Konzervativno-nacionalističke droge i Hrvati
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Rujan 2023 08:56
Borba 'za pravo na upotrebu svoga jezika', borba za njegovo ime, odnosno 'jezični nacionalizam', kako to neki zovu, u nas je 'više-manje' završila u 19. stoljeću', govori jedan ovdašnji lingvist. Činjenice jako proturječe toj tvrdnji. Pokušaji srbizacije hrvatskoga jezika u 19. st. dočekali su i sredinu 20. stoljeća, vrijeme komunističke diktature, kojoj su prethodila dva hrvatska desetljeća pod vlašću srpske kraljevine.
Prvi, javno artikulirani, glas hrvatskoga prosvjeda protiv srbizacije hrvatskoga jezika čuo se 1967., objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Deklaraciju, sastavljenu u Matici hrvatskoj, prihvatila je "većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani." (Hrv.encikl.).
Konzervativno-nacionalističke droge
Među potpisnicima Deklaracije bio je i M. Krleža. Ne vjerujemo da će itko reći kako je i taj važni hrvatski književnik bio ovisnikom o "konzervativno-nacionalističkim drogama" što pripisuju današnjim inicijatorima Zakona o hrvatskom jeziku. Tvrde da je inicijativa za usvajanje Zakona potekla "iz kulturno-jezikoslovnih desnih, tj. konzervativno-nacionalističkih krugova" i treba je "razumjeti kao politički projekt". (M. Kapović). Čini nam se da ove ocjene nisu posljedicom znanstvenih uvida i zaključaka, nego ideja o 'našim' prostorima koje uključuju 'naš jezik', 'zajednički jezik', 'srpsko-hrvatski', 'hrvatsko-srpski' i 'postjugoslavenske republike'. Ti su nazivi trebali prikriti narav i svrhu dugotrajnoga posrbljivanja hrvatskoga jezika. Otpor tomu, protivljenje koje nazivaju hrvatskim jezičkim nacionalizmom jest započeo, ali nije završio, u 19. stoljeću, kako iznosi spomenuti jezikoslovac.
Naime i pokušaji posrbljivanja počinju u tom vremenu. Današnje zazivanje 'jezika naših prostora' označava nove pokušaje rashrvaćivanja, odnosno, nove pokušaje rejugoslavizacije Hrvatske. Prave se kao da uopće ne znaju kojim se jezikom piše i govori u našoj zemlji, niti znaju što piše u hrvatskom Ustavu (čl.12): "U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom." Ustav govori o Republici Hrvatskoj i njezinu jeziku, a oponenti govore o 'ovim prostorima' i 'zajedničkom jeziku' u toj istoj državi.
Zov savjesti
Krleža je pod vlašću srpske kraljevine znao objavljivati svoje knjige i na srpskom jeziku, tako da mu se nikako ne može pripisati 'konzervativno-nacionalističko' hrvatsko raspoloženje. U jednom je trenutku, 1967., u sebi nadvladao 'novosadske norme' i stao na stranu svoga naroda, iako svoju jugoslavensku političku orijentaciju nikad nije skrivao. Bili su ugroženi temelji povijesnoga identiteta Hrvata. Znao je s kakvim bi se posljedicama mogao suočiti, ako se odazove glasu vlastite savjesti. Komunistička je partija bila odlučna u zaštiti 'unitarnih' vrijednosti. Hrvatima nije bilo Krležadopušteno vlastiti jezik zvati svojim imenom. Sadržaj Deklaracije i njezine potpisnike tadašnja je vlast izvrgla javnom sramoćenju i progonu.
I pored toga što je bio komunistički agitator i Titov prijatelj, nije se htio odreći potpisa na Deklaraciji. Time je, među svojim partijskim suborcima, sebi priskrbio najgrublje pogrde, označen partijskim i nacionalnim izdajnikom, sijačem razdora, neprijateljem narodnoga jedinstva, senilnim šovinistom samo zbog toga što je dao svoj glas u prilog hrvatskom jeziku. A status je hrvatskoga jezika bio 'riješen' još u 19. stoljeću, kako govori M. Kapović.
Posljedice su za Krležu bile vrlo ponižavajuće. Nakon svega vodstvu je poslao pismo u kojemu, između ostaloga, piše i ovo: "Potpisao sam Deklaraciju kao amandman za izmjenu jednog ustavnog člana o nazivu hrvatskog i srpskog jezika uvjeren da je takav zahtjev potpuno opravdan. Da sam to učinio bez ikakve skrivene misli ili neke političke kombinacije, smatram da je neosporno. Zbog ovog potpisa moje je ime izvrgnuto na političkim sastancima, u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama, da sam partijski i nacionalni izdajnik, sijač razdora, neprijatelj narodnog jedinstva, senilni šoven koji je pljunuo na svoju prošlost i tako dalje. Da svojim pedesetogodišnjim radom i djelovanjem u okviru našeg socijalističkog pokreta dokazujem kako su sve ove teške riječi nedostojne insinuacije, mislim da u ovom trenutku predstavlja jalov napor." (M. Krleža).
Potpunost hrvatskoga jezika
Lako je zamisliti što je bilo sa zagovornicima Deklaracije među onima koji nisu imali društveni položaj kakav je imao Krleža. Sve to, svakako, treba dovesti u vezu s Kapovićevom tvrdnjom da je jezično pitanje u Hrvatskoj 'više-manje' riješeno u 19. stoljeću? Tekst Deklaracije pokazuju da se Hrvati nisu zauzimali ni za kakvo jezično čistunstvo. Skrb o hrvatskom jeziku, na izvanjezičnoj razini je, govori dalje znanstvenik, ksenofobija "a u njezinoj ekstremnoj izvedbi etničko čišćenje". Kako čuvanje svoga nacionalnoga identiteta može biti znakom 'etničkoga čišćenja'? O kakvom se čistunstvu može govoriti za narod koji svoju jezičnu raznovrsnost diže na razinu temeljnoga uporišta?
"Hrvatski jezik, to je čakavski, kajkavski i štokavski sa svim obilježjima svakoga od tih narječja u njihovu suodnosu povijesno izraslu u općem razgovornom jeziku hrvatske jezične zajednice i osobito u svoj povijesnoj protezi deklaracijahrvatskoga književnog jezika. Tek kada se čakavskoj dijalektalnoj boji pridruže i kajkavska i štokavska, imamo pred sobom hrvatski jezik u svoj njegovoj potpunosti... Svima je bilo samo sobom razumljivo da je i drugo narječje njihov jezik i koliko god bilo prepoznatljivo kao drukčije, ipak nije drugi jezik. Onaj tko govori da čakavski, kajkavski i štokavski treba gledati svako za sebe, tj. da oni ne tvore zajednički hrvatski jezik, taj govori protiv svega iskustva i potpuno nepovijesno." (R. Katičić).
Prema javnim reakcijama, prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku (2023.), među ljudima koji se nazivaju progresistima i baštinicima komunističke ideologije, nije dobro primljen. "Intenciju ovoga zakona, koji je potekao iz kulturno-jezikoslovnih desnih, tj. konzervativno-nacionalističkih krugova, valja razumjeti kao politički projekt. Zakon se uklapa u širi program konzervativne ideologije, kao i uvijek, riječ je o "očuvanju" "zaštiti" i "obrani" nečega (jezika, obitelji, braka, nacije, vjere itd.) što je vrlo nejasno definirano i gdje uopće nije jasno zašto i od čega se to nešto 'štiti' i treba li tome nečemu uopće ikakva zaštita. Čak i ako bi nekakva pomoć bila potrebna, nije teško da realno može biti u ovakvim agendama (!?, op.a), riječ je tek o još jednom fiksu za ovisnike o konzervativno-nacionalističkim drogama, da se izrazim slikovito" (M. Kapović). Nasuprot desničarima, lingvist je hrvatski jezik stavio u kategoriju 'nečega'. U toj su kategoriji i obitelj, brak, nacija, vjera... Kakva zaštita i zbog čega, pita Kapović. Lijevom je 'posthumanizmu' dosta takvih trivijalnosti.
Brige hrvatskih nacionalista
Lingvist pita od čega bi trebalo 'štititi' to nešto, o čemu bi htjeli skrbiti hrvatski nacionalisti? Govori da mu "nije jasno zašto i od čega" bi 'konzervativna ideologija' trebala štititi vrijednosti institucija koje spominje. Braniti jezik, braniti naciju...? A, možda, ne zna ni od 'čega', ni od koga su se Hrvati branili od 1991. do 1995., možda, ne zna ni što je, ni zašto to 'nešto' bilo napadnuto oružanom silom? Nisu htjeli dominirati ni nad kim, nisu htjeli otimati tuđe, nego čuvati svoje povijesno pravo i na zemlju, i na baštinu i na jezik kao bitni element te baštine i hrvatskoga narodnog identiteta. Kapović pita: od koga i čega bi čuvali hrvatski jezik, kad im već dugo govore da imaju 'zajednički', vukovski jezik, koji im je 'poklonjen' još u 19. stoljeću? Što hoće povrh toga?
O tomu 'riješenom' pitanju rječito će svjedočiti i sudbina jednoga liječnika, dr. Ivana Šretera, koji je u službenom zapisu u Lipiku naveo i dvije nedopustive, hrvatske riječi. Izveli su ga pred sud jer je napisao da je pregledao 'umirovljenoga časnika', umjesto da je napisao kako je pregledao 'penzioniranog oficira'. Osuđen je s obrazloženjem 'da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao… socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana’ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira’. Koga je dr. Šreter 'vrijeđao i omalovažavao' služeći se svojim jezikom?
Ukinuće Vijeća za normu
U suverenoj hrvatskoj državi projugoslavenska je politika 2012. ukinula i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, stručno tijelo pri Vladi Republike Hrvatske, koje je osnovano 2005. kako bi skrbilo o hrvatskome standardnom jeziku. Vijeće je, bez službenoga obrazloženja, ukinuo ministar znanosti, obrazovanja i sporta Ž. Jovanović. Danas M. Kapović tvrdi da je jezični purizam išao za slabljenjem "jezične povezanosti između postjugoslavenskih republika". hrvatski jezikVjerojatno jugoslavenski um uopće ne može zamisliti da su te 'postjugoslavenske republike' danas samostalne države.
I u tomu je srž cijele priče. Za nj i njegove, to nisu države među državama, nego 'postjugoslavenske republike' među običnim državama. A ta poruka o njihovu 'jugoslavenstvu' ima i posebno značenje: ona je, kako vidimo, i danas 'više-manje' njihov orijentir za budućnost. Kao da još nisu shvatili da je tih osamdesetak godina 'jugoslavenstva' prema više od tisuću godina hrvatstva i u vremenskom trajanju posve neusporedivo. To je, vremenski bliže iskustvo, ostalo samo kao bolan ožiljak na biću nacije.
Novinarka koja razgovara s M. Kapovićem, pokazuje potpunu naklonost njegovim političkim uvidima o stanju na 'našim prostorima': "Krajem 80-tih jedna od prvih naznaka raspada Jugoslavije bila je pojačana briga za jezik i u Hrvatskoj i u Srbiji i drugdje. Jezik nije i ne može biti apolitičan, ali čini se da je na našim prostorima pojačana skrb o jeziku najčešći znak jačajućih nacionalizama." (Večernji list, 26.8.2023. razgovor s M. Kapović, razgovarala N. Vlašić Smrekar). Ali kraj '80-tih' drukčije je izgledao. Vrijeme o kome govori novinarka obilježio je Memorandum SANU (1986), nošenje 'moštiju kneza Lazara', srbijanski mitinzi istine S. Miloševića, antibirokratska revolucija, balvan revolucija, pobuna, agresija, rat.
Hrvatski 'izolacionizam' i srpska 'ekspanzionistička agresivnost'
Opisujući stanje u Hrvatskoj, u Memorandumu SANU, s nezadovoljstvom se konstatiralo da je došlo do navodnog "nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj s ostalim Srbima". Kapovića će, možda, i Memorandum SANU podsjetiti na 'više-manje' riješeno jezično pitanje na 'ovim prostorima'.
Lingvist uporno pokušava interpretirati dostupne činjenice onako kako mu to diktira njegova politička orijentacija. "Pri tome treba ipak istaći da je hrvatski jezični nacionalizam bar, ako ništa, uglavnom izolacionistički i orijentiran prema unutra, a ne ekspanzionističko-agresivan kao srpski. No to teško da je neka utjeha, a i sve to je samo proizvod drugačijih povijesnih okolnosti, a ne neke veće prosvijećenosti hrvatskoga nacionalizma" (M. Kapović). Pa kakva bi to bila razlika između osvajačkoga nacionalizma i 'izolacionističkoga' povlačenja prema sebi i svome, kakva je razlika između napadača i onoga koji brani svoje i ostaje na svome?
Revolucionarne diskvalifikacije
S motrišta 'progresivnoga internacionalizma' hrvatske 'krivnje' nisu manje. Jedno je širenje posjeda, pa i otimanjem tuđe baštine, a drugo ne-progresivno zatvaranje u svoje. To je važan znanstvenikov uvid. Zašto su, Hrvati branili Vuk Karadžićsvoju zemlju 1991. kad su mogli pustiti osvajače neka uzmu što hoće? Je li trebalo braniti svoju zemlju od osvajačkih razaranja i ubijanja, ili se hordama s istoka maknuti s puta kojim su krenuli u pokušajima pomicanja srpske granice na zapad? Od koga i zašto braniti jezik, naciju, obitelj, vjeru, pita lingvist? Protivnici zaštite hrvatskih interesa pišu i govore kako nema ništa loše u tomu što Srbi, primjerice, pokušavaju oteti i dubrovačku književnost. Govore da im treba ponuditi i više, ali i uzimati od njih, posrbljivati hrvatsku kulturu. Hrvati odbijaju oba prijedloga, zbog svoga 'konzervativnoga nacionalizma'.
Pišući o jednoj od nedavnih srpskih inicijativa za nova posrbljivanja hrvatske baštine, hrvatski akademik R. Matasović iznosi kako je teško i početi "objašnjavati što je sve u njoj iskrivljeno, pogrešno, besmisleno: od teze da je Vuk Karadžić imao presudnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika na novo-štokavskoj osnovici (Dalibor Brozović davno je pokazao da nije), do teze da su žumberački grkokatolici bili Srbi (u doba njihova doseljenja takvo nacionalno određenje nije imalo smisla). I, kao što svaki dijalektolog zna, jasne, nacionalno određene jezične granice moguće je postavljati samo među standardnim jezicima, odnosno područjima njihove službene uporabe, a ne i među govorima, dijalektima i narječjima".
Politički projekt
Lingvist tvrdi da intenciju ovoga zakona, treba razumjeti "kao politički projekt". Njega uglavnom zanima ta 'razina', koju je sam odredio. Znanstveni osvrti posve su izostali. Nije, dakle, slabije upućenom čitateljstvu ponuđeno znanje važno za otvorenu debatu, iako je najavljen osvrt 'lingvista svjetskoga ranga', koji predaje, ili je predavao, 'poredbenopovijesnu indoeuropsku fonologiju i morfologiju, opću fonologiju i morfologiju, opću fonologiju, akcentologiju, sociolingvistiku i svahili'. Ima još, ali nemamo dovoljno prostora za daljnja nabrajanja.
Nažalost, očekivana 'znanstvenost' ostala je samo u najavi. Ta očekivanja su, dijelom, posljedica naše slabije upućenosti u politički aktivizam ljudi iz znanstvene zajednice. Zato su još više iznenadile prosudbe i komentari koji nemaju baš nikakve veze sa znanstvenom analizom i argumentacijom. Jedan od osnivača Radničke fronte, M. Kapović, najprije počinje govoriti o ideološkim poticajima ideji i političkoj orijentaciji predlagatelja Zakona o hrvatskom jeziku.
Dnevne novine u kojima se oglasio hvalile su njegovu znanstveničku izvrsnost ne bi li se što od toga prelilo i na govor o zakonskom uređivanju odnosa prema hrvatskom jeziku. Učinilo im se kako bi moglo biti dovoljno sugovornika okititi ocjenama izvrsnosti, pa će se dio toga prenijeti i na njegove odgovore, neovisno o tomu što oni stvarno sadrže. Ispalo je posve drukčije: umjesto znanosti nude nam politiku Radničke fronte.
Djeca i znanstveno razumijevanje svijeta
Iz toga slijedi da bi trebalo uzeti 'znanstvenim nalazom' Kapovićevu tvrdnju' da je prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku zapravo govor "tek o još jednom fiksu za ovisnike o konzervativno-nacionalističkim drogama". Ili je to, možda, ipak samo politički govor 'predstavnika Radničke fronte i zastupnika u zagrebačkoj Skupštini u ranijem sazivu'. Tako, Zakon o hr jezikunaime, prvaci 'napredne' misli, unutar tradicionalne komunističke 'otvorenosti dijalogu', tretiraju 'drukčije-misleće' oponente.
Ljude koji ne dijele njihovu političku orijentaciju označavaju ovisnicima o drogama. Doduše, doznali smo što bi uopće, unutar njegova ideološkoga vidokruga, moglo značiti 'znanstveno razumijevanje stvarnosti'. Učeni lingvist ovo tvrdi: "Djecu u školi treba učiti da jezik, kao i sve druge fenomene, znanstveno razumijevaju, umjesto da samo slijepo reproduciraju trenutne službene norme." U toj je rečenici prikazan i znanstvenikov odnos prema znanosti i prema jeziku u kome Hrvati misle, govore i pišu, a djeca ga tek uče. Sasvim je razumljivo da ih treba poticati na razmišljanje o svim 'fenomenima' svijeta.
Ali lingvist govori kako djecu treba učiti da jezik i sve druge fenomene svijeta 'znanstveno razumijevaju'! Djeci će, međutim, trebati dosta vremena dok doznaju što znači 'znanstveno razumjeti svijet', jer tek uče što se piše velikim, a što malim slovom, što je rečenica, što točka, a što zarez, što je prilog... Idemo li krivim putem? Naravno, najprije 'znanstveno razumijevanje'. Smijemo li pretpostaviti da lingvist iz takva 'znanja' tumači prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku? Podsjetit ćemo da jedna od definicija znanosti iznosi kako je to 'skup svih sustavno metodski stečenih i uobličenih znanja te djelatnost kojom se stječu takva znanja'. Djeca su tek na putu stjecanja takvih znanja.
Jezici, lingvisti i narodi
Pristup stvarnosti koji Kapović naziva 'fiksom' na droge, opisuje njegov model 'rasprave', tj. revolucionarnu diskvalifikaciju ljudi. Revolucionari, progresivci, kako sami sebe nazivaju, prema dugotrajnoj praksi komunističke internacionale, s te zamišljene, više razine 'znanja', iz rasprave isključuju sve 'drogeraše' koje su označili 'konzervativcima' i nerevolucionarnim elementima, onako kako su njihovi uzori milijune ljudi 'isključivali' iz - života: smrtnim presudama zbog političkih 'delikata', dugogodišnjim tamnicama i progonima.
Tvrdnja da 'srpski lingvisti proglašavaju dubrovačku književnost srpskom kulturnom baštinom', prije nekoliko godina možda su bili samo ekscesi, govori Kapović, ali "zadnjih godina je to izdignuto na razinu službene državne i jezične Napad DUpolitike te nadriznanstvene pamflete na razini Načertanija sada potpisuju predstavnici svih serbističkih katedara, uz prešutni blagoslov i vjerojatno izravan poticaj države, dok su drugačiji i protivni glasovi, nažalost, marginalni iako ih ima. Takvi će ekstremistički stavovi nužno zatrovati odnose među lingvistima, čak i onima koji nisu nacionalisti, umjesto da se oni normaliziraju i da se radi na suradnji."
Tko bi rekao da je proglašavanje dubrovačke književnosti srpskom kulturnom baštinom, trovanje odnosa 'među lingvistima'. A što je s odnosima među narodima i državama kad jedna strana prisvaja stoljetnu baštinu druge? Te pretenzije svesti na razinu prijepora među lingvistima, znakom je razumijevanja stvarnosti kod pristalica 'ovih prostora', kakva je nastupila nakon raspada bivše države. Ovih dana jedan od vođa SNV-a govori kako je važno da kod pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj jača osjećaj 'kako je ovo njihovo društvo i da je Hrvatska i njihova zemlja'.
Doista, 'ovo društvo' se od siječnja 1992. oblikuje u postkomunistički dom svih hrvatskih državljana, u 'zemlji', koja je u registru država članica UN-a upisana kao hrvatska država.
Otimanje tuđega i čuvanje svoga
M. Kapović kaže da "jezična struka u Srbiji svojom dominantnom strujom opet otvoreno staje u kola agresivnoga nacionalizma. Ne mislim da je naš zakon izravno motiviran ekstremizmom iz srpskih akademskih krugova, no ideološka podloga je slična, premda s različitim nacionalnim predznakom." Koja je to ideološka podloga otimanju tuđega slična čuvanju svoga? Po čemu su 'slični' krađa i protivljenje krađi?
Svemu tomu dodaje da je hrvatski jezični nacionalizam "uglavnom izolacionistički i orijentiran prema unutra, a ne ekspanzionističko-agresivan kao srpski." Ali to je tvrdi znanstvenik 'samo proizvod drugačijih povijesnih okolnosti, a ne neke veće prosvijećenosti hrvatskoga nacionalizma'. Bitno je prikrivati otimački duh i praksu u srpskim agresivnim politikama. Jučer je to odgovaralo jednim gospodarima povijesti, danas drugim.
Skrb o svome i 'etničko čišćenje'
Hrvatsku skrb o svome lingvist naziva 'purizmom' i 'jezičnim čistunstvom što je, kako mu se čini "na ovim prostorima uvijek dio desne politike u jeziku". A lijeva je politika glas internacionale (zašto, od koga i od čega štititi naciju, jezik, hravstki jezikobitelj, vjeru, baštinu...?). Ukrajinci samo zamišljaju da ih napadaju zrakoplovi, rakete i dronovi, umjesto da bolje pogledaju i vide samo jata ljupkih Putinovih ptica. Ipak, lingvist govori o hrvatskoj skrbi o svome. Hrvati imaju što čuvati. Je li ta skrb o svome 'desna politika u jeziku'? Je li i Deklaracija iz 1967. glasom 'desne politike u jeziku'? Bi li s 'progresivnoga motrišta' povratak latinskom trebalo nazvati lijevim smjerom, ili bi bilo dovoljno prihvatiti 'zajednički jezik' s Bošnjacima, Crnogorcima i Srbima?
Jezikoznalac i politički aktivist Kapović zna da je "hrvatski jezični nacionalizam bar, ako ništa, uglavnom izolacionistički i orijentiran prema unutra, a ne ekspanzionistički-agresivan kao srpski." Dakle, ekspanzionistička i agresivna politika neće dobiti oznaku 'etničkoga čišćenja', nego će to pripasti hrvatskoj 'izolacionističkoj' politici. I 1986. je Memorandum SANU započeo s definiranjem onoga što Srbi sebi moraju vratiti. Mi se vraćamo početku: hrvatsko zauzimanje 'za pravo na upotrebu svoga jezika', čuvanje njegova imena i dostojanstva, skrb o njegovu slobodnom životu, nije jezični nacionalizam, koji je nestao u 19. stoljeću, nego svakodnevna obveza i države i hrvatskih državljana.
