Dug Agrokora je i te kako poznat odavno, a stečaj je samo odgođen Lex Agrokorom!

Pin It

Danas je Ramljak objavio da je ukupan dug Agrokora preko 40 milijardi kuna. Oni koji prate, znaju da sam tu brojku već više puta u tekstovima spominjao, a nisam je iskopao iz nosa. Tu brojku je objavio lani Moody's, S&P je također ove godine naveo ukupni dug Agrokora u iznosu od 6.7 milijardi eura, nešto više od Ramljakovih 40 milijardi.

Dug Agrokora prema Bankama, dakle financijskom sektoru, nije nikad niti bio nikakva tajna – u siječnju je agencija Moody’s objavila da on iznosi preko 25 milijardi kuna. Kad su ministra Marića zapitali da prokomentira tu brojku, i hoće li zbog tog duga Agrokor bankrotirati, rekao je kako misli da neće. No nitko ne može reći da im je zatajio brojke: brojka je bila poznata, mišljenje može imati svatko svoje, pa i pogrešno. Jasno je valjda, osim vrlo zlonamjernima, da nije smio reći “mislim da će Agrokor bankrotirati” jer bi upravo time pokrenuo lavinu prisilnih naplata, paniku na tržištu, i kolaps kompanije. No ako su svi sve znali, zašto se onda tražilo od njega da to kaže? Ako nisu znali što će se desiti s Agrokorom zbog dugova (a nisu, jer ne možete znati što će se desiti u budućnosti) zašto je onda on trebao znati?

A odakle razlika do 40 milijardi ili malo više? Radi se o dugovima prema dobavljačima, koji su također bili jako dobro poznati i izneseni u medijima više puta: ukupno oko 16 milijardi kuna. Što u kreditima dobavljača, što preko mjenica, što je u osnovi isto. To su brojke koje je danas, otprilike, iznio i Ramljak. S brojkom od 45 milijardi kuna je svojevremeno izašao i Reuters. Nema tu apsolutno ničeg novog. Zašto su onda svi iznenađeni i šokirani? Zato jer je ono što su već davno rekli Reuters, Moody’s, i Holjevac (slijedom izvješća prve navedene dvojice, jasno) sad konačno rekao i Ramljak?

U tekstu: Socijalizam 2.0: Država je preuzevši Agrokor ostvarila san Hrvata o tome da ‘sve opet bude naše’ napisao sam: “Naravno, spas Agrokora jest nacionalni interes, jednostavno zato jer je to, izvan državnih komunalnih kronično gubitaških poduzeća poput Hrvatskih šuma, HŽ-a, HEP-a, HAC-a, Zagrebačkog Holdinga i sličnih, najveća tvrtka u Hrvatskoj, s najviše zaposlenih, i iza turizma najveći generator BDP-a i korporativnih poreznih prihoda. No već tu su izbila neslaganja među Hrvatima: Zašto bismo spašavali Ivicu Todorića? Pitanje je besmisleno, jer Todorić niti u jednoj varijanti ionako nema više ništa s Agrokorom. Da, on je vlasnik, ali vlasnik nečeg što više ne vrijedi ni kunu. Agrokor je bankrotirao, njegova je vrijednost u ovom trenutku nula. Dugovi su šest puta veći od dioničkog kapitala. Ivici Todoriću je u ovom trenutku u osnovi sasvim svejedno hoće li Agrokor propasti u zemlju, hoće li biti spašen od strane banaka, ili će ga preuzeti država. Spašavanje Agrokora u osnovi za njega osobno ne znači baš ništa, a njegova privatna imovina ionako nije predmet spora, niti mu je itko može oduzeti. Da i može, ne bi od nje naplatio ni jedan posto dugova korporacije, koji se procjenjuju između 45 i 60 milijardi kuna. To je dovoljan iznos, uz perspektivu nekoliko desetaka tisuća novih nezaposlenih u slučaju nekontroliranog raspada korporacije, da cijelu inače prezaduženu državu odvede u bankrot, ukoliko teret tih dugova u konačnici dijelom padne na porezne obveznike, na ovaj ili onaj način. A sva je prilika da hoće.”

Napisao sam isto tako, “To je razlog zašto država Agrokor ne može spasiti: nema novca za to. A da stvar bude gora, Agrokoru 1. svibnja ove godine – za oko dva tjedna – dospijevaju kuponi za kamatu na dug od 300 milijuna eura. Ukoliko Agrokor do tada ne bude imao novca za isplatu, a nije sigurno da hoće, međunarodne rating agencije će to smatrati bankrotom.”

A potvrdilo se još nešto o čemu sam također pisao u više navrata, a što izgleda nikome ni danas nije jasno: da je za spas Agrokora potreban novac, a novca država nema, niti će joj ga banke dati. I da zato država uz najbolju volju Agrokor ne može spasiti. Spominjao sam iznos od oko pola milijarde eura do kraja godine, a to je otprilike i iznos s kojim barata Ramljak (uzeli su 80 milijuna nedavno, i treba im još preko 200 za likvidnost preko ljeta, do jeseni, i onda opet novac za do kraja godine). I zato se država nije smjela izravno miješati u spašavanje kompanije, već to prepustiti Rusima i Alvarezu te im pomoći zakonskim okvirom i kroz politiku. Sad se vidi koliko su Mađari u pravu kad traže da se politika i država maknu iz INE, i kamo vodi politička dogovorna, netržišna ekonomija! O čemu sad opet govori i Ramljak; drago mi je da je potvrdio moje navode da je Agrokor sve ove godine bio zapravo nastavak socijalističkog samoupravnog modela, gdje su dobavljači često praktički sami određivali pošto će im Todorić nešto otkupljivati, ako su bili u poziciji. Bilo to isplativo ili ne. S druge strane, Todorić je odlučivao kome će platiti, kome ne.

Dakle, problem nije u Mariću, u “izvješćima”, u tome da je netko izvlačio novac. Problem je u lošem poslovnom modelu. Eto, sad i Ramljak priznaje da Agrokoru treba još novca, iako ne mora platiti niti jednu ratu duga prema bankama još godinu dana – da i nema Lex Agrokora, prva rata kredita prema bankama Agrokoru bi ionako dospjela po njegovom isteku, . Dakle, nije problem bio Todorić kao takav, kako su mnogi mislili, pa kad se otjera njega bit će sve lijepo, već je problem u tome što Agrokorove tvrtke imaju previše zaposlenih, i što Konzum ima previše dućana od kojih je pola poslovalo s gubitkom i prije ovog cirkusa. I, jasno, što je prezadužen. Što je Ramljak tu promijenio? Ništa! Ministrica kaže da nema planova za otpuštanje ljudi! Da se to tako može, nikad nitko ne bi propao!

To je isto u skladu s onim što sam napisao “Vlast će pak vjerojatno optirati protiv bilo kakvih otkaza u Agrokoru, što će ga samo tim brže odvesti pod zemlju. Prilično sam siguran da u Agrokoru nakon lipnja više neće biti isplaćivane plaće: neće se imati odakle isplatiti, ako se nekim čudom ne postigne neki sporazum sa stranim bankama. Ili ako se država ne zaduži za Agrokor.” Također sam isticao, opetovano, da je dodatni razlog zbog kojeg Ramljak ne može spasiti Agrokor taj što vlada, za razliku od Alvareza, neće ići u masovne otkaze, naročito pred izbore, u firmi koju ta ista vlada vodi, a to je preduvjet za restrukturiranje svake kompanije. A to košta, treba isplatiti otpremnine!

Ministrica sad potvrđuje da nema planova za otpuštanje ljudi, dakle ništa se neće mjenjati. Zasto onda netko očekuje da će problemi nestati sami od sebe? Samo zato jer je država poslala svoga povjerenika na mjesto Ivice Todorića? Situacija bi bila puno bolja da je vlada jednostavno prepustila Agrokor sudbini – odnosno stečaju. Pregovori oko otpisa dugova bi sad već bili pri kraju, dobavljače više nitko ne bi zavaravao time da će ikad vidjeti svoj novac. Agrokoru treba kako operativno tako i financijsko restrukturiranje. Operativno podrazumijeva masovne otkaze – i o tome sam pisao, i prije lex Agrokora, potrebno je otpustiti desetak tisuća ljudi da bi se provelo operativno restrukturiranje, zatvoriti stotine i stotine dućana, a država to ne smije i ne može. Financijsko podrazumijeva otpis dugova, što također Ramljak ne može izvesti, upravo zato jer je poslan od države. Tako da plan od početka nije imao nikakvih izgleda. Agrokor će, umjesto da je otišao Rusima ili u stečaj, postati rupa bez dna, financiranje od strane banaka će biti sve teže, ako već nije došlo svom kraju, a onda će država jednostavno, kako ne bi oštetila dobavljače i otjerala ih u stečaj, preuzeti na sebe dio obaveza prema njima, što će platiti porezni obveznici. Država ne može niti prodavati imovinu Agrokora, što je jedan od preduvjeta za spas tvrtke, jer bi tek time navukla sebi na vrat tužbe. A sve pod motom očuvanja radnih mjesta i stabilnosti gospodarstva, po socijalističkom prokušanom modelu po kojem je socijalizam i propao! Mi ćemo raditi, pa ćemo zaraditi, pa ćemo onda od toga lijepo živjeti! To tako u stvarnom svijetu ne ide: to što nešto radite, ne znači da zarađujete, možda i gubite novac na onom što radite. Da bi se zaradilo, nije dovoljno nešto proizvesti ili prodati, treba prodati u određenoj količini i po određenoj cijeni.

Na kraju, ishod ne treba nikog čuditi, ishod je bio lako predvidiv svakom tko je htio provjeriti brojke i zaključivati logično. Ali u Hrvatskoj, na žalost, uvijek svi očekuju neko čudo, svi misle da je moguće “poštenjem” ili čarobnim štapićem ili uz dva tri uhićenja krivaca, vješanjem Pedra, sve riješiti. Ili, još bolje, donošenjem nekakvog idiotskog zakona kojim ćemo potezom pera proglasiti potraživanja nevažećima. Ne, to tako ne ide. U poslu se sve uvijek svodi na povjerenje. A da će Agrokor biti spašen, ne vjeruje očito više ni Ramljak. On je tu da mu drži glavu iznad vode do lokalnih izbora, a potom se ide na “plan B”. Koji, po njemu, nije stečaj. Jedini ispravan plan bi, međutim, bio potpisati smrtovnicu mrtvom koncernu, a vjerovnicima pustiti da se pokušaju naplatiti iz imovine koja je preostala. I koja ne vrijedi previše, jer sve Agrokorove tvrtke imaju na sebi više hipoteka nego što same vrijede.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr