Srpski glumac više je nego itko pridonio razgolićenju jugoslavenstva Ante Tomića, Bojana Ivoševića i ostalih BGklečavaca iz Hrvatske!
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 16 Rujan 2023 10:03
ŽAO MI JE JEDINO TRIFUNOVIĆEVOG PSA - BEZ OBZIRA NA TO ŠTO SE ZOVE MILE, A NE HUND…
Sergej Trifunović potpuno je zasluženo izbačen iz Hrvatske i Schengenskog prostora na neko vrijeme… Sad nek’ unutar granica Beogradskog pašaluka vrijeđa Vulinove žandare, a vodstvo hrvatskog MUP-a pokazalo je kako se ponaša DRŽAVA i zbog toga zaslužuje svaku pohvalu.
Ono što je još ljepše - Trifunovićevo divljanje na društvenim mrežama doslovce je razorno djelovalo na tzv. hrvatski jugo-kružok, a Sergej je ipak njihova dugogodišnja “ikona” i pred takvima Jugani kleče, ne samo prve subote u mjesecu, već svaki Božji dan! Za njih su Šerbedžijini Brijuni mjesto “hodočašća”, a cjelovečernje maltretiranje ‘ćirilicom’ u programima stranih (srpskih i ostalih) televizija u hrvatskom nacionalnom eteru - dođe im k’o katolicima prijenos svete mise nedjeljom…
Sergej Trifunović iskreno je izgovorio ono što zaista misli o Hrvatskoj državi i našem redarstvu. Nemojmo se zavaravati; potpuno isto - ili barem vrlo slično mišljenje, imaju i njegovi “hrvatski” prijatelji, poput Ante Tomića ili Bojana Ivoševića. I zbog toga neka nitko ne pomisli da je Anti od kante ili WhatsApp ljubavniku virtualne Milice ugodno kada ga napada jugo-ikona Trifunović. To je otprilike kao da s neba siđe naš Božo Alić i napadne Martina Pauka ili Tihu Dujmovića. Ni splitskom političaru, baš kao ni cijenjenom kolegi novinaru, to sigurno ne bi bilo ugodno.
Nema baš nikakve razlike između psovki koje je na račun Hrvatske države i Grada heroja - Vukovara uputio jugo-eunuh Boris Dežulović i ovih sada, Trifunovićevih… A Dežulović jest splitsko-beogradski prijatelj nesretnog Sergeja, isto kao što je to i Ostoja Ranković ili Severina Vučković-Lučić-Popović-Kojić… Prijatelj mu je i jugo-plastični Dino, a vrhovno svešteno lice te zgubidanske sljedbe bez države - je Rade Šerbedžija, kojeg su u hram na Vangu rukopoložili Stazić i Ljuština, dok ih “ustaškim” kunama već godinama obasipa Plenkovićeva gospoja ministarka Nina Obuljen, koja nakon svega Sergeju Trifunoviću posve sigurno neće zabraniti pristup HAVC-u i drugim kopanjama, koje uglavnom služe za tovljenje mrzitelja Hrvatske.
I baš zato je Trifunović naučio posebno mrziti dr. Zlatka Hasanbegovića, jedinog ministra prije Božinovića, koji je znao kako postupati s takvom bagrom. Nije dični Hasanbeg pokazivao ni najmanje razumijevanja za ološ koji se već tradicionalno, jednim rujanskim vikendom, okuplja u Istri na festivalu jugo-olinjalosti, gdje moraš kleknuti pred Bjelogrlićem ili Trifunovićem da bi dobio ulaznicu za Šerbedžijin jugo-dernek ili usiljeni rukoljub nekoj Mojmiri i Februarki, šansu za rektalni uspon TV-traktom oholog Ace S ili Zokija Sch, što se posebno zgadilo pokojnom Denisu Kuljišu, koji ih je znalački sprdao - pa su ga užasnuto potjerali, što je opravdano shvatio kao nagradu, a ne kaznu.
Nikada neću zaboraviti jednu tragi-komičnu situaciju iz samog središta hrvatskog glavnog grada; nakon prvog zagrebačkog Festivala slobode, dr.Hasanbegović, Žuti i još nas nekoliko, popili smo piće na terasi PIF-a, gdje bivši ministar i inače voli već samom svojom pojavom provocirati jugo-salonsku ljevicu… Bio je tamo i Sergej Trifunović, čija je snimka pjevanja četničkih pjesama taman postala viralna. Zlatko ga je krenuo provocirati, govoreći da je “hrvatski nacionalist” i nema problema upustiti se u razgovor sa sebi sličnima iz Beograda, što Sergej svakako nije... Dobro se sjećam da to Trifunoviću baš i nije sjelo, a onako zbunjen, uopće nije ni shvatio s kime razgovara! Doktor ga je još zamolio i za selfie, a Žuti i ja smo umirali od smijeha jer je pored Sergeja sjedila neka baba i živčano, možemovski grizla nokte zbog glumčeve naivnosti… Ubrzo se Tirfunović digao i otišao, međutim – eto ga natrag već za tridesetak sekundi! Jednako živčano kao i njegova pratilja (koja ga je valjda upozorila na Hasanbegovića) zamolio je bivšeg ministra kulture: “Sorry stari, molim te ako bi mogao izbrisati snimak, ja stvarno nisam znao da si ti taj!” Zlatko je vrlo smireno pobrisao sliku, a ja sam se nadao da će smeće barem ostati u smeću - pa da ga proslijedim savezničkim portalima… Al’ Zlatko, koji je i inače smušen s tehnikom, taj je puta stvarno sve izbrisao i propao mi je plan o izrugivanju s nesretnikom, kojeg ne vole ni u Beogradu! A portret sa “zloglasnim” ministrom Hasanbegovićem, sigurno bi mu još žešće zamjerili…
Kasnije je Sergej Trifunović u Twitter dijalogu s Pupovčevim prijedorskim Bojčetom pokušao priču okrenuti sebi u korist, izrugivao se “antivakserima” i lagao da je ispao faca, a zapravo je i tada ostavio dojam kompletne budale.
U svakom slučaju, beogradski glumac je nama nacionalistima najnovijim skandalom učinio veliku uslugu; prokazao je svoje jugo-drugove - i u ime svih njih izrekao iskreno mišljenje o Hrvatskoj državi, našim snagama sigurnosti i nacionalnoj povijesti. Sad je i najvećim slijepcima jasno da takvima ne smijemo pružati utočište niti davati proračunski novac i da ni u kakvoj varijanti svojom pojavom ne smiju nagrđivati Lijepu našu.
Zaista razumijem da Sergeju nije lako. Gdje će sad, jadan?! Balaševići nemaju države ni na igrici, pravi ga Srbi ne vole. Ne vole ga ni Hrvati. Uvjeren sam da bi između pravih Hrvata i pravih Srba bilo mnogo manje problema, kada ne bi bilo tih Jugana sa Sutjeske, tifusara koji nose kapu s tri roga i bore se protiv Boga!
U cijeloj priči jedino mi je žao jednoga Mile. To je Sergejev pas, kojeg Ante od kante pogrdno naziva “đukelom”. Ako je ikada postojalo huškanje na pse i kad bi se jednoga dana počeo problematizirati govor mržnje prema kućnim ljubimcima, Tomićeve uvrede na račun glumčeva njemačkog ovčara bile bi ogledni primjer za drakonsko kažnjavanje…
Hrvatsko redarstvo nije nimalo pogriješilo s kaznom Sergeju Trifunoviću. U Splitu su jedino pogriješili kada su Mateja iz DP-a usred ljetnog pravosudnog štrajka kaznili s duplo više novaca nego srbijanskog glumca, a samo zato što je na fejsu napisao nešto kritički o Miličinom Ivoševiću... Najveća pogreška dogodila se, paradoksalno, na Bajakovu - jer je hrvatsko redarstvo propustilo zaštititi jednog lijepog psa od “obiteljskog” nasilja! Naime, Sergejov Mile trebao je na granici biti oduzet neodgovornom vlasniku i privremeno smješten u azil - te na kraju udomljen kod nekog Hrvata ili poštenog Srbina, koji se zna ponašati s tako krasnim životinjama.
VAŽNA NAPOMENA: Ne ulazim u to, zbog čega je Trifunović svom njemačkom ovčaru dao ime Mile. Ne vjerujem da je po Dodiku, prije će biti - da je po glavnom junaku iz Vuka samotnjaka… Sergej ga je nazvao Mile, a ja bih ga ipak nazvao Hund! Moj njemački ovčar zove se Maks. Ne znam hoće li glumac pogoditi po kome sam mu dao ime, ali sam siguran da je naučio kako tako lijepe i opasne životinje ne smije izvoditi u šetnju bez uzice...
P.S. Da ne bi ispalo kako Bujica “mrzi” beogradske glumce; od Sergeja Trifunovića mnogo mi je simpatičniji Vuk Kostić, a njegova izjava o “velikom zidu koji treba podići između Hrvata i Srba” kod mnogih mojih prijatelja naišla je na iskreno odobravanje. Jedino se moramo dogovoriti gdje bi točno sagradili taj zid, bez “ćuprije”… Ako ćemo po Andriću – neka bude na Drini!
PHOTO: Kada šećem Maksa, uvijek je na uzici…
