Ljeto ‘srbovanja’ i slučaj najezde buba: Kako se obraniti od stalnih kulturnih pretenzija s istoka?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 18 Rujan 2023 14:02
Ako bismo na kraju ljeta koje je na izmaku trebali podvući zajednički nazivnik pod zbivanja u kulturi, to bi nedvojbeno bio novi val srpskih nasrtaja na hrvatski jezik i kulturu.
Počelo je u lipnju, donošenjem Deklaracije o granicama srpske književnosti, kojom niz vodećih kulturnih institucija u susjednoj državi, predvođenih Maticom srpskom, falsificira povijest književnosti prisvajajući hrvatske renesansne pisce; nastavilo se suludom “Izjavom sjećanja Srpskog narodnog vijeća” koja je uoči proslave obljetnice Oluje pokušala dati legitimitet takozvanoj Krajini, četničkoj paravojsci i “zajedničkom jeziku”; a kulminiralo je koncem kolovoza medijskim napadima na književnicu i članicu Matice hrvatske Slavicu Stojan zbog njezine izjave o potrebi da se prema srpskom svojatanju dubrovačke kulture treba postaviti kao prema najezdi buba.
Tema o kojoj je Stojan govorila u intervjuu za Dubrovački list jednaka je onoj o kojoj govori ovaj tekst: kako bi trebalo odgovoriti na okupatorske nasrtaje na hrvatsko kulturno naslijeđe? Treba li se Hrvatska uopće obazirati na poruke iz Srbije ili odgovor, baš naprotiv, mora biti politički gromoglasan?
Plinski plamenik
“Dugo sam razmišljala o tome. Što nas briga! Imamo svoju državu. Imamo svoju vojsku, policiju, svoje granice, svoje funkcionalno gospodarstvo. Oni nas štite. Iz Ministarstva kulture i vanjskih poslova im šalju prosvjedne note. Međutim, oni se na to ne obaziru i jednostavno ne možeš na to ostati imun”, rekla je Stojan. U nastavku razgovora uzela je primjer najezde buba kao metaforu za invazivne pretenzije srpskih intelektualaca na dubrovačku povijest i kulturu.
“Kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira na to koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se takvo što uvuče u kuću, treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi netko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i po postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati”, rekla je Stojan, referirajući se na “ljude iz čijih se objava i izjava razaznaje njihov kulturološki i civilizacijski stupanj razvoja”.
“Oni ne odustaju od našeg prostora. Kod njih je sveprisutna neutaživa žeđ za prostorom. Tko je danas, na ovom svijetu, od civiliziranih naroda opsjednut grabljenjem prostora? Barem danas živimo neopterećeno, slobodno, možemo živjeti gdje god želimo, nakon što čovjek pošteno zaradi svoj novac. Želiš biti na moru, odi na more, kupaj se, plati hotel, vikendicu, možeš cijelo ljeto provesti na moru”, rekla je Stojan u intervjuu.
Iako je jasno da književnica primjenjuje metaforu infestacije buba na zagovaratelje u Srbiji sve prisutnije ideje da je dubrovačka književnost, uključujući primjerice Marina Držića i Ivana Gundulića, ustvari srpska književnost – napad iz lijevih medija i radikalno lijevog spektra domaće politike natjerao ju je da se brani priopćenjem u kojemu objašnjava da ne smatra sve Srbe bubama pa se i ispričava onima koji su se neutemeljeno našli uvrijeđenima.
“Referirala sam se na srpsko vojno i kulturno posezanje prema Dubrovniku. Iz razgovora je više nego jasno da se metafora najezde buba odnosila na djelovanje – stalno i uporno svojatanje hrvatskog kulturnog prostora od srpske političke elite, a ne na ljude, pogotovo se nije odnosila na cijeli narod”, objasnila je nakon žestokih medijskih pritisaka prema Matici hrvatskoj.
Blag odgovor
Je li se Slavica Stojan trebala ispričati? Je li njezina slikovita metafora kontroverzna i srbofobna? Nipošto. Ona je tek blag odgovor na sablažnjivu kampanju koja se provodi na Filološkom fakultetu u Beogradu i tamošnjim medijima pod egidom “Dubrovnik je po jeziku uvijek bio srpski”. Tako je glasila i udarna vijest na naslovnici dnevnika Politika u nedjelju 13. kolovoza. U članku, na koji se zabrinuto referirala Slavica Stojan, tvrdi se da “sukob oko pripadnosti dubrovačkih pisaca i književnosti između Srba i Hrvata postoji odavno” te da su “te nesuglasice nepomirljive”, a sve je obrazložio stručnjak – Slavko Petaković, redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, čija je specijalnost dubrovačka književnost, i prema kojemu je Dubrovnik “možda, i najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije”.
Petaković je posrbio Marina Držića pozivajući se na monografije “Dubrovačka književnost u srpskoj istoriji književnosti”, a onima koji smatraju da je Dubrovnik uvijek bio hrvatski grad u kojem se govorio hrvatski jezik, cijenjeni filolog predlaže da iz Srbije treba odgovoriti mudrim osmišljavanjem i ustrajnom provedbom nacionalne kulturne strategije, “što podrazumijeva sistematizaciju književno-povijesnog iskustva iz proteklih stoljeća i njegovanje književne povijesti kao važne filološke discipline”. Drugim riječima, Srbija treba nastaviti inzistirati na tome da “srpskom svetu” pripada sva kultura i sva mjesta na kojima se u prošlosti govorilo i pisalo štokavskim, kao što su Dubrovnik i tamošnja književnost. Najezda buba doima se kao preblaga metafora za ove opasne pretenzije.
Bilo bi za Hrvatsku manje problematično da su deluzije poput onih kojima filolog Petaković obasipa srpske medije ograničene samo na medijski i kulturni prostor Srbije. No otimačinu hrvatske kulture zdušno podržava i Srpsko narodno vijeće, čiji predsjednik Milorad Pupovac potpisuje sramotnu “Izjavu sjećanja SNV-a”, objavljenu 2. kolovoza u Novostima, mediju obilato financiranom proračunskim novcem hrvatskih građana. Omalovažavajući oslobođenje hrvatskog teritorija od okupacije u ratu, Pupovac u svojoj 16. po redu “Izjavi sjećanja” relativizira velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i oslobodilačku akciju Oluja.
Obrana krajine
“U izjavi SNV-a spominje se ‘rat’, a ni jednom riječju velikosrpska agresija ili Domovinski rat. Govori se o ‘prostorima nekadašnje zajedničke države i jezika’, što je posebno skandalozno zbog činjenice da nema i nikada nije bilo ‘zajedničkog jezika’. Na ovakvo nešto morala bi reagirati ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ali sigurni smo da neće, s obzirom na to da upravo ona financijski bdije nad Pupovčevim političkim biltenom, Novostima, koji je spornu izjavu SNV-a publicirao u cijelosti i tempirao prije 28. obljetnice Oluje”, stoji u priopćenju Domovinskog pokreta, koji je zbog uvreda uoči Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja zatražio javnu ispriku SNV-a i Milorada Pupovca hrvatskom narodu.
“Tražimo i očitovanje predsjednika Vlade Andreja Plenkovića – podržava li i on nebuloze iz izjave Srpskog narodnog vijeća? Ako ne podržava, DP traži trenutačni prekid financiranja svih aktivnosti SNV-a, uključujući i sramotno obilježavanje tzv. Dana ustanka u Srbu, gdje su se omalovažavale hrvatske žrtve i s govornice otvoreno vrijeđala Katolička crkva”, poručuje se u priopćenju.
Srpsko svojatanje hrvatske kulture i jezika primarno je političko pitanje. Pokazuje to i Pupovčevo gostovanje u srpskim medijima, gdje se nedavno pohvalio zaslugama svoje organizacije u utišavanju slavljenja obljetnice Oluje.
Vladajuća stranka nije se, naravno, očitovala o tome, kao ni o Pupovčevoj “Izjavi sjećanja”.
Da je srpska jezična i kulturna agresija na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost u punom zamahu, pokazala je srbistička konferencija u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Stefanovića Karadžića, gdje je 24. i 25. lipnja ove godine donesena deklaracija “Granice srpske književnosti”. Ta deklaracija, ukratko, kazuje da srpskoj književnosti – granica nema. Autori “deklaracijom” obuhvaćaju “cjelokupni korpus srpske književnosti: narodnu, staru (uključujući i dubrovačku književnost)”. Ostavljena je mogućnost da se granice i dodatno prošire: “Kao i sve granice uspostavljene odlukom na osnovi nezaključivog niza svojstava, granice srpske književnosti, pa onda i sama srpska književnost kao predmet, ne mogu se potpuno precizno odrediti.”
Nova deklaracija
“Zato su granice srpske književnosti istovremeno određene objektivnim svojstvima i njihovim interpretacijama, zbog čega se tijekom vremena mijenjaju usporedno s predodžbom o identitetu srpske književnosti koji je analogan nacionalnom identitetu kao trajanju kroz mijenjanje.” Ukratko, granice srpske književnosti mogu se mijenjati onako kako to odgovara autorima deklaracije i njihovoj predodžbi o identitetu srpske književnosti i srpske nacije.
Bila je ovo kap koja je prelila čašu i uspavanim, pasivnim domaćim kulturnim institucijama poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Matice hrvatske. “U pozadini ove nove i svih prijašnjih sličnih srpskih deklaracija ne propituje se samo dokle sežu granice njihova jezika i njihove književnosti, nego se naslućuje imperijalistička podloga za širenje stvarnih granica srpske države jednoga dana u budućnosti. Sluti se širenje onoga što je novija srpska politika imenovala ‘srpskim svetom’, a što je očito inspirirano ‘ruskim svijetom’, čije širenje proteklih mjeseci nema lingvistički, nego ratni predznak”, poručila je priopćenjem Matica hrvatska.
Zabrinjavajuće je što su spornu deklaraciju potpisale sve katedre za srpski jezik i književnost u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, svi pedagoški fakulteti, Matica srpska, Odbor za standardizaciju srpskog jezika, Zavod za unapređivanje obrazovanja i odgoja, Institut za jezik i Institut za književnost.
Međutim, ovo nije ni približno prvi put da Srbija svojata hrvatsko naslijeđe. Prije nekoliko godina, Matica srpska je u sklopu edicije “Deset vekova srpske književnosti” u 11. kolu svoje biblioteke objavila djela Marina Držića.
Ignorirale su se oštre reakcije hrvatskih institucija pa se imperijalistički pohod na dubrovačku kulturu nastavio objavom “Antologije poezije Dubrovnika i Boke kotorske” iz pera Zlate Bojović, koja je također pripisala srpskoj književnosti ova djela. Još ranije posrbljen je i Ivan Gundulić, nakon što je ta sudbina zadesila nesretnog Marina Držića. U tijeku je i posrbljavanje Ivana Meštrovića, koji prema napisima u nekim medijima uopće nije bio Hrvat, nego “Jugoslaven i Srbin”.
Imperijalistički pohod
U projekt ekspanzije granica srpske kulture uključila se formalno i Republika Srbija donošenjem Zakona o kulturnom naslijeđu. U poglavlju posvećenom “Staroj i retkoj bibliotečkoj građi”, u članku 24, stoji da tu staru i rijetku građu među ostalim čine i “izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”. Očito je da je riječ o državnoj strategiji koja se dosljedno provodi već desetljećima, a posljednjih godina projekt uzima sve jači zamah. Postavlja se pitanje treba li Hrvatska pri pregovorima Srbije s EU-om inzistirati na tome da Beograd odustane od dosadašnje strategije? Odgovor hrvatske vlade dosad se svodio tek na blaže ukore u priopćenjima i jalove apele, poput onih kojima se povremeno oglasi ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.
“Žalosno, trebalo bi to prestati. Poslala sam poruku i njihovoj ministrici i ljudima s kojima sam razgovarala, neka se bave srpskom književnošću, poviješću i baštinom, budućnošću Srbije i srpskog naroda i neka prestanu posezati za onim što je hrvatsko”, istaknula je Obuljen Koržinek u povodu jednoga od sve učestalijih falsifikatorskih istupa srpskih institucija.
Odgovor Ministarstva kulture i medija na ovaj problem uglavnom se svodi na odmahivanje rukom.
Obuljen Koržinek je stava da Hrvatska pripada afirmiranim i realiziranim europskim državama koje dijele europske vrijednosti, dok su “oni tu gdje jesu i dok ne prestanu na takav način posezati za tuđim i falsificirati povijest, neće biti dobro, u prvom redu za njih i za njihov narod”.
No Srbija dosad nije bila prisiljena suočiti se ni s kakvim posljedicama svoga falsifikatorskog pohoda na hrvatsku kulturu i jezik. Otišlo se, onda, i korak dalje: u nastavnom programu za osnovnoškolce prije dvije godine potpuno se negiralo postojanje hrvatskog jezika. Naime, autori udžbenika “S reči na dela – Gramatika za osmi razred osnovne škole”, koji je odobrio tamošnji Zavod za unapređivanje obrazovanja i odgoja (i pisan na temelju preporuka Zavoda), tvrdi se da južnoslavenskim jezicima pripadaju srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik.
Osebujni program
Kontinuirano se tako nastavlja s potpuno odbačenim i već odavno opovrgnutim pseudoznanstvenim tezama o tome kako su svi štokavci Srbi i kako zapravo hrvatski jezik ne postoji, nego je to samo jedan od naziva za srpski. Željko Jozić iz Instituta za hrvatski jezik svjestan je da su posrijedi ideje koje je iznjedrio SANU. “Sve bi to bilo smiješno kada ne bi imalo prizvuk tragedije i opasnosti. I zbog toga naše ustanove i naša politika trebaju na to reagirati i jasno dati do znanja da je to neprihvatljivo. Za mene je ovo što se sada događa potpuni sumrak logike i zdravog razuma”, rekao je Jozić.
***
Usred Zagreba se u srpskim novinama pisalo o istrebljenju Hrvata
Zanimljivo je podsjetiti se kako je velikosrpski projekt krivotvorenja povijesti i svojatanja hrvatske kulture bio u punom jeku i prije stoljeća i pol: u brojnim srpskim publikacijama tiskanima usred Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća hrvatska zemlja proglašava se srpskom, poriče se postojanje hrvatskoga državnog prava, pa čak i jezika, a u nekim slučajevima pri opisu narodnosnog sastava hrvatskih zemalja bilježe se pripadnici raznih naroda, dok nema jedino — Hrvata.
Ako im se postojanje i priznaje, ne priznaje im se status ravnopravnoga političkog čimbenika, pa će Srbi, kako 1883. piše Srpski glas, i svoj položaj u Hrvatskoj i svoje odnose s Hrvatima po svaku cijenu urediti u svom interesu: “Tražimo ovde politički položaj i priznanje. Taj položaj hoćemo da zadobijemo: sa Hrvatima, bez Hrvata, pa ako mora biti i protiv Hrvata.”
Vrhunac te protuhrvatske harange bila je šokantna provokacija zagrebačkog Srbobrana, lista u kojemu je Hrvatima nagoviješten boj do istrebljenja. Taj je list, naime, u broju 168. i 169. od 9. i 10. kolovoza 1902. bez ograde prenio članak dr. Nikole Stojanovića “Srbi i Hrvati”, prvotno objavljen u Srpskome književnom glasniku br. 37 od 1. kolovoza 1902., naslovivši ga puno izazovnije nego u izvorniku “Do istrage naše ili vaše”.
U tom članku Stojanović bez ikakva oklijevanja tvrdi da Hrvati nikad nisu imali “razvijene nacionalne svesti ni shvaćanja zajednice interesa svih Hrvata”. Oni nemaju “posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost”.
Dakle, Hrvati “nisu ni pleme ni posebna narodnost”, nego su tek “večito sluga i igračka u tuđim rukama”. Oni se postupno pretapaju u Srbe i nisu čimbenik s kojima bi Srbi trebali tražiti slogu. Umjesto sloge, slijedi borba koja se mora voditi “do istrage naše ili vaše”. “Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak”.
Ako je tko ovo doživio kao apstraktnu prijetnju, još je izravnije stvar objašnjena u Srbobranu (glasilu Srpske samostalne stranke) 1885. godine, gdje se otvoreno prijeti Europi: “Evropo! Poštuj moju slobodu i moje pravo, nećeš li – hoćeš li krvi? Kunem ti se imenom srpskijem da ću te napojiti krvi, bila je ma kako žedna!”
***
Proročanske riječi Antuna Gustava Matoš: Moramo braniti svoju kulturu kako to čine Srbi
Zgrožen je bio krvavim srbovanjem i Antun Gustav Matoš: “Hrvatske socijaliste vodi Srbin, hrvatskim saborom ravna Srbin, hrvatskom knjigom vladaju Srbi, hrvatskim novcem tjera se usred Zagreba srpska politika i trgovina. Srbi u Dubrovniku, Srbi u Sarajevu, Srbi u Spljetu, Srbi u Zagrebu, Srbi aristokrati, Srbi socijaliste, Srbi kapitaliste, Srbi žandari, Srbi naprednjaci – pa zar lažu srpske čitanke i srpski zemljovidi, govoreći da nema Hrvata?”
Dok hrvatski političari i domaće kulturne institucije vrludaju tražeći načine da se obrane od srpskih pretenzija, Matošu su stvari bile jasne u jesen 1907., kad je ponudio rješenje: “Braniti, kao Srbi svoje, ekskluzivno hrvatske interese, biti složni, pouzdati se u sebe, razviti pod hrvatskim barjakom cjelokupnu hrvatsku energiju, dati život svoj za svakog Hrvata i za svaki pedalj hrvatske zemlje, raditi s narodom za narod uz geslo Hrvatska Hrvatom! Stvoriti hrvatsku energiju, stvoriti mladu Hrvatsku, Hrvate spremne umrijeti kao Kvaternik i živjeti kao A. Starčević – evo, mi znamo ‘kamo i kojim putem to.”
Maja Hrgović/7dnevno
