Nije mi do fotelje, ali ne dam je do zadnje kapi krvi!

Pin It

 

Zar nije bilo jadno i otužno gledati jednoga od najpoznatijih „anti-foteljaša“ na hrvatskoj političkoj sceni (koji je već završio u vicu kao Boža XVI, zbog aluzije na francuskog kralja s istom numerom), Božu Petrova, kako se grčevito drži fotelje predsjednika Hrvatskog sabora i na njoj, unatoč svim protestima i potpisima 79 zastupnika koji su mu izrazili nepovjerenje, sjedi uporno i tvrdoglavo...

ne hajući za podsmjeh, dobacivanja, omalovažavanja, pa i otvorene zahtjeve (primjerice, predsjednika HNS-a Vrdoljaka), da istu napusti, jer nema većinu koja ga podržava, pa time ni legitimitet predsjedanja parlamentom?

Ne znam je li i koliko puta tijekom trajanja maratonske famozne (i sramotne) sjednice Božo obavljao svoje fiziološke potrebe (konkretno, veliku i malu nuždu – što je, kako je dobro poznato prirodna potreba svakog ljudskog stvora – ili su pampersice odigrale neku ulogu u toj priči), ali iskreno mogu reći da mi se sve skupa toliko zgadilo, da sam samo zbog ministra Marića i raspleta vezano za glasovanje, stisnuo zube i nastavio gledati taj rašomon, cirkus, svinjac, kokošinjac, nazovite ga kako hoćete, nećete pogriješiti.

Eto, upravo ta činjenica, ta DVOLIČNOST, PRIJETVORNOST, TAKO DRASTIČNO ODSTUPANJE OD ONOGA ŠTO SE VERBALNO ZAGOVARA KAO VRHUNSKA VRIJEDNOST, to mi ide na nerve i to ne mogu razumjeti, ama baš nikako, koliko god se trudio!

Poslije svega, postavljam logično pitanje (na koje bih volio dobiti odgovor i to prije svega od pristaša metkovićkih „antifoteljaša“ – koji do zadnje kapi krvi brane ono do čega im nikako ni u ludilu „nije stalo“): KAKVA JE  VJERODOSTOJNOST TAKVIH POLITIČARA? TKO IM JOŠ UVIJEK MOŽE VJEROVATI?

Naravno, verbalnom ekvilibristikom može se „pokriti“ i „objasniti“ sve, pa i ova maratonska okupacija čelne saborske fotelje (i to od onoga kojemu do nje ni najmanje „nije stalo“, ali je grčevito nastoji zadržati unatoč nepovjerenju apsolutne većine zastupnika koji su svoj potpis stavili na papir čitavih 7 dana ranije), pa se reći kako je „sve to bilo u interesu Hrvatske“ i u cilju nastojanja da sve prođe „regularno“, ali jad i bijeda izašli su na vidjelo i nesretni psihijatar iz Metkovića otkrio se pred hrvatskom i svjetskom javnošću kao mizerija u pravom smislu te riječi.

Koji „nacionalni“ ili „demokratski“ interes stoji iza toga, koja „zaštita parlamentarizma“ ili „procedure“ se provodi tako što se protivno volji većine zastupnika uzurpira fotelja predsjednika Sabora? I usput štiti bukače, galamdžije, primitivce radi postizanja zajedničkog političkog cilja?

To su prazne priče, baljezgarije kojima mogu nasjesti samo politički nepismeni ili naivni, oni kojima etika, moral i dostojanstvo ne znače ništa, a legitimitet i politička kultura ne spadaju u njihov suženi vidokrug.

Okupacija saborske fotelje, imala je nekoliko ciljeva: prvo – ne dopustiti „žrtvi“ Zdravku Mariću da izmakne „presudi“ koja je već bila donesena (od strane oporbe ojačane sektom iz Metkovića); drugo – učiniti sve kako bi se oblatilo dojučerašnjeg partnera u Vladi – HDZ i Plenkovića; treće – promocija Petrova i društva, po svaku cijenu i do posljednjeg daha pred lokalne izbore; četvrto – dodvoriti se budućem željenom partneru SDP-u i njegovim satelitima s kojima se računa u predstojećim bitkama za fotelje (do kojih im „nije stalo“).

One skrivene namjere neću spominjati, mada su bile više nego očite, a tiču se jala, zavisti, ljubomore i niskih pobuda prema dojučerašnjem partneru u Vladi.

Bila je to uvjerljivo, najgora sjednica Sabora od uspostave Republike Hrvatske, zasjedanje s najviše primitivizma, nekulture, sirovosti, bahatosti. Trebalo je imati želudac pa gledati Marasa (u ulozi Milanovićevog „prvoborca“ koji je na tragu obećanog „pakla“ i strategije „mi ili oni“, skakao sa svoga mjesta, prekidao svakoga tko bi izrekao ono što ne želi čuti, urlao na sav glas, stvarao kaos i nered, dok su novopečeni MOST-ovski „Robespierre“ u liku Grmoje i drugi iz njegovog tabora, tobože pristojno, ali oštrim i na mahove jasno artikuliranim „revolucionarnim“ rječnikom udarali žig na sve što je Maras u svojoj ostrašćenosti izgovarao (da ne upotrijebim neku težu riječ – jer to se teško može usporediti s ljudskim govorom). O redikulu Ivanu Pernaru, uličaru koji mazohistički uživa u svojim prljavim egzibicionističkim seansama na javnoj sceni i kojemu je Sabor samo poligon za destrukciju, ne bih govorio. Mislim da je tu svaki komentar suvišan. Posrnuće parlamenta i njegova insuficijencija anarhizmom najniže vrste, evidentna je nakon ulaska ovakvih individua u dvoranu koja bi morala biti časno i dostojanstveno mjesto provođenja narodne volje.

U pravu su oni koji tvrde da je ovo saziv Sabora čija je intelektualna kapacitiranost na najnižim granama od uspostave države (1990.), a pokazalo se, nažalost, da u njemu nema niti minimuma poštovanja prema biračkom tijelu i  građanima, a o kulturi ponašanja, komunikaciji i poštivanju reda i procedure da i ne govorimo. Naravno, sve ove konstatacije odnose se na skupinu koja je (ne mogu se oteti takvom dojmu), to činila SMIŠLJENO I PLANSKI, s namjerom narušavanja ugleda i parlamenta i države.

I na sve te izljeve mržnje, primitivizma, bolesnih strasti, na sve te vulgarnosti, uvrede, nesnošljivost – A ŠTO JE DOLAZILO UGLAVNOM IZ OPORBE, naš vrli Božo Petrov (XVI) NIJE REAGIRAO NI NA KOJI NAČIN!?

Zašto Božo (XVI) nije zaustavio (ili barem pokušao) zaustaviti tu provalu destrukcije i urušavanja Sabora I ZAŠTO NIJE USTAO U ZAŠTITU OSOBNOG LJUDSKOG DOSTOJANSTVA ČOVJEKA KOJI JE BIO BJESOMUČNO I BEZ ARGUMENATA NAPADAN – pa čak ni onda kad je nakon rasprave bilo bjelodano da nije ni za što kriv?

Pa zato što se plašio da se Marić ne izvuče, a Plenković ostane neokrnjen! Srušiti Vladu i potom se pobjednički vratiti u fotelje do kojih im „nije stalo“ – bio je naum metkovićkih manipulatora i farizeja. Potom vlast dodatno ojačati i učvrstiti poslije lokalnih izbora (koji će se dobiti na valovima ovog saborskog trijumfa) i kao poželjna „udavača“ po drugi put sklopiti „brak“ s SDP-om, mada se (poslije afere „zavjesa“ i mešetarenja Milanovića i Prgometa), te  kafkijanskog obrata uoči samog formiranja Vlade (na čije čelo se zahvaljujući MOST-ovcima dovelo nestranačkog Oreškovića) iz njihovog, metkovićkog tabora tvrdilo: „NIKAD VIŠE S NJIMA“.

To „nikad“ kod Bože (XVI) i njegovih sljedbenika jako je relativan pojam, kao i sve ostalo vezano za moral, etiku, dostojanstvo, čast i poštenje.

I nakon svega, veli Božo kako je („sačuvao dostojanstvo Sabora“ i „dokazao da je MOST jedina opcija koja se bez kompromisa i uzmaka bori protiv kriminala i diktature u Hrvatskoj“). Reče – i ostade živ.

Ostavku je dao kad više nije imao kud – kad je, kako narod kaže, dogorjelo do nokata. Ostavku je dao kako ne bi bio razriješen i potpuno potopljen s onih 79 potpisa za smjenu što ih je uporno skrivao u ladici.

Da je takvo što pokušao u Srbiji, ne bi imao priliku dati ostavku. Iz fotelje koju je okupirao, izbacili bi ga sami zastupnici, možda čak pomognuti pojačanjem s ulice.

Daleko od toga da priželjkujem takav scenarij (mada je malo nedostajalo da i sam „promptno“ reagiram na poziv Orepića – samo nisam točno znao što trebam raditi, jer friški ex-ministar policije nije dao detaljne upute), ali moram sa žalošću i razočaranjem zaključiti: MI HRVATI SMO LJUDI S NAJDEBLJIM ŽIVCIMA NA SVIJETU.

Da nije tako, pred sabornicom bi se okupilo barem 100-200 tisuća ljudi (bilo je vremena za to) i već opozvanog predsjednika parlamenta na miran, pristojan i kulturan način podsjetilo da mu je vrijeme isteklo i da konačno stražnjicu mora odlijepiti od fotelje do koje mu „nije stalo“, a ne dopustiti mu da na štetu Sabora i ugleda države nastavlja onu blamažu od sjednice koja će ostati zapisana kao najveća sramota u parlamentarnom životu naše zemlje.

Želim vjerovati da je cirkusu kraj, mada se ne bih iznenadio da dobije i nastavak. S njima se nikad ne zna. Dok je marasa, bauka, pernara, grmoja, boža…sve je moguće.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo