade kad je mokro, a ni kad je vruće. Grad je kasnije kupio nove, ali njih ne koriste jer se boje da ih ne oštete, kažu. Sami izgovori koje smišljaju vrijedni su toga da ih se bira ponovo: zabavni su. Naravno, štete će biti ekstremne – jer je uvijek puno skuplje nešto ne održavati nego to isto održavati. U ovom slučaju, parkovi su zbog sustavnog zapuštanja zarasli u korov, što znači da će biti potrebno zasijati nove travnjake – dakle, ukloniti gornji sloj, razrahliti zemlju, dodati novi sloj, nabaviti sjeme…, a to košta, ne malo. Kao što koštaju i popravci uništenih nogostupa i rubnjaka jer korov raste u pukotinama i spojevima i razara ih. A to je posao koji trenutno nema tko obaviti, tako da možemo očekivati dalje propadanje gradskih parkova, cesta i svega ostalog u gradu. Da ne govorimo da gotovo dva mjeseca nakon oluje koja je porušila drveće po parkovima ono još trune po njima. Da, to je ista ekipa koja je razapinjala Bandića zato što nije doveo grad u red otprilike tri sata nakon potresa i što nije u tri dana obnovio sve fasade.
Urbani gradski ljudi: Nažalost, nema više one sirove seljačine
Tomica sad obećava da će se sve vezano uz košenje dovesti u red idućeg mjeseca. Političari su inače skloni obećavati čuda prije izbora pa onda učiniti malo ili ništa i smišljati nevjerojatne izgovore (“kosturi iz ormara”, “opstrukcije”), ali Možemo postavlja posve nove standarde u toj kategoriji. Nitko od te ekipe zapravo nema pojma ni o čemu, nakupina je to bezveznjaka i neznalica, vjerojatno nitko od njih nikad nije pokosio ni svoj vrt, ali i dalje misle da su najpametnija i najsposobnija ekipa u svemiru. Njima su zelene politike teorija i ideologija, ali o drveću, pčelama i travi znaju manje od mog vrtićkog djeteta, koje je bar u dodiru s tim stvarima. Jer se o tome ne uči na tečajevima o woke vođenju grada na Cambridgeu.
Pravi razlog zapuštenosti je činjenica da su iz Zrinjevca uspjeli razjuriti manje-više sve koji su nešto konkretno radili i postaviti idiote na rukovodeća mjesta, a povjeriti posao nemaju komu, niti to žele jer su se kleli da “mogu sve sami” i proklinjali Bandića zbog davanja posla vanjskim tvrtkama. No najveći je problem što oni duboko vjeruju u svoje kompetencije, koje su doslovce nepostojeće. I ne slušaju one koji znaju kako se stvari rješavaju, jer “nisu njihovi”, nisu dio ideološkog uskog kruga. Ideološki su sumnjivi. A ideološki uski krug se sastoji od ispraznih i poluobrazovanih laprdala, koji u teoriji znaju kako savršeno organizirati i grad i društvo i sve drugo, a u stvarnosti ne znaju ispeći jaje a da ne unište kuhinju, kamoli organizirati nešto kompleksno poput dječjeg rođendana. Njima se stvari jednostavno događaju jer oni nisu sposobni upravljati događajima. U njihovim velikim planovima za spas planeta nema mjesta za takve trivijalnosti kao što je košenje trave ili čišćenje parkova.
Možda Tomašević sada kada se vratio s odmora uzme flaksericu i demonstrativno pred kamerama pokosi dva četvorna metra ispred poglavarstva. Kao što je uklonio one dvije grančice s ceste kada je oluja porušila tisuće stabala koja dobrim dijelom još leže gdje su pala. Ako si onako spretan njome ne odsiječe nožne prste. Ipak su to urbani, sofisticirani gradski ljudi, a ne neke sirove seljačine kao onaj Hercegovac. Oni znaju bolje i vide dalje u svojim ekološkim vizijama zelenog grada, vizije su njihova furka, a ne konkretni operativni poslovi. Njihova je vizija “Zagreb kakav je nekad bio”. Valjda u vrijeme kada su ravnicom uz Savu lutali bizoni, medvjedi, i poneki neandertalac, prije nego što su Hrvati sišli s Karpata. Obećali su netaknutu prirodu i zeleni Zagreb, ako to tako gledate, onda su obećanja ispunili. Ako ništa, kada sve postane šuma, bar će se partizani osjećati ugodno.
Žene kao žrtve: Femicid u Bosni i akcija u Hrvatskoj
U BiH su se nedavno dogodile dvije tragedije koje su uključivale žene kao žrtve. U jednoj, u Jablanici, vlasnik hotela Amir Džafić brutalno je pretukao i teško ozlijedio svoju djelatnicu Enisu Klepo koja se drznula dati otkaz i još tražila da joj se isplati zaostala plaća, a inače je maltretirao, ponižavao i vrijeđao zaposlenike. To u Hrvatskoj nije imalo nikakvog medijskog odjeka, iako su slične situacije u Hrvatskoj česte i iako bi imalo smisla postaviti pitanje odnosa poslodavaca prema radnicima, naročito ženama.
Druga je ona u kojoj je neki nabildani krkan na steroidima, karijerni krimos za kojeg mahala kaže da je svima bio poznat kao nasilnik i psihopat, ubio dvojicu muškaraca, ženu, i sebe. Ova druga tragedija potaknula je prosvjede protiv nasilja nad ženama, a povela ih je Maja Sever, koja je inače svojedobno bila u vezi s ratnim zločincem – kasnije osuđenim ne hrvatskom sudu, ne onom haškom, na 15 godina – jer je nenaoružanoj i zarobljenoj ženi ispalio metak u glavu iz neposredne blizine. Kasnije se preobratila na antifašizam, kad je detuđmanizacija ušla u modu, a transformacija je bila radikalna i potpuna. Sada stoji kraj ceste i kao aktivistica poziva građane da trube. Pa tko ne bi potrubio kad vidi Maju, vozači su uvijek trubili zgodnim curama, ne?
Inače nisam nasilnik, i zapravo se grozim nasilja, ne nad ženama nego svakog koje nije u svrhu legitimne obrane. Tako da mi na kraj pameti nije pravdati bilo kakvo nasilje i nasilnike. Ali neke stvari mi tu nisu jasne.
Prvo, kako će strože kazne odvratiti pijanu i nadrogiranu budalu poput Nermina, koja je odlučila ubiti ženu, par muškaraca I SEBE, naglasak je na “i sebe”, od toga? Tko je odlučio takvo što učiniti, zakoni ga sigurno neće spriječiti. A ne možete ga baciti doživotno u zatvor PRIJE nego što počini zločin. Žena koja nakon prvog šamara ostane s nasilnikom može biti sigurna da će uskoro uslijediti i drugi. A ako je budala odlučila ubiti je jer ga je nogirala, nema zakona koji će ga spriječiti.
Drugo, kakve veze ima hrvatski ministar, kojeg se prozivalo, s Bosnom? Bi li bilo prosvjeda da je ubijena žena u susjednoj Mađarskoj ili susjednoj Italiji? Naravno, ne bi, jer Maja i njezina ekipica Bosnu vide kao “naše”, kao “dio ovih prostora”, pa se onda smatraju dužnima solidarizirati. Doduše, kad je onaj drugi psihopat, Kosta, ubio čak osam djevojčica, prosvjeda u Zagrebu nije bilo, iako se cijela Srbija digla na noge. Valjda zato što se ne mogu dobiti feministički bodovi i udarničke značkice na prosvjedu protiv nasilja kao takvog, iako su žrtve mahom bile ženske osobe.
I treće, budala je ubila dvojicu muškaraca, ne računajući sebe, i ženu, koja je poanta apostrofiranja nasilja nad ženama u tom konkretnom slučaju? Zato što su on i ubijena bili u vezi? Što ako homoseksualac ubije bivšeg partnera iz ljubomore, je li to isto femicid ili to spada pod obično ubojstvo? Što s muškarcima koje je pobio, oni su samo lakše mrtvi, a ubijena Nazima je teže poginula? Što ako je ubojica spolom muškarac, ali se rodno identificira kao žena? Ili obratno? Što je s ubojičinim starim ocem kojeg je tukao 20 godina, za njega nije postojala sigurna kuća ni zakonska zaštita od nasilja u obitelji?
Zakon o femicidu: Ideja koja je potpuno nehumana
Zar netko stvarno misli da će se problem nasilja nad ženama – ili bilo kime – riješiti ili smanjiti zatvaranjem prometa, trubljenjem ministru ili izmjenama zakona? Sve što one rade beskorisno je i ima smisla jedino kao medijska samopromocija bez stvarne želje da se nekom konkretnom pomogne. Neki nasilnici su jednostavno rođeni takvi. Sociopate stvara situacija oko njih, tzv. društvo, ali psihopati se rađaju. Više bi koristi napravile da educiraju žene kako prepoznati psihopata i nasilnika i objasne im da se takvi nikad neće promijeniti niti će ijednu ženu tretirati bolje od onih prije: vjerojatno ne bi puno pomoglo, ali više nego prozivanje ministra.
Da ne govorimo o floskuli da će svijet stati ako žene stanu. Stat će i ako stanu vozači kamiona ili bilo tko tko nešto korisno radi. Za aktivistice, doduše, to ne vrijedi, one ionako uglavnom samo stoje po ulicama i drže transparente pa nitko ni ne zna stoje li ili se kreću.
Da ne bude zabune – apsolutno sam protiv donošenja bilo kakvog zakona koji bi regulirao “femicid” kao zasebno kazneno djelo i koji bi sam po sebi bio očito neustavan. Jednostavno zato što smatram da pred zakonom svi ljudi trebaju biti ravnopravni i da nitko pred zakonom ne smije biti diskriminiran, a takav bi zakon diskriminirao prije svega – žene. Jer ako nekog posebno zakonski zaštitite, zapravo ste ga proglasili osobom o kojoj se netko drugi treba brinuti, “slabijim spolom”, što su same feministice ne tako davno smatrale uvredljivim.
Nije to tako teško vidjeti. Ako donesemo jedne zakone za crnce, druge za katolike, treće za žene, četvrte za homoseksualce, pete za vodoinstalatere ili bilo koga – to nije samo ozakonjena segregacija, nego i rušenje osnovnih principa koje je donijela era prosvjetiteljstva. Hoćemo li imati i zasebne zakone za svaki od stotinjak izmišljenih rodnih identiteta? Ili žene nisu vrsta Homo sapiens pa na njih ne možemo primjenjivati iste zakone? Meni je ideja da se ubojstvo žene drugačije tretira od ubojstva muškarca potpuno nehumana, dehumanizirajuća.
Istina je da muškarci u vezi – zbog samih bioloških činjenica, zbog prirode spolova – češće posežu za fizičkim nasiljem, no to ne pravda donošenje takvih zakona. Da onda donesemo posebne zakone za imigrante iz bliskoistočnih država, recimo, zbog toga što statistički osjetno češće sudjeluju u silovanjima? Jasno je da takvim generalizacijama nema mjesta u zakonu. Dok bude muškaraca i žena, i veza među njima, bit će i nasilja u vezama, bar u nekoj mjeri. A kad smo kod toga – prije nekoliko se godina u medijima isticalo, “ove su godine čak 18 žena u Hrvatskoj usmrtili njihovi partneri”. Nitko nije spomenuo da je iste godine i 13 žena u Hrvatskoj ubilo svoje partnere (da, provjerio sam podatak).
Najgore od svega – takav bi zakon definirao žene kao zajednicu koja treba zaštitu i povlašten zakonski tretman – što je zapravo povratak u neka mračnija vremena, a ne napredak. Ali izgleda da današnje feministice ne razumiju da ih se tako automatski definira kao “osobe s posebnim potrebama”. Smatram da su se žene sposobne brinuti same o sebi i da su sposobne same voditi računa o svojoj dobrobiti i da snose iste zakonske odgovornosti i da trebaju imati istu zakonsku zaštitu kao i svi ostali (bez toga nema smisla govoriti o bilo kakvoj emancipaciji). Tek kad feministice počnu sebe doživljavati kao ljudska bića, možda ne ista, ali jednako vrijedna kao i sva druga, kad se riješe svojih kompleksa, moći ćemo ozbiljno razgovarati.
Ovako kao pandan onima koji tvrde da si je žena sama kriva što je bila s nasilnikom imamo žene koje ovo koriste za promociju tvrdnje kako su svi muškarci u svojoj biti nasilnici. To su one kojima je činjenica da su žene krive za sve u životu.
Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
