Plenkoviću treba Hasanbegović, treba li Hasanbegoviću HDZ?

Pin It

A kako znamo da je Plenković došao na mjesto Karamarka uz pomoć i blagoslov Šeksa, to dosta govori o njemu. I o tome zašto on ne bi trebao voditi HDZ. Usto, upravo je Karamarko, a time i Hasanbegović, bio žrtva iste te logike “stranka ne može biti talac jednog čovjeka”. Osim ako se taj ne zove Božo Petrov.

Apsolutno podržavam to što Hasanbegović vadi mast Plenkoviću za lanjsku izjavu da stranka ne može biti talac jednog čovjeka, i provocira nove izbore, ali je jako pogriješio u jednoj stvari. Umjesto da je jasno rekao da je neprihvatljiva logika "stranka ne može biti talac jednog čovjeka", što je ljepši način da se kaže "mi smo vučji čopor i ne stojimo iza svojih ljudi, nego ih bacimo lavovima u areni da ih rastrgnu pred svjetinom ako se stvori određena percepcija u javnosti o njima, bila ona točna ili ne" , ispada da on smatra da je Plenković trebao žrtvovati Marića da bi udovoljio Petrovu i Mostu.

Plenkovića se svakako ima za što kritizirati, i velika većina onog što je Hasanbegović rekao u svom obraćanju javnosti putem pisma i u intervjuu u “Bujici” o ovom i ovakvom HDZ-u i Plenkoviću nedvojbeno stoji. Ali ne mogu nikako probaviti da Hasanbegović napada Plenkovića prvenstveno zbog vjerojatno jedine dobre stvari koju je u cijelom svom mandatu uradio – zaštitio svog najsposobnijeg ministra od toga da bude dežurni krivac za tuđu glupost, a da pritom kriminalni Lex Agrokor, za kojeg sam predvidio da će ga odvesti u bolnu likvidaciju, a moguće i Hrvatsku u stečaj, nije niti spomenuo. A to je zakon koji je donesen upravo na zagovor Petrova, i zakon zbog kojeg je i stvoren dojam da Vlada štiti Todorića, pri čemu je žrtveni jarac trebao biti Marić koji za taj zakon nije niti glasao. Hasanbegović se svojim obrazloženjem o tome zašto je glasao za ostanak Marića praktički priklonio potpuno nehumanoj i plitko-politikantskoj hajci Mosta te zagovarao strateško partnerstvo s njima, iako dobro zna da je to jedna vrlo toksična politička tvorevina i da onaj kom je Most strateški saveznik ne treba neprijatelje. Doduše, rekao je da su diletanti, i to stoji. I da su sukrivci za raspad vlade, i to stoji. No ne mogu se složiti s njegovom procjenom da je Plenković svojevoljno raskinuo koaliciju s Mostom, bez konzulatcije s vrhom stranke u kom je donedavno bio i on.

Tu koaliciju je jednostrano raskinuo Most, onog trenutka kad je stao na stranu oporbenog prijedloga za smjenom Marića. Hasanbegović kaže da je glasao protiv tog prijedloga iz principijelnih razloga – jer je prijedlog podnijela oporba. Žao mi je, ali to nisu principijelni razlozi. To su upravo neprincipijelni razlozi. Principijelan je razlog da glasate za nečiji ostanak u Vladi jer vjerujete da ono što mu se stavlja na dušu nije točno; da je to iskorištavanje određene percepcije koja postoji u javnosti o nekom događaju, a koja je pogrešna, kako bi se poncijepilatovski opralo ruke. Neprincipijelno je pak glasati protiv nečije smjene ako smatrate da je taj netko tu smjenu stvarno i zaslužio samo zato jer je taj prijedlog podnijela oporba. Most, naravno, za prijedlog oporbe nije glasao iz principijelnih razloga, nego iz razloga glumatanja principijelnosti pred lokalne izbore, jer i oni znaju da tu nema ničeg, sve je zamišljeno kao predstava za naivniji dio javnosti. Spočitavati Plenkoviću trenutnu smjenu Mostovih ministara jednostavno nije u redu. Da to nije trenutno uradio, iduća glava koju bi se tražilo bi bila njegova. Opet, uz priču da “stranka ne može biti talac jednog čovjeka”. Pa još jednog. Pa još jednog… dok ne ostane nitko tko nije po volji “duboke države”, koju je, hvalevrijedno, Hasanbegović prvi spomenuo od hrvatskih političara, i koja preko tzv. “opinion making” medija, perača mozga koji se sami hvale tim imenom, i stvara “javnu percepciju”. Onih Šeksovih “gremija” koji o svemu odlučuju iz sjene. Skupa sa Šeksom, jasno, na kog je također aludirao. A kako znamo da je Plenković došao na mjesto Karamarka uz pomoć i blagoslov Šeksa, to dosta govori o njemu. I o tome zašto on ne bi trebao voditi HDZ. Usto, upravo je Karamarko, a time i Hasanbegović, bio žrtva iste te logike “stranka ne može biti talac jednog čovjeka”. Osim ako se taj ne zove Božo Petrov.

Hasanbegović se pohvalno izrazio o Mariću kao stručnjaku, ali se nisam mogao oteti dojmu da bi on radije žrtvovao Marića, koji po njemu i nije član stranke (ne, ali je član vlade!) nego poslao Mostovce natrag u Metković iz principa. Iz principa da se zaštiti čovjeka od “percepcije javnosti”. Jer, onda bi morao i izaći s liste Brune Esih zbog “percepcije javnosti”. Ona je nedavno rekla da će podržati Marića, jer prijedlog za njegovu smjenu dolazi od SDP-a. A percepcija u javnosti je bila da ona neće podržati Marića, zbog onog drugog što je rekla, da neće podržati presloženu vladu, pa se našla pod teškom medijskom artiljerijom, posve neopravdano. Ta percepcija je, jasno, bila pogrešna, jer je prosječnom novinaru bilo prekomplicirano shvatiti razliku između “neću podržati smjenu Marića jer to traži oporba” i “neću podržati novu vladu u kojoj će sjediti Pupovac”, pa kako onda neće biti prosječnom biraču. Naime, to su dvije odvojene stvari, dva odvojena glasanja. U preslagivanje vlade se ne ide zbog Marića, niti bi njegova smjena, da je do nje došlo, išta promijenila u vezi toga. Plenković svejedno treba četiri nova ministra umjesto Mostovih – i 76 ruku u Saboru za njih. A te ruke za sad nema, što god on tvrdio o tome.

Isto tako postoji percepcija u javnosti da je Karamarko udbaš jer je sjedio u uredu Mesića prije dvadeset godina, i jer Manolić kaže da je Karamarko udbaš. Tko pobogu ne bi tako nešto povjerovao Manoliću, poznato je da oni žele razoktriti svoje ljude javno! I da Marić radi za Todorića (za kojeg inače ne rade više ni blagajnice u Konzumu, i za kojeg danas uglavnom rade samo još osobni vrtlar, šofer, i sobarica). U svijetu su naime poznati slučajevi da ljudi lobiraju za tvrtku kako bi se kasnije po prestanku mandata zaposlili u njoj za velike novce, ali ne i obratno, da napuste tvrtku pa i dalje rade za nju, valjda iz altruizma prema bivšem poslodavcu – zato je u SAD zabranjeno bivšim političarim zaposliti se kao lobisti pet godina po prestanku mandata, no nije im zabranjeno doći iz privatnog sektora ravno u državni. Po onom kako se kod nas u javnosti percipira “sukob interesa”, u njemu je svatko tko je ikad igdje radio izvan politike.

Stvaran sukob interesa, jasno, nije postojao niti u jednom navedenom slučaju. Druga stvar je percepcija tog sukoba interesa u medijima i javnosti, koja ne mora imati nikakve veze sa stvarnošću. Na žalost, povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa je u slučaju Karamarka očito bilo vođeno više tom percepcijom i time kako će oni sami biti percipirani, u slučaju donošenja nepopularne odluke koja bi bila u korist Karamarku. Zanimljivo je primijetiti i da mediji nisu rastrgnuli Plenkovića jer je stao u obranu Marića, što bi u jednakoj situaciji svakako uradili njegovom prethodniku. Kao i da su lani u sličnoj situaciji bili na strani Mosta, a ove godine na strani HDZ-a. Mediji su naime povezani s istim interesnim skupinama kojima odgovara Plenković, i koje stoje iza njega, to je valjda prilično jasno.

I postoji percepcija da je Marić znao da će Agrokor propasti, iako to vjerojatno nije znao ni Todorić, inače bi prihvatio lanjsku posve realnu ponudu Coca Cole od tri i pol milijarde kuna za Janu i spasio se bankrota. A tražio je skoro šest. Naime, nitko ne zna što budućnost nosi, osim Boga osobno. Ljudi mogu samo pretpostavljati, temeljem informacija koje imaju – boljih ili lošijih, točno ili pogrešno. Da je Marić znao da će Todorićeva tvrtka bankrotirati, svakako ne bi rekao da misli da neće, jer je time samo sebi stvorio problem i ništa drugo. O kreditu preko HBOR-a ionako nije odlučivao on, svojevoljno se izuzeo iz tog odlučivanja kao bivši zaposlenik, ali je jedan ministar Mosta tu odluku potpisao. Isto tako se izuzeo iz donošenja Lex Agrokora, Mostovci su glasli za njega. Svejedno, percepcija u javnosti je da je Marić trebao znati da će Agrokor propasti, jer je nekoliko godina ranije, prije ulaska u Oreškovićevu vladu, radio u Agrokoru. Koji tada još nije bio pred propašću. Da je, primjerice, Todorić prodao Janu, ovo s Agrokorom se ne bi desilo. No nitko nije mogao znati kako će on postupiti, niti da li će mu banke dodijeliti sindicirani kredit koji mu je na kraju odbijen, što je kumovalo padu Agrokora. Sve su to razvoji događaji koji su teško predvidivi. Je li Marić pak znao da u Agrokoru vode kreativno knjigovodstvo je sporedno, vode ga manje-više u svim velikim tvrtkama, a ako je tamo bilo kriminala onda je Orepić taj koji je to trebao znati, ne Marić. Ishod Plenkovićevog “Lex Agrokora” je pak lako predvidiv, propast tvrtke uz prebacivanje dijela dugova na porezne obveznike, jer za spas Agrokora treba novac, jako puno novca, a vlada taj novac nema. I to je ono gdje je trebalo napasti Plenkovića, iako nije naročito popularno kritizirati taj idiotski zakon.

No problem je upravo u tome što je percepcija u javnosti većine stvari većinom pogrešna, jer prosječan birač svugdje u svijetu malo zna o tome kako funkcionira ekonomija i politika i temeljem oskudnih informacija i oskudnog poznavanja činjenica u pravilu zaključke donosi onakve kakvi njemu odgovaraju, a ne racionalne.  Zato postoje teorije zavjera, i zato na tome profitiraju demagozi poput Petrova. To je tako svugdje u svijetu: birači se ne ponašaju racionalno, zato demokracije i nisu racionalno ustrojene. Zakoni u demokracijama nisu oni koji bi bili u najboljem interesu građana, već oni koji podilaze njihovim sentimentima.

Hasanbegović je dakle nakon tog glasovanja o Mariću, izvršivši svoju dužnost prema listi na kojoj je izabran, uredno izašao iz stranke – ili je izbačen, zavisi od vašeg kuta gledanja. I to je prva stvar kojom me je razočarao, prvi put otkad pratim njegovo političko djelovanje. Ne zato jer je izašao iz HDZ-a, časnim ljudima tamo zapravo trenutno i nije mjesto, svi znamo koji gremiji i gremlini iz sjene vode današnji HDZ. Nego zato jer je to postupak dostojan jednog Prgometa, koji je godinama vadio mast Karamarku i glumio “unutarstranačku demokraciju”, nadajući se da će ga izbaciti kako bi mogao za sve okriviti one koji su ga izbacili, “nisu demokratični”. Na kraju je sam otišao, da bi se trijumfalno vratio i propovijedao principijelnost. Hasanbegović bi bolje postupio, ispravnije smatram, da je prije nego je odlučio staviti svoj potpis na listu Brune Esih zatražio ispis iz HDZ-a. To bi bilo dostojnije njega, i više u skladu s onim što smo od njega do sad viđali.

No, zato postoji jako puno stvari oko kojih je Hasanbegović svakako u pravu. Od toga da se Sabor pretvorio u moralnu kaljužu, do toga da je stvorena percepcija, opet ta percepcija, da se HDZ pretvorio u jamca Agrokora. Plenković je tu percepciju javnosti mogao jednostavno izbjeći ne petljajući se u sudbinu kompanije, ne donoseći štetni i neustavni Lex Agrokor, ali vjerojatno zbog političkih pritisaka iz Buzina (Rusi dolaze!) nije. Da ga je prepustio Alvarezu i Sberbanci, nitko ga danas ne bi mogao napadati da štiti Todorića. I tu se upleo u nešto što mu nije trebalo. I sad zato postoji percepcija da oni štiti Todorića. Ne, on štiti prvenstveno interese nekih izvan Hrvatske, kojima je u interesu da Agrokor propadne samo da ga ne preuzmu ruski vjerovnici. Ali, sam si je kriv: da je postupio hrabro kao u slučaju Marića, Rusi bi možda svojim milijardama nešto i napravili. Ovako, Ramljak može samo gledati kako se police prazne, a nova roba ne dolazi jer je nema čime platiti. I moliti Boga da mu Vlada odobri državni kredit za iduću plaću zaposlenicima. A Vlada više praktički ne postoji.

U pravu je i kad kaže da ovo nije osobna stvar između njega i Plenkovića, da se radi se o suprotstavljenim političko-nacionalnim državnim konceptima i da neki eksponenti duboke države u njemu prepoznaju prijetnju za svoje položaje koje ostvaruju pola stoljeća bez obzira na formalni pad komunizma. Zato se u javnosti i stvara “percepcija” da je Hasanbegović veliki sotona i koljač srpske nejači, “ustaški maneken” kako kaže Šprajc. Upravo zato što je i sam žrtva difamacije trebao bi se kloniti toga da se oslanja na “percepciju javnosti”, jer bi radi negativne “percepcije javnosti” koja je o njemu stvorena, kao i o Karamarku i Mariću, Plenković njega prvog najradije izbacio iz HDZ-a odmah nakon izbora da je mogao. Plenković želi “umiveni” image HDZ-a, HDZ s ljudskim licem. Hasanbegović je pravu i kad govori da je borba protiv populizma briselska dosjetka kojom se “populizam” poistovjećuje s društvenim patologijama. I da otuđene strukture moći proizvode populizam protiv kojeg bi se kao željele boriti. I da je Petrov diletant.

On međutim kaže da nije savez s Mostom doživljavao kao nametnuto rješenje, već kao zametak dugog strateškog partnerstva prema korijenitoj nacionalnoj obnovi. Da, u pravu je kad kaže da HDZ neće moći obnašati vlast bez strateškog partnera – i da nikad nije mogao. No Most je zadnji kojeg bih ja postavio kao mogućeg strateškog partnera: prva stvar koju od partnera očekujete je lojalnost, a to Mostu nedostaje. Ideološka bliskost to ne može nadoknaditi, da je i ima između Mosta i HDZ-a.

Na kraju, ključno je pitanje: postoji li nova saborska većina, kaže Hasanbegović. On će je podržati, ili ne, neovisno o svom stranačkom statusu, kad vidi tko je u nacrtu nove vlade. Što znači da idemo na nove izbore, jer Plenković ne može presložiti vladu bez da u njoj budu i Pupovac i Hasanbegović, vjerojatno i Vrdoljak. A u tom slučaju neće dobiti potpise Glasnovića, Hasanbegovića, i Esih. Možda i Kovača. Jasno je da takva Frankenstein vlada, skrpana zbrda zdola, od svih navedenih, vjerojatno ne bi dugo opstala. Jednostavno jer se njeni članovi ne bi mogli dogovoriti ni oko jedne bitne stvari. Previše su svjetonazorski daleko.

To je u redu, i to je dovoljno – na tome je trebalo ostati. Kao i Esih, Hasanbegović je trebao jasno reći – ako oni idu s HNS-om i Pupovcem, mi ne idemo s njima, i to je sve. Idemo na nove izbore, pa ćemo kasnije vidjeti kakav je odnos snaga i tko može s kime. A prilično je izgledno da Plenković ni nakon izbora neće moći sastaviti vladu bez Hasanbegovića, prijeđe li on, a zacijelo hoće, izborni prag i osvoji li bar pet ili šest mandata. Zato je Plenković i promijenio odnos prema Hasanbegoviću, od krajne bahatog i arogantnog nakon zadnjih izbora do vrlo uljudnog i prijateljskog, čak i kad mu Hasanbegović otvoreno vadi mast. Naime, ne treba se zavaravati – Pupovac Plenkoviću neće biti dovoljan, Most više nije u igri za koalicijskog partnera, a HNS i HSS neće ući u HDZ-ovu vladu, ma kako ih Plenković vabio, jer znaju da im to u ovom trenutku nije u interesu. Osim ako ne dođe do promjene na čelu HSS-a. Bernardićev SDP pak može osvojiti vlast samo ako HDZ, čak i ovakav ideološki dezorijentiran, izvrši kolektivno samoubojstvo. Čeka nas zanimljivo razdoblje, u kojem ćemo vjerojatno izlaziti na izbore kao Talijani sedamdesetih, dva-tri puta godišnje.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr