Hrvatska mora mijenjati Ustav

Pin It

Hrvatska je jedina država u kojoj vlast ovisi o etničkim manjinama. Hrvatska je narodna država hrvatskog naroda. Etničke manjine mogu imati svoje zastupnike u političkim strankama. Međutim, etničke manjine kao udruge ne mogu u demokraciji imati svoje posebne zastupnike u Saboru niti smiju dobivati novac iz hrvatskog proračuna jer to bi bila diskrimnicaija većinskog naroda. 

Hrvatska je u najvećoj političkoj krizi od njenog osamostaljenja jer u Sabor ulaze lažni demokrati – okorjeli komunisti i udbaši, te samoupravni neradnici i lupeži, dok o stanju u državi građane informiraju mrzitelji hrvatske države i naroda kojeg zbunjuju lažima.

Da bi izbjegli ovakve krize, potreban nam je novi izborni zakon i novi Ustav. Treba nam moderna umjesto otrcana kolonijalna parlamentarna demokracija u kojoj se šef bilo koje stranke ponaša kao diktator. Birajmo najbolje ljude i to izravno umjesto sluganskih nitkova preko stranačkih lista. Mandat mora zaslužiti pojedinac umjesto stranke.

Danas mogu slobodno konstatirati da u Hrvatskoj ne postoji demokarcija jer je građanima uskraćena sloboda govora. Ako građani javno prozovu političare, oni ih progone zbog klevete, povrede časti i ugleda jer su iznijeli svoje mišljenje. Toliko uvredljive i toliko umišljene osobe u stvarnosti su lopuže. Koliko časti i ugleda imaju hrvatski političari? Pogledajmo kako se ponašaju sabornici u Saboru?

Dakle, slobodu govora građanima su oteli političari – najlicemjernija kasta u Hrvatskoj – koji u Hrvatskoj ne poštivaju osnovna načela ljudskih prava i Ustava. Što je to govor mržnje, gospodo? Zar i mržnja nije dio ljudskih prava isto kao ljubav? Obe se mijenjaju sa sazrijevanjem ljudskog bića.

Svaki zakon je dobar ako ne zadire u temeljna načela Ustava ili ljudskih prava, a to se u Hrvatskoj često događa, posebice kad zakon donosi ljevica.

Analizirajmo zakon o lokalnoj samoupravi. Taj zakon promiče gradsko ili općinsko, ali ne i privatno vlasništvo. Takav zakon je donio Račan i njegova Partija još 2001. godine. Od tada do danas dogodile su se gotovo nikakve izmjene. Očito, naša lokalna uprava je još uvijek socijalistička, dakle, komunistička.

To je tipični komunistički zakon koji ne prizna privatno vlasništvo, a izglasala ga je tadašnja hrvatska intelekualna i politička avangarda. Taj zakon promiče pljačku poreznih obveznika jer građani ne znaju u što se troši njihov novac. Koliko tajkuna danas imamo na hrvatskom priobalju zahvaljujući politiki? Načelnik je bog i batina jer nije odgovoran izravno biračima već korumpiranom, neupućenom i jednoumnom vijeću. Zašto se svakoj obitelji u općini ne šalju izvješća od trošenju općinskog novca?

U demokraciji suvereni su birači a ne političari. Političari su samo njihovi zastupnici, dakle, osobe koje su izložene opravdanim i neopravdanim kritikama birača i koje ukazuju na neke njihove sumnjive poteze. U demokratskoj državi je i tvrdnja mišljenje, a ne kazneno djelo. Sve prozivke političari moraju izdržati ako žele sudjelovati u politiki. Ako to ne mogu, neka napuste politiku.

Birači su uvijek u pravu jer su suvereni. Političari imaju samo pravo da javno opovrgnu neke tvrdnje, izjave ili napise svojih suverena, ako misle da nisu istiniti, ali ne mogu i ne smiju progoniti svoje suverene. Takav zakon treba ukinuti jer se suprostavlja ljudskoj slobodi poput jugoslavenskog i komunističkog verbalnog delikta.

Poznavajući hrvatski mentalitet, shvaćam zašto u Hrvatskoj neki građani promiču ovakvu imperijalnu i primitivnu parlamentarnu demokraciju koja je u svojoj biti utemeljena na kolonijalnom imperijalizmu. Forte takve politike je sluganstvo. Zar nije ucjena da 50% žena mora biti na izbornim listama? Zar ćemo žene prisilom uvlačiti u politiku ako one u njoj ne žele sudjelovati?

Dok nas pljačkaju i ponižavaju, neki hrvatski političari služe hrvatskim neprijateljima, a mnogi od nas toga nisu ni svijesni. Naime, neki sabornici i udruge služe stranim interesima umjesto da služe hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Valjda zbog toga političari financiraju takve udruge. Slično se događa i na lokalnoj razini, ali tamo se udruge koriste za kupovanje izbora.

Pogledajmo ponašanje Milana Bandića u Zagrebu ili njegovog učenika Kristijana Kapovića u općini Vir. Oni su sramota za hrvatsku demokraciju. Takvo ponašenje u demokratskom svijetu se naziva kriminalnim jer se temelji na diskriminaciji i ucjeni građana, dakle, na komunističkoj demokraciji.

Sjetimo se samo Haškog suda koji su lažima opskrbljivali mnogi političari i civilne udruge, lažno optužujući hrvatsku vlast i branitelje, posebice generale. U svakoj normalnoj državi takve građane bi nazvali pravim imenom – izdajnici, a zbog toga bi ih trebalo procesuirati. Za moderne hrvatske talibane, to nije povreda časti i ugleda jednog naroda.

U pravoj demokraciji država nikada ne financira civilne udruge; one se moraju financirati osobnim donacijama i skupljanjem donacija. One ne bi smjeli uzimati donacije raznoraznih stranih špijunskih organizacija, primjerice, Soroševe fundacije. Pogledajmo kako reagiraju Amerikanci na rusko uplitanje u njihovu kampanju. Kod nas se to događa stalno, ali hrvatski političari na to ne reagiraju. Čini mi se da je to čak poželjno.

Danas je stanje kud i kamo gore jer imperijalne ili globalne sile kontroliraju hrvatsku svijest preko svojih medija, osnivaju nove stranke, nezavisne liste i udruge koje dobro plaćaju i koje otvoreno ruše hrvatsku državu uz pomoć hrvatskih skojevaca i nacionalnih manjina koje su bile nositelji imperijalnog fašizma na hrvatskom nacionalnom prostoru, posebice srpska i talijanska, i koje hrvatsku borbu za stvaranje nacije i danas nazivaju fašizmom.

Hrvatska je jedina država u kojoj vlast ovisi o etničkim manjinama. Hrvatska je narodna država hrvatskog naroda. Etničke manjine mogu imati svoje zastupnike u političkim strankama. Međutim, etničke manjine kao udruge ne mogu u demokraciji imati svoje posebne zastupnike u Saboru niti smiju dobivati novac iz hrvatskog proračuna jer to bi bila diskrimnicaija većinskog naroda. U Hrvatskoj treba zabraniti osnivanje etničkih stranaka. Etničke manjine u javnom životu se ne smiju služiti materinskim jezikom nego jezikom većinskog naroda koji je ujedno i službeni jezik hrvatske narodne države.

Nacionalne manjine postoje u višenarodnim državama, a čine ih konstituivni narodi. Međutim, hrvatskom državom danas vladaju etničke manjine. Tako, recimo, Talijani očijukaju sa talijanskim fašistima, a Srbi po savjete odlaze u Srbiju i kod SPC, mada se javnosti predstavlja kao ateisti.

Upravo zbog toga moramo zabraniti djelovanje SPC u Hrvatskoj jer je protuzakonito po pravoslavnom kanonu. U Hrvatskoj može samo djelovati HPC. No, hrvatske političke sluge to nisu u stanju učiniti niti izglasati takav zakon.

To je još jedan razlog zašto moramo mijenjaniti Ustav. U Ustavu moramo ukinuti i ustavno načelo o nacionalnim manjinama jer takve manjine u Hrvatskoj ne postoje. Cilj svake države je integrirati etničke manjine u svoju naciju. Sve europske države znaju kako se to ostvaruje, a mi se sa našim bedastoćama hvalimo i ponosimo jer i danas živimo u strahu koji nam nameću komunistički aparatčiki preko medija uz pomoć nekih europskih činovnika ili ucjenjivača kao što je Zuroff ili Zurov.

Na kraju ću se osvrnuti na još jednu Račanovu podvalu hrvatskom narodu, a to je ukidanje Županijskog doma, što nas je vratilo u jednoumlje. Bez dva doma demokracija ne postoji jer oni zastupaju različite interese. Valjda su Županijski dom ukinuli po uzoru na demokratski sustav u EU gdje sve odluke donose veće države. Te veće države donose i hrvatske zakone, a sprovodi ih Vlada uz pomoć svojih zastupnika. Zar to nije jednoumlje? Zašto izvršna vlast nije odvojena od zakonodavne?

Sve izneseno nedvojbeno ukazuje zašto Hrvati moraju mijenjati svoj Ustav. Vlada za to mora raspisati referendum. Ako Vlada to ne učini, onda treba sakupljati potpise za referendum zbog izmjene Ustava. Građani ne smiju dozvoliti da im ustavne promjene izglašava Sabor jer Ustav im pokazuje kakvu državu žele. Dakle, Ustav je dogovor države i građana, a najmanje je dogovor države i političara.

Srećko Radović/HRsvijet