Svakog Mosta dva semestra dosta

Pin It

Podsjetimo, Orešković je koristio svaku priliku kako bi poljuljao Karamarkov autoritet u stranci i vladi brutalno ga poklapajući odlukama suprotnim njegovu prethodno javno iznesenom mišljenju (kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a, izbor ravnatelja SOA-e, inzistiranje na još kandidata za ministra branitelja povrh predloženog Milijana Brkića, …) da bi na kraju, posluživši se interpelacijom oporbenog SDP-a, u duetu s Petrovim složno zaključio kako Karamarko predstavlja ogroman teret za njegovu Vladu.

Tijekom višestoljetne porobljenosti i služenja tuđincu u hrvatskom su se narodu održavale vjera i nada da se jednim jedinim potezom sve može u času preokrenuti. Takvo uvjerenje predstavljalo je plodno tlo za topao prijem velikih ideja koje će Hrvatima bez po’ muke donijeti toliko žuđenu slobodu i pravdu – još od Križanićeva panslavizma, preko Strossmayerove jugoslavenske ideje, sve do komunizma među čijim su rodonačelnicima na ovim prostorima Hrvati činili zamjetan, ako ne i pretežit udio.

Nerijetko su se takve ideje, kad bi se realizirale, obile Hrvatima o glavu, tako da su nerijetko gorko zažalili što su ih se uopće dosjetili. U novije su vrijeme čarobni štapići poput članstva u Europskoj Uniji i NATO savezu trebali donijeti gospodarski procvat i sigurnost koji se još iščekuju. Plemenite namjere mogle su se prepoznati i u inicijativi za osnivanjem međunarodnog suda za zločine tijekom Domovinskog rata čija se praksa okrenula u nešto posve suprotno prvotnim očekivanjima, ali i u prevelikim nadama polaganim u već posve utišani minhenski proces kao okidač za lustraciju. Sva je prilika da slična sudbina čeka i samu lustraciju kad bi se kojim čudom pokrenula. Jer bilo je već vremena naučiti da ono u što će se plemenite zamisli prometnuti najviše ovisi o tome tko nadzire procese i strukture koje će ih tumačiti i prezentirati. Dakle, u koga je zvučnik (mediji, pravosuđe, škole), njegova je i “istina”, a ona se ne mora uvijek podudarati s Istinom!

Upravo jedan takav kolačić je, ne slučajno u predizborno vrijeme, Hrvatima ponudio Most u vidu zakona o otvaranju arhiva u čemu su neki apologeti Petrovljeve družine prepoznali glavni razlog nedavno dobivenom crvenom kartonu. A kako su te arhive naumili koristiti, požurio je objasniti Mostov politički komesar Nikola Grmoja. Oni bi, kaže, kompromitirali Franju Gregurića – predsjednika Vlade u danima obrane i međunarodnog priznanja Hrvatske; potom Nikicu Valentića – predsjednika Vlade u vrijeme oslobađanja okupiranih hrvatskih područja; konačno i Borislava Škegru – arhitekta održivog modela punjenja državnog proračuna. Iskustvo nas uči da ne bi bilo čudo kad bi se nekome od navedenih iskopao nekakav papir, poput svojedobno Brijunskog transkripta predsjedniku Tuđmanu. On je godinama služio kao ultimativni dokaz krivnje i zločinačke naravi tog “diktatora” kojeg se ni za rata, barem s ove strane bojišnice, nitko nije bojao – nitko, ma za koga u tom ratu navijao! Sve dok taj glavni dokaz Srbije u tužbi za genocid protiv Hrvatske nije razmontirao Međunarodni sud pravde nakon čega su drekavci napokon utihnuli.

S druge strane, Budimira Lončara – idejnog začetnika embarga na naoružanje Hrvatskoj kad joj je ono najviše trebalo, Vanjku Špiljka – sretnog nalaznika Ininih računa u inozemstvu, i Gorana Štroka – automobilskog asa koji se nije obogatio vozeći Formulu 1, Grmoja iz nekog razloga ne spominje. Moguće za njih nije čuo, budući da nisu bili predmetom pisanija Ferala i bratskih mu “slobodarskih” tiskovina i radio-postaja iz mračnih devedesetih. Mlađahni Mostov komesar zna sve o tom groznom, lopovskom desetljeću, dok su mu posljedice dejavua “blistavih” osamdesetih započetog 3. siječnja 2000. nekako promakle ispod radara. Možda zato jer su tu reprizu režirali upravo oni koji su devedesetih odjednom “nestali”? Zadihani komesar ne spominje ni Branka Roglića čijem krugu nadobudni politički kursadžije bez ideja i ideologije duguju početnicu iz koje su naučili svoje prve riječi (reforme, sistem), ali i zamašan vjetar u leđa u vidu medijske promocije i anketnih istraživanja koje su ih vinule u visine vlasti. Duguju mu sasvim dovoljno da bi ih se komotno moglo prozvati orbikovcima, što nema veze s Orbanom, a bome niti s Jobbikom. Ali ima sa zaštitom interesa uvoznika što predstavlja jedinu konstantu u političkom djelovanju Mosta! Stoga im se posve prirodno na piku našao Ivica Todorić koji je, ako ništa drugo, barem podržavao domaću proizvodnju i prerađivačku industriju. Pri tom mu zacijelo nije pomoglo ni to što ga se u javnoj percepciji više povezivalo s mrskim devedesetima, nego s bajnim osamdesetima.

Otvaranje arhiva nipošto nije prvi slasni čokoladni bombončić namijenjen od prekomjernog cuclanja slatkiša već poprilično musavim ustima ovdašnjih vjernih konzumenata. Sprječavajući dogovor o dvjema arbitražama između Ine i MOL-a Božo Petrov je vrlo učinkovito osujetio poboljšanje odnosa s Mađarima, jedinim susjedima s kojima su oni bili korektni do Milanovićevih sračunatih predizbornih eskapada. Usput je ovim potezom opstruirao i približavanje Hrvatske zemljama Višegradske skupine, time i udaljavanje od “Regiona”, slijedeći u stopu, kao uostalom i u pravosuđu i policiji, politiku Zorana Milanovića i njegovih trabanata. U huškačkom ozračju arbitraža osladilo se nadmenim novacima u Saboru i Vladi po nalogu vladara iz sjene eliminirati “izdajnika” Karamarka, no okus derivata ploda kakaovca zamijenio je onaj žuči čim se doznao ishod prve arbitraže i 200 milijuna kuna troška. Uskoro će na vidjelo i rasplet one druge, višestruko gorči, no tko će se tad još sjećati Petrovljeve i Buljeve grčevite borbe za nacionalne interese koje će odsad moći jednako nepokolebljivo (ali po državnu blagajnu ipak manje štetno) nastaviti braniti iz oporbenih fotelja.

Ima nešto ironije, još i više simbolike u tome da onaj, koji je stalno naglašavao (i bez da ga se išta pitalo) kako mu fotelje nisu važne, okonča obnašati visoku dužnost svim se silama držeći za stolicu. Štoviše, toliko se čvrsto držao da se mogao steći dojam kako se s njom posve stopio i da ga s nje može potjerati samo neka huda sila – recimo, baš onako gadna stolica!

Naposljetku mu je iskazano nepovjerenje s umalo rekordnim brojem glasova. Na “listi slavnih” sad gleda u leđa još samo nedostižnom Tihomiru Oreškoviću, liku s kojim je tako savršeno kliknuo. Kako i ne bi, kad su se obojica s užitkom iživljavala nad onima iz čijih su glasova crpili izborni legitimitet za najviše državne dužnosti na kojima su se spletom okolnosti zatekli, misleći kako ih drže u šaci i da ih mogu vući za nos do mile volje. Podsjetimo, Orešković je koristio svaku priliku kako bi poljuljao Karamarkov autoritet u stranci i vladi brutalno ga poklapajući odlukama suprotnim njegovu prethodno javno iznesenom mišljenju (kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a, izbor ravnatelja SOA-e, inzistiranje na još kandidata za ministra branitelja povrh predloženog Milijana Brkića, …) da bi na kraju, posluživši se interpelacijom oporbenog SDP-a, u duetu s Petrovim složno zaključio kako Karamarko predstavlja ogroman teret za njegovu Vladu. I nakon dolaska novog šefa HDZ-a, Plenkovića, Petrov je nevinošću grizlija nastavio čačkati mečku služeći se pri tom prokušanim modusom operandi sadnje kupusa s drugarima iz SDP-a, a što je rezultiralo istovjetnim ishodom. Na kraju su oba uzurpatora s mizernim ili nikakvim izravnim izbornim legitimitetom pala – detronizirani su u Saboru s preko stotinu glasova ‘protiv’ i tek šakom njih ‘za’.

U prošlotjednoj općoj saborskoj gunguli, gdje se vodila borba za svaki glas, pozornost dobrog dijela javnosti privukao je jedan zahtjev. Naime, zastupnici Bruna Esih i Željko Glasnović su uvjetovali potporu Andreju Plenkoviću samo ako ne stvori novu parlamentarnu većinu sa zastupnicima HNS-a, IDS-a i SDSS-a i još zatražili da to potpiše. Ako su bili vođeni svjetonazorskim motivima, kako su objašnjavali, ostaje nepoznato zbog čega su propustili u zahtjevu navesti i Beljakov HSS koji je ionako već najavio transfer u europsku obitelj liberalnih stranaka. S njim bi se, doduše, dalo skucati tanku većinu, ali bi ona ovisila i o dobroj volji labilnih zastupnika Sauche i Škibole. Uzevši u obzir da ni SDP nije poželjan partner, preostaje tek osnovana sumnja da dvojac zastupnika – naravno, u slučaju da se nisu samo šalili – uzima instrukcije iz matematike od predsjednika SDP-a Bernardića. Kako bilo, Andrej Plenković nije potpisao uvjet koji nije moguće ispuniti, bez obzira što se kasnije mogao oglušiti o njega i opravdati ga novonastalim okolnostima, te sklopiti većinu s nekima od navedenih stranaka. Skloni mu mediji zbog prijevare desnih “ekstremista” sigurno ne bi kljucali utrobu kao dežurni saborski besposličari prošle srijede ministru Mariću. Posve je jasno da HDZ nema veliki izbor u okolnostima kad kreatori javnog mnijenja svim silama uzdižu “poštene”, “pravedne” i “pametne” – one koji visoki dom koriste kao poligon za neodgovorno blebetanje i dokazivanje moralne čistoće poistovjećivanjem riječi suradnja s riječima izdaja i korupcija. Da vlast takvima nije cilj, nego samo suvišno opterećenje zorno ilustrira ponašanje Mosta u oba braka s HDZ-om holivudskog vijeka trajanja. Upravo se iz njihovog destruktivnog djelovanja jasno vidi smisao postojanja i brižnog uzgajanja posijanih trećih putića, mostića, zidića i pametnjakovića, ali i konačni cilj vladara iz sjene – guranje u isti tor HDZ-a i SDP-a. Stoga trenutni saziv Sabora predstavlja vjerojatno zadnju priliku da se stvori kakva-takva većina mimo tzv. velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Pa i sa strankama od kojih se prosječnom HDZ-ovom simpatizeru diže kosa na glavi. Jer kako drukčije do 76 ruku? Zar trećom srećom s trećim putem – tim autentičnim nasljedovateljima retorike i doktrine političkog djelovanja Stipe Mesića temeljene na djetinjastim dosjetkama, maštovitim varijacijama parole “drž’te lopova” i “nožem u leđa” kao specijalkom?

Ovakva situacija u Saboru bez sumnje je posljedica izbornog zakona koji pogoduje razmrvljenosti hrvatske parlamentarne scene. Stoga se vrijedi zapitati je li baš slučajno da demokracije s najdužom tradicijom (SAD, Velika Britanija, Francuska) prakticiraju većinski izborni sustav (bira se jedan kandidat u jednoj izbornoj jedinici), dok vazalne zemlje imaju u pravilu proporcionalni sustav s izbornim listama koji stvara nestabilnu i neučinkovitu vladajuću strukturu? Napokon, nije li i u Hrvatskoj za najboljih dana na snazi bio većinski izborni sustav? Što bi bilo s Hrvatskom da HDZ u danima ponosa i slave nije imao komotnu većinu i da je morao u koaliciju s Koalicijom narodnog sporazuma poslije prvih parlamentarnih izbora? Naime, da je kojim slučajem tada na snazi bio navodno pravedan proporcionalni sustav, to bi bilo nužno.

U drugoj polovici 2014. godine udruga U ime obitelji predložila je izmjene izbornog zakona pod primamljivim sloganom “birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Ako se netko poveselio da iza te parole stoji prijedlog o većinskom izbornom sustavu, prevario se. Naime, kad se pobliže raščlani sadržaj predloženih izmjena, vidljivo je kako bi one zbog smanjenja izbornog praga vodile k još većoj razmrvljenosti Sabora i još vrtoglavijim postizbornim kombinacijama. Ukidanje povlaštenog statusa zastupnika nacionalnih manjina se u prijedlogu nije spominjalo, ali zato jest zabrana predizbornih koalicija koja je predstavljala izravni udar na izborima za europski parlament već testiranu koaliciju koju je oko HDZ-a okupio Tomislav Karamarko. Jedini element u prijedlogu kojeg ne bi objeručke prihvatio GONG, svjetonazorski rival predlagatelja, bilo je omogućavanje dopisnog glasovanja hrvatskim državljanima s prebivalištem izvan Hrvatske. No, konačni učinak te točke visio je na dugom štapu, oslanjajući se na mukotrpni višegodišnji postupak koji bi uključivao pravorijek Ustavnog suda. Ništa od toga ne treba čuditi zna li se da se vodstvo UIO, upućeno u ovu problematiku kao žutokljunci iz Mosta u politički sustav, za ekspertnu pomoć obratilo Robertu Podolnjaku – istaknutom članu komisije za ustavne promjene koje je, poput ražnja dok je zec još bio u šumi, pripremao Ivo Josipović kako bi si povećao ovlasti. Radi se o istom onom profesoru Podolnjaku koji će kao saborski zastupnik Mosta – u jednoj prilici kad se Most, nimalo tripartitno, pridružio u glasovanju oporbenom SDP-u, a protiv HDZ-a s kojim je dijelio vlast – ushićeno primijetiti kako se radi o jedinstvenoj situaciji da pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju.

Posve razumljivo, HDZ-u nije preostalo drugo nego odbiti ovaj štetan prijedlog garniran standardnim ljevičarskim frazama o transparentnosti i pravednosti. Među ustrajnim sljedbenicima Željke Markić – koja je prethodno izgradila vjerodostojnost okupivši oko referenduma o braku mnoge dobronamjerne u čemu ju je podržao cijeli tradicionalnim vrijednostima orijentirani dio politike i društva uključujući i Karamarkov HDZ – posijana je zla krv i samo još podgrijana sustavno medijski podržavana netrpeljivost prema HDZ-u. Oni koji bi mu, u nedostatku alternative, ipak dali glas, makar zaokružili listić sa štipaljkom na nosu, sad su bili nepovratno negativno galvanizirani. No, produbljeni rascjep u desnom biračkom tijelu nije promakao strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma koje je Budimir Lončar ostavio u amanet, po mnogo čemu sudeći, upravo ideološki pravovjernom Branku Rogliću. Na gnojištu pojačanih emocija nastalih na razvalinama propalog referenduma te su strukture, koristeći raspoloživi im medijski aparat, zasadile klicu i odnjegovale biljku iz koje se, hraneći se parolom “HDZ = SDP”, razvio Most. Sve ostalo je već povijest.

Bez obzira na možebitne dobre namjere to je jedini opipljivi rezultat dosadašnjeg političkog djelovanja Željke Markić i ekipe, budući je posljedice pozitivnog ishoda referenduma o braku Arsen Bauk ubrzo poništio zakonom koji regulira istospolna partnerstva.

Kažu da mudar čovjek uči na tuđim greškama. No, malo je takvih s obzirom da te greške ne bole. Prosječan će čovjek ipak nešto naučiti iz vlastitih grešaka, jer ih je osjetio na vlastitoj koži. Što bolnije, to je veća šansa da će ih dulje pamtiti i da će mu kasnije koristiti. Neodgovoran će čovjek zanemariti iskustvo vlastitih grešaka, za njih optuživati druge i tako nastaviti svoj životni hod upadajući iz greške u grešku. A narod koji ponavlja svoje greške, ponavljat će i vlastitu povijest. Povijest hrvatskog naroda ne doima se tako privlačnom da bi ju se drage volje ponavljalo, ako se baš ne mora. I danas, kao tijekom čitave povijesti, Hrvatima nasušno trebaju i “tuđmani” – oni koji će pragmatično okupljati pojedince različitih ideja, vještina, znanja i karaktera te kormilariti zajedničkim brodom kroz oluje i nevere; ali i “bušići” –  idealizmom ispunjeni sanjari koji će nadahnjivati ostale na najplemenitije čine. To što su sada na sceni njihovi do neprepoznatljivosti blijedi preslici nikako ne znači da bi oni međusobno trebali zamijeniti uloge što se u jadu i očaju nekome može učiniti primamljivim rješenjem, baš poput bombona s početka teksta.

Grgur S./kamenjar.com